Prošlogodišnji album ‘Jantar’ grupe Žen osvojio je sve – od publike preko glazbenih kritičara/ki do top ljestvica. Eva, Sara, Ivona i Tanja zadnjih desetak mjeseci koncertne dvorane u Hrvatskoj, ali i regiji, a dojmovi su svugdje isti – energičnost, pozitiva i sjajna izvedba. ‘Jantar’ je neupitno jedno od najboljih prošlogodišnjih izdanja na ovim prostorima. Međutim, Žen osim glazbenog iskustva, nosi i notu aktivizma, potiče na dekonstruiranje normi i izlazak iz okvira. Uoči njihove francuske turneje i nastupa na najvećem hrvatskom glazbenom festival INmusicu, popričale smo sa ženama iz Žena o njihovim kreativnim procesima, suradnjama, razmišljanjima o društvu i otporu kroz umjetnost.
Kako same navodite, ‘Jantar’ donosi specifičan, slojevit i kompleksan zvuk koji je teško žanrovski definirati, a kreće se u smjeru dream popa, post-rocka, synthwavea, te poigravanje s rodnim ulogama, ali i emotivne, metaforične tekstove. Kakva ste očekivanja imale od ‘Jantara’ i što ste dobile?
Ivona: Očekivanja smo nekako stavile sa strane, u trenutku rađanja albuma jesu postojala, ali nisu bila definirana. Reakcije scene, publike i kritike nakon izlaska albuma su nas osvježile i dale potvrdu našim nastojanjima – i svakako stvorile nova očekivanja.
Eva: Zadovoljne smo kako je album prihvaćen, očekivale smo reakcije od publike koja nas prati a ugodno smo iznenađeni što je vidljivost Žen-a postala veća nakon Jantara. Drago nam je da se trud koji smo uložile u promociju albuma isplatio.
Sara: Još dok sam preslušavala Jantar u fazi miksanja jako mi se svidio, i kao cjelina i stvari pojedinačno, i osjetila sam da smo stvorili predivan album, ali ipak teško je iz tako subjektivne pozicije razviti neku realnu sliku, tako da sam nastavila uživati u Jantaru, bez velikih očekivanja da će se svidjet i mnogim drugima. I zato me sve što se dešava oko albuma iznova oduševljava.
U odnosu na prvijenac ‘I onda je sve počelo’, Jantar djeluje malo izbalansiranije, a čini mi se kako je malo više i društveno angažiraniji, odnosno zagovara dekonstruiranje nametnutih društvenih normi. Ciljano želite pjesmom zagovarati otpor i borbu?
Eva: Jantar je sigurno kompaktniji od prvog albuma jer je nastao u puno kraćem razdoblju. Društveno smo bile angažirane i na prvom albumu, pjesmom Sve ostaje nakon nas, ali da, na drugom smo se malo više potrudili izraziti jasnije stavove. Želimo potaknuti pojedince i pojedinke da se probude i počnu samostalno razmišljati, a ne prihvaćati sve zdravo za gotovo.
Ivona: Da! Otpor prvenstveno nametnutim načinima mišljenja…
Sara: Kroz pjesme izražavamo svoje misli i osjećaje, nekome će to poslužiti kao ohrabrenje, nekoga će potaknuti da na drugačiji način razmisli o svemu što se dešava u nama i oko nas, netko neće ni razmišljat o aktivističkoj noti. Kako god, aktivistički, otporno i borbeno jest, no taj otpor i borbu nikom ne namećemo, samo je nudimo.{slika}
Žen se poigrava i secira rodne stereotipe. Pjesma ‘Ja ću biti bor’ je rodno fluidna. Prvi dio stiha je u ženskom rodu, pa drugi u muškom, i obrnuto. Kako vi gledate na rod i zašto mislite da ga je potrebno dekonstruirati?
Eva: U pjesmi između ostalog preispitujemo i binarnost rodnih podjela, pošto je to još jedan od kalupa u koje nas kroz život trpaju. Učinilo mi se posebno bitno to istaknuti jer pritom šaljemo poruku podrške transrodnoj zajednici koja izlazi iz tih okvira.
Ivona: Današnja binarnost rodnih uloga je perfidnija nego ikad prije: naizgled ‘slobodni’, neslobodni smo na mnogo načina, čak i po pitanju roda u kojem se želimo izražavati – u jeziku, a gdje je tek razbijanje stereotipa o našim rodnim ulogama u kojima djelujemo u našoj okolini. Dekonstrukcija roda je korak ka oslobođenju čovjeka.
Sara: Malo toga se može kvalitetno strpati u kategorije, pa tako ni rod koji je sve i svašta, ali sasvim sigurno nije binaran. Pod kvalitetno kategoriziranje podrazumijevam da svaki entitet neupitno spada određenu kategoriju, a s rodom je situacija takva da čak i zanemarimo to kako se tko osjeća, nosi i izgleda, i ako dijelimo ljude samo po genitalijama, čak i tu nailazimo na ljude izvan ustaljenih kategorija, stoga je besmisleno da upravo tu kategoriju držimo najbitnijom, te da je definiramo pri samom rođenju, upisujemo u svaki dokument, izgovaramo u svakoj rečenici, doživljavamo u svakom javnom prostoru. Jako puno iskonskih problema na ovom svijetu, a možda i svi, potječu upravo radi binarne rodne podjele ljudi. Stoga, da, svakako rod je potrebno rastaviti, porazbacati sve dijelove naokolo i nikad više ne sastavljati. Rod je fluidan, jednako kao i sve u našim životima.
Osim lomljenja rodnih uloga, u toj pjesmi se obračunavate i s nametnutim društvenim i političkim sustavom u kojem egzistiramo. Jasno kažete kako nećete biti ropkinje kalupima iz kojih ste otisnule. Smatrate li da vaša publika shvaća glazbu kao dio otpora?
Ivona: Ljepota glazbe je njezin univerzalni jezik, poruka koju je moguće prenijeti ne samo lirikom i glazbenom matematikom, već i emocijom. S druge strane, svatko glazbu proživljava i filtrira kroz vlastite emocije, tako da svatko kroz slušanje iste glazbe proživljava nešto vrlo osobno i individualno… Poruka je jasna, načini na koje se može čuti i protumačiti su bezbrojni.
Eva: Publika je šarolika i sigurno svatko percipira pjesmu na svoj način, mi to i želimo. Bitno nam je da dobijemo reakcije, da se ljudi zapitaju, da razmisle.
Tanja: Mislim da Žen svojoj publici istodobno pruža emotivno obojeno iskustvo u koje se može introspektivno uroniti i koje može izbaciti iz ravnodušnosti i potaknuti na djelovanje.{slika}
Osim glazbe, nastojite li pružati otpor normama i kalupima i u drugim segmentima života?
Eva: Sigurno, pokušavamo pobjeći raljama konzumerizma koliko god možemo. Sadimo, recikliramo, nismo mesojedi (osim Ivone, ali i ona preferira biljke), u svakom segmentu dajemo od sebe najviše što u datom trenutku razumijemo ili osjećamo.
Ivona: Ako živiš po nekim principima i po nekim vlastitim vrijednostima koje više ili manje često odskaču od normirane okoline, onda se neminovno dešava da pružaš otpor – glavnoj struji, uvriježenim mišljenjima, predrasudama. Stavljanju u kalupe. I to nije samo otpor svih ‘drugih’ koji tebe stavljaju u kalupe – već i vlastitom kalupljenju drugih, vlastitim predrasudama, vlastitim lakšim načinima.
Tanja: Sama činjenica što otvoreno i iskreno živimo svoje živote nas stavlja izvan konteksta prevladavajućih društvenih norma i očekivanja. I da, trudimo se što više voditi principima samoodrživosti i samoorganiziranosti i u ostalim životnim segmentima. Više.
Sara: Otpor je nerijetko slučajan, ali očito neminovan nusprodukt našeg djelovanja. Trudimo se promovirati ljubav, mir, solidarnost i održivost, trudimo se živjeti u simbiozi s ovim planetom, a ne biti njezini tirani. Ne možemo pojmiti granice, ni mentalne ni fizičke, pogotovo ne one zidane i žičane. To živimo, to jesmo i to izbija u našem stvaralaštvu. Pružamo li pri tome otpor naspram nečega možda i nije toliko bitno, koliko je bitno da idemo ka nečemu, nečem ugodnijem za sve. Nije bitno kolika je naša kap, mi mijenjamo svijet. To je sigurno.
‘Nema te zemlje koju ne znamo’ podsjeća na ‘Ovo je zemlja za nas, za sve naše ljude’ od EKV-a. Riječ je o stihovima koji su preuzeti od ljudskopravaških organizacija i inicijativa u vrijeme referenduma o braku kako bi se Željki Markić i ekipi poručilo da nigdje ne odlazimo i da nas ne mogu ušutkati. U svjetlu recentnih i agresivnih napada na ljudska prava, slobode govora i izražavanja, aktualna društvena i politička zbivanja itekako traže soundtrack za pružanje otpora. Kao što je Sara prije par godina na jednom koncertu pjesmu ‘Iskrenost je posebna’ najavila riječima: ‘Ovo je za Prajd’, namjeravate li se možda aktivnije angažirati, ukoliko bude potrebno, u obranu ljudskih prava?
Eva: Zašto ne, jasno ćemo izraziti svoje stavove kao i svaki puta do sada.
Ivona: Ako bude potrebno… Hmm, već je potrebno. Kao bend i kao pojedinke jasno izražavamo svoje stavove o društvenim zbivanjima: sjećam se kako smo bile na mini turneji u Sloveniji i Austriji baš u vrijeme huktanja zloglasnog referenduma… Na svakom koncertu smo publici prepričavale grotesknost situacije. Sve se aktivno uključujemo u građanske inicijative, aktivno ih podržavamo. A kad dođe tren da se svi trebamo dodatno aktivirati – bez sumnje ćemo to i učiniti.
Nebrojno puta ste istaknule kako vas živcira etiketa ‘ženskog benda’. Libela apsolutno razumije jer je ‘ženski portal’. Dajte, objasnite još jednom u čemu je problem.
Ivona: Najjednostavnije rečeno – ako mi za sebe ustvrdimo da smo ženski bend, to dolazi iz naše afirmacije nas kao žena i nas kao glazbenica. Znači kad ta etiketa dolazi iz ovog izvora, afirmativnog, onda nije etiketa, već naša samodefinicija. I to jedna od. Kada nas netko drugi etiketira kao ‘ženski bend’ – u smislu, npr. glazbenog žanra, onda je to istodobno i podcjenjivanje nas kao glazbenica i kao ljudskih bića (koja se tom etiketom automatski smatraju manje sposobnima od onih drugih da je to potrebno naglašavati na ‘afirmativan’ način). Vidite li zamku?
Eva: Borimo se za ravnopravnost, za svijet bez binarnih rodnih i spolnih podjela, za svijet koji je nježniji i suosjećajniji te brine za sva živa bića.
Sara: Slušam ja muške bendove, ne znam koliko ekipa brije na taj žanr, al’ ima ih dobrih. Ozbiljno razmišljam o tome da organiziram festival muških bendova, pa da svi muškarci koji sviraju budu na istom mjestu, jer publici koju uglavnom čine također muškarci ionako nije bitno šta sviraju, bitno je da su to sve muškarci i da obavezno imaju brade, velike brade i dlakava prsa kao pravi mužjaci.
Kako izgledaju vaši kreativni procesi – gdje je početak, a gdje kraj ili su sve to istovremeno i krajevi i početci?
Eva: Tok misli i osjećaja je možda najbolji opis našeg kreativnog procesa. Bitan moment je uloviti one melodije i tekstove koji se međusobno nadopunjuju.
Ivona: Kraj nečega je istovremeno početak nečeg drugog, ta transformacija je trenutačna (makar u našim glavama taj proces može trajati beskonačno, ako to dopustimo). Naši kreativni procesi kreću od krajeva, početaka, sredina, neki se vraćaju iznova i iznova do završetka. I novog početka.
Tanja: Zanimljivo je npr. što su se tijekom vremena razvile razne verzije audio-vizualnih setova – iz običnog, ‘električnog’ razvio se akustični, akustični se transformirao u akustično-električni, a i taj još uvijek perpetuira. To znači da i VJing prilagođava svoj izričaj raznim tipovima izvedbi i izvedbenih prostora, mora biti posebno kreiran za tu izvedbu. Tako da je nekad u pitanju projekcija s grafoskopa, nekad digitalni projektori ili nekoliko njih, a nekad male površine s mapiranim projekcijama.
Izdajete za Unrecords, queer feministički label iz Beča. Kako je došlo do takve suradnje?
Ivona: Unrecords nije slučajno došao u Žen-ov život, nego je riječ o spletu glazbenih, aktivističkih, feminističkih i osobnih stavova i razmišljanja. ‘I onda je sve počelo’ je trebao biti samoizdat album, ali istovremeno smo se i raspitivale za labele, a cure iz Unrecordsa su se raspitivale o nama. Povezao nas je zajednički prijatelj iz glazbenih voda – i to je bio početak lijepe suradnje i prijateljstva.
Eva: Djevojke koje vode Unrecord su i same glazbenice, tko je prvi koga kontaktirao više nije jasno, bitno je da je rođena obostrana ljubav na prvom skajp razgovoru .
Iako je ‘Jantar’ prema brojnim top listama svrstavan u najbolje albume prošle godine, glazbeni mainstream ne prepoznaje. Sara je za Tportal izjavila kako je ‘scena gejzir, a Porin ustajala bara’. Što uopće mislite o glazbenoj sceni u Hrvatskoj? I želite li se naći ‘ u mainstreamu’?
Ivona: Mislim da scena buja i prodire i da brane mainstreama popuštaju i pucaju na sve strane – neki tokovi su već preuzeti svježom glazbom, a neke bare je možda bolje niti ne dirati…
Eva: Samo ako će se značenje te riječi promijeniti, u što iskreno sumnjam.
Sara: Ne želim ni nama niti ikome tko se bavi umjetnošću da se pronalazi u mainstreamu, jer to znači udaljavanje od sebe i prilagođavanje nekim već ustaljenim šablonama. Žen nema šablonu, i nadam se da je nikad neće ni imat. Ako naš rad postane mainstream to će biti samo zato što će neka kritična masa ljudi/publike/kritike definirati naš zvuk i pretočiti je u mainstream struju. Mi nemamo što naći u mainstreamu, ali možemo dati nešto novo.{slika}
Također djelujete i kroz platformu Živ Žar Žur.
Eva: žŽž je nastao iz želje za umrežavanjem s aktualnim underground bendovima svijeta. Ugostili smo bendove iz gotovo svih zemalja Europe, te jedan američki bend. Radimo po DIY principu, same, uz pomoć prijatelja i prijateljica te udruge Attack koja nam ustupa svoj klub i divne zaposlenike i zaposlenice koji/e se ponekad odriču vlastitih honorara da bi podržali/e bendove.
Također radite i na drugim glazbenim projektima. Otkrijte nam o čemu je riječ?
Eva: Sara i ja imamo glazbeni projekt s dečkima iz ###, zove se Južni. Trebali bi uskoro snimati prvi EP. Surađujemo s Lucijom Potočnik i Tenom Rak koje su nam gostovale na promociji Jantara, te hrabro uskočile kao zamjene za Saru i Ivonu u situacijama kad je to bilo potrebno. A nastupale smo i s bendom Tus Nua, kojeg također podržavamo.
Što sada trenutno slušate? Što biste preporučile našim čitateljima i čitateljicama da slušaju ovo turbulentno proljeće?
Eva: Deru – 1979, Stereolab – Dots and Loops, Nick Drake – Pink Moon, Explosions in the sky – The Wilderness…
Ivona: Kaki king – Dreaming of Revenge, …Until We Felt Red, Ibeyi – Ibeyi, Blonde Redhead – Misery Is A Butterfly, Explosions in the sky – The Wilderness.
Tanja: Za melankolično proljeće – Beach House – Depression Cherry, Tropic of Cancer – Stop Suffering, Rafael Anton Irisarri – A Fragile Geography.
Sara: U zadnje vrijeme sam zabrazdila u jazz: Horace Silver, Dave Brubeck, Coltraine, Davis, Parker, Armstrong… Ne otkrivam čitateljstvu ništa novo, no svi mi super pašu za ovo (pre)aktivno proljeće.
