Izložba “Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića” mogla se do 20. ožujka 2016. posjetiti u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU pod autorskom koncepcijom Zorane Jurić Šabić, Dalibora Prančevića i Barbare Vujanović. Samim postavom autor/ice nastoje nas lišiti klasično estetskog pristupa analizi Meštrovićevih djela, no unatoč tome samo djelomično njegove likove seciraju na razini psiho-seksualnog upisujući u mramorne strukture blijedi trag političkog.
Sam postav nije novitet osvrnemo li se na činjenicu kako je prije nešto više od deset godina tjelesnost i seksualnost kod Meštrovića tematizirao i Bože Majstorović postavivši u Galeriji Meštrović umjetnikovu najveću fascinaciju: tijelo. Unatoč tome u kontekstu ove izložbe autori/ce odmiču se, kako tvrde, od klasičnog retrospektivnog formata s kojim je domaća i lokalna javnost već jako dobro upoznata te na određeni način, u specifičnom političkom kontekstu, pokušavaju isprovocirati javnost. To čine isključivo na interpretativnoj razini jer sama materija izložbe ne odiše ničim provokativnim. Zato ćemo se kroz cijelu analizu i zadržati na razini interpretacije te pokušati raščlaniti što su nam autor/ice ponudili, a da nije već gore spomenut retrospektivni format.
Da su nova tumačenja alat ovog postava naglašava i Dalibor Prančević u katalogu same izložbe te se pita “je li golo tijelo oduvijek intrigiralo i likovne umjetnike i velike mislioce?” Kao odgovor koristi perspektivu suvremenog filozofa Giorgia Agambena koji svojim spisom Goloća, kako tvrdi Prančević, “postavlja cijeli niz pitanja o pojavi i tumačenjima goloće pozivajući se pritom na mnoge teološke egzegeze, ali komentirajući i univerzalan disbalans između čiste fizičke pojavnosti i višeslojnosti duhovnog života. Kakav je uopće status goloće i njezina značenja u pojedinim kontekstima? Je li goloća stanje ili događaj? Je li goloća puka tautološka činjenica svedena na razinu deskripcije? Sfera čiste pojavnosti? Ili spoznajna mogućnost? Čitajući Agambenove retke aktualizira se pitanje: čime je zapravo zagrnuto tijelo i što se sve njegovim razgoljenjem otkriva?”.
Razvoj same teme o nagosti u Meštrovićevu radu moguće je pratiti na skulpturi i crtežu u rasponu od 1903. – 1946. godine, a prema motivu, kao i razdoblju, temu nagosti i erotike može se promatrati kroz tri čitanja, koja su se isprepletala u izložbenom narativu:
NELAGODA TIJELA: cjelina koja obuhvaća širi vremenski kontingent prva dva desetljeća 20. stoljeća, odabir uključuje radove s različitim problematikama nagosti, estetike ‘ružnoga’ i afirmacije drugoga.
KLASIČNO POIMANJE TJELESNOSTI: antičko poimanje tijela sukladno suvremenim tendencijama europskoga neoklasicizma i ostalih stilskih tendencija
POŽAR ČULA: ženski aktovi iz 20-tih godina, kao i brojni radovi koji obrađuju mitološke teme otkrivajući tako Meštrovićevo osobno poimanje spolnosti.
Jedna od autorica izložbe Barbara Vujanović kazala mi je, dok smo prolazili kroz postav, kako ih je prije svega: “zanimala tjelesnost i nagost te što one mogu konotirati kako u kontekstu onodobnog vremena tako i danas te kakve će reakcije sama izložba izvući na površinu kada govorimo o Meštrovićevim skulpturama koje se naslanjaju na puno dublju tradiciju – od Antike pa do danas”. U tom kontekstu autor/ice obrađuju tjelesnost/nagost, ali naravno povrh svega postavljaju pitanje što nago tijelo danas može značiti? Ima li poruku? Može li šokirati? Izazvati zgražanje? Osim ovih već dobro poznatih viktorijanskih kodova ostalo je za preispitati činjenicu, da iako tijelo još uvijek izaziva lavine moralizatorskih pristupa, koji njegovi oblici su danas teško prihvatljivi? Prema reakcijama na ovu izložbu još se uvijek može svjedočiti upravo jednom takvom poimanju tijela kao provokativnog i izazovnog, subjekta/objekta oko kojeg se još uvijek lome koplja, prije svega, u kontekstu mejnstrim publike i njenih zahtjeva. Stoga je posjetitelje/ice, sljedeći već dobro poznati kod potiskivanja seksa i seksualnosti, najviše fascinirala naturalistički oblikovana Starica. Naime, “ljude fascinira upravo taj način oblikovanja i prikaza samog nagog tijela starije žene dok ih na simboličkoj razini podsjeća na njihovu vlastitu trajnost, smrtnost i prolaznost“, tvrdi Vujanović. Osim Starice kontroverze u oku promatrača izazivaju i Meštrovićeve Udovice koje su izmještene iz svog klasičnog konteksta i reinterpretirane kroz potencijalnu prizmu homoerotske/saphhičke (lezbijske) ljubavi između dviju žena. Naime, Meštrović ne dokumentira i ne ostavlja trag zašto se bavim takvim prikazima no može ih se ponovno vezivati uz kontekst i klimu vremena, ali i razinu osobne znatiželje. Udovice uvelike podsjećaju na Saphhički par Augusta Rodina te iako ne postoje zapisi o povezanosti između ovih radova nedvojbeno je da postoji spona. Skulpture “Kosovskog ciklusa” gdje spadaju i Udovice nastale su od 1908. do 1914. godine, u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata kada nastaju i Rodinove Saphhe, a dobro nam je poznata Meštrovićeva fascinacija Rodinom kao i njihovo možebitno prijateljevanje. Iako Vujanović tvrdi kako se nužno ne mora čitati spona između dvojice kipara i identičnosti prikaza, kontekst vremena svjedoči suprotno što prema autorici ostaje na razini imaginativnog.
Meštrovićevo poimanje žene
Ovom izložbom se nastojalo upravo staviti naglasak na žensku seksualnost kojoj je Meštrović bio naklonjeniji, kao i tadašnja umjetnička i intelektualna svita. Vjerojatno iz razloga što se čitanje Freuda posljedično implementiralo i u stvaralaštvo ne bi li se definirao taj “tamni kontinent” i rasvijetlila se njegova egzistencijalnost, ali i onaj dobro znani aspekt histerije.
“Meštrovićev doživljaj žene prije svega je uvjetovan odgojem u patrijarhalnoj ruralnoj zajednici u Dalmatinskoj zagori, gdje su muško-ženske uloge bile strogo odijeljene, ali njegovo formiranje isto tako duguje i duhu vremena”, tvrdi Jurić Šabić.
Upravo je u romanu “Vatra i opekline” Meštrović u nekoliko navrata otkrio ono što bi se danas moglo nazvati muškim šovinizmom, mizoginijom i opresijom nad ženama: “Vidi sada da ni prijateljstvo ni neko apstraktno obožavanje muške ljepote nije čak ni u idealnom smislu ekvivalent onomu što čovjek nađe u žene, koja je od iskona stvorena da upotpuni muško, makar mu je suprotan spol i možda baš zato. Sad je prvi put shvatio što je ono vječno žensko.” Uz to, Meštrović niječe ženi prava i na intelektualnu superiornost: “Ne, draga moja, ti mene ne bi mogla inspirirati nikakvim tvojim mislima nego jedino tvojim formama, tvojom pojavom ženke i ničim drugim. Tvoje bi mi forme mogle poslužiti zato da im ja sam ulijem dušu”.
Jurić Šabić tvrdi kako se ne bi složila s mojom konstatacijom o mizoginom Meštroviću te navodi kako “je Meštrovićevo poimanje žene utjecao odgoj u patrijarhalnoj sredini, no utoliko je čvršće njegovo uvjerenje da je žena hraniteljica obitelji, ona koja život daje i nastavlja. Ono što mu današnja generacija može zamjeriti jest poimanje žene isključivo kroz njenu reproduktivnu funkciju, zanemarujući pritom mnoga individualna prava žene. Opisujući Ruženu rekao je kako mu se “ona i građa njezina tijela čine kao da je stvorena samo da ljubi i rađa, a on je rađanje smatrao nečim u žena najuzvišenijim i najčistijim.”
Na prikaze ženskog submisivnog tijela i uma idealno se nadovezuju i Meštrovićevi Klečeći aktovi, kao feminizirani/kastrirani muški prikazi. Kako tvrdi Vujanović “to više nisu heroji, pobjednici već muškarci koji su svedeni na jednu krhku formu koji samim time postaju svjesni svoje krhkosti, prolaznosti i izloženosti. Način na koji Meštrović reducira tu njihovu muškost je kroz dokidanje pogleda tj kastraciju s trakom koja se nalazi na sredini torza i genitalija. i naravno cijela ta dinamike stijene iz koje akt izranja koju možemo povezati s nimfom Eho. To bi recimo bila jedna moguća interpretacija koja je u potpunosti subjektivna te ne postoje dokumenti koji bi takvo što potkrijepili”.
Na razini dokumentarnog tj. činjeničnog Meštrović ipak reproducira heteropatrijarhalne normative što je vidljivo i kroz narativnu konstrukciju autora/ica izložbe gdje se “muška feminiziranost” sagledava kao koncept lišen heroizma, a sama žena kao reproduktivna matrica upadajući tako u zamke svođenja žene na uloge koje su joj tijekom povijesti dodjeljivane kako bi je se ušutkalo, ponizilo i zauzdalo. Tako imamo muškarce koji se upisuju na “žensku stranu” gdje im se istim mehanizmima oduzima hrabrost, herojstvo I proglašava ih se introvertiranima, krhkima s naglašenim ženskim atributima.
Stoga, opravdavanje duhom vremena i patrijarhalnim dalmatinskim odgojem je zamagljivanje umjetnikovih osobnih uvjerenja njegovim umjetničkim ostvarenjima.Time se izbjegava prihvatiti činjenica kako se veličina/ljepota ili fascinacija nečijim stvaralaštvom ne mora nužno preklapati s političkom borbom, emancipacijom i širim društvenim utjecajem. Upravo zato, prateći interpretativnu liniju s početka teksta, još jednom želim naglasiti kako se s ovakvim kustoskim pristupom ne slažem. Smatram kako je politički neozbiljan te da predstavlja interpretativni pokušaj koji u širem kontekstu zaboravlja kritizirati svu Meštrovićevu čulnost, požarnost i nelagodu. Ne koristeći ih kao kritičko-analitičke mehanizme, kod kipara se razdvaja političko od estetskog čime se ostaje isključivo na razini imaginativnog.
