Konzervativni apeli o zabrani pobačaja tek su najglasniji napad na ženska prava. No ispod površine radi se o kontinuiranom urušavanju zdravstvenog sustava u domeni ženskog zdravlja, a majčinstvo postaje luksuz u ovakvom radnom zakonodavstvu, napisala je Ivana Živković za peti broj RAD.-a, koji tematizira ženski rad.
Visoke cijene zdravstvenih usluga onemogućavaju pristup pravu na pobačaj siromašnim ženama, kao i ženama iz ekonomski manje razvijenih i ruralnih krajeva.
Istraživanje Položaj trudnica i majki s malom djecom na tržištu rada govori kako čak 55 posto žena koje su trudne i koriste svoja zakonska prava zbog obveze prema djeci ostaje bez posla
Posljednjih nekoliko mjeseci reforme suvereno vladaju dnevnopolitičkim žargonom i medijima. Tzv. racionalizacija zdravstva samo je jedna u paketu reformi koje nam sprema najnoviji hibrid “stručnjaka” (i svega tri “stručnjakinje”) koji je preuzeo ministarske pozicije u izvršnoj vlasti. Usto, u domaćem medijskom prostoru i javnom govoru tema ženskog zdravlja svodi se na populacijske politike nove vlasti ili pak različite inicijative protiv pobačaja koje dolaze iz desnog civilnog sektoru. Zašto je aktivizam posvećen dokidanju prava na pobačaj usko povezan s komercijalizacijom zdravstva i sve težim radnim uvjetima za žene pitanje je koje će nam se sve više nametati u narednom periodu.
Košarica zdravlja sve je tanja
Uzmimo primjerice tzv. košaricu zdravlja kojom bi se zdravstvene usluge parcelirale i postupno sve više komercijalizirale – što prepuštanjem tržištu, što povećanjem njihovih cijena. Usto, ministar zdravlja Dario Nakić nedavno je najavio i ukidanje Programa 72 sata, namijenjenog najtežim onkološkim pacijentima te Programa plus za skraćivanje lista čekanja. Prijedlogu ukidanja Programa 72 sata odmah se usprotivio Hrvatski forum protiv raka dojke Europa Donna, naglasivši kako je riječ o uspješnom programu kroz koji je prošao velik broj oboljelih, posebice žena.
Kao što vidimo i iz ovih nekoliko nedavnih primjera, postupna, ali i sve značajnija komercijalizacija zdravstvenog sustava mogla bi imati dugoročne posljedice u pogledu dostupnosti zdravstvenih usluga, a time i za žensko zdravlje. Primjerice, opće je poznato da velik broj žena već koristi usluge privatnih ginekoloških ordinacija zbog predugih lista čekanja kod ginekologa/inja u javnom zdravstvenom sustavu, mlade žene sve češće ne odlaze na potrebna bolovanja iz straha da će izgubiti posao, a iz istog se razloga sve rjeđe odlučuju na trudnoću.
Usporedno s navedenim reformama u zdravstvenom resoru, ove bi godine, nakon što je 25 godina proveo u ladici, pred Ustavni sud mogao doći postupak ocjene ustavnosti zakona o pobačaju (punim nazivom Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece), koji je davne 1991. godine pokrenula udruga Hrvatski pokret za život i obitelj. 25 godina zvuči nevjerojatno, ali situacija je, čini se, pravno i proceduralno sasvim regularna. Ustavni sud ima uputu slučajeve riješiti u roku od godine dana, a ako taj rok prođe, slučaj se rješava kada “dođe na red”. Međutim, u najmanju je ruku zanimljivo da ocjena ustavnosti ovog zakona na raspravu dolazi u ovakvom političkom kontekstu i atmosferi.
Zakon o regulaciji pobačaja ponovno na stolu
Dva je puta došlo do zahtjeva za izmjenom zakona o pobačaju. 1995. godine posebna komisija Ministarstva zdravstva izradila je Nacrt prijedloga Zakona o prekidu trudnoće, ali on nikada nije ušao u saborsku proceduru. 1996. Hrvatska stranka prava podnijela je Prijedlog Zakona o pobačaju kojim je željela zabraniti pobačaj, no Andrija Hebrang, tadašnji HDZ-ov ministar zdravstva, ocijenio je da se prijedlog protivi suvremenim europskim zakonodavstvima i principima Svjetske zdravstvene organizacije.
Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece donesen je 1978. godine te je i dalje aktualan. Propisuje kako je pobačaj medicinski zahvat koji žena u Hrvatskoj može na zahtjev legalno izvršiti bez traženja dopuštenja komisije ukoliko je riječ o trudnoći koja traje deset tjedana ili kraće. Prema ovom Zakonu i rješenju Ministarstva zdravstva iz 1996. godine, pobačaj se može obaviti u bolnicama s organiziranom jedinicom ginekologije i porodiljstva. Ukoliko pobačaj nije opravdan zdravstvenim razlozima, plaća se, a cijena varira od bolnice do bolnice, od osamstotinjak kuna do iznosa većeg od minimalne plaće.
Pitanje dostupnosti pobačaja ponovno je došlo u fokus javnosti i zbog činjenice da neke medicinske ustanove koje sudjeluju u državnom sustavu zdravstvene zaštite i koje imaju zakonsku obvezu pružati uslugu pobačaja to ne čine jer se velik dio medicinskih radnika poziva na pravo na priziv savjesti te odbija izvršavati ovaj tip medicinskih zahvata. Pa tako primjerice zagrebačka bolnica “Sveti Duh” ne obavlja pobačaje od travnja 2014. godine.
Priziv savjesti ili cjenkanje
Nekoliko se istraživanja bavilo temom dostupnosti pobačaja. Istraživanje Ženske mreže Hrvatske iz 2005. godine ustanovilo je da osam zdravstvenih ustanova tada nije pružalo uslugu pobačaja zbog priziva savjesti liječnika/ca, dok je 21 zdravstvena ustanova omogućavala ženama pobačaj. Istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2014. (Praksa zdravstvenih ustanova u Republici Hrvatskoj po pitanju osiguranja dostupnosti pobačaja) obuhvatilo je 30 bolnica, od kojih je u 24 bilo moguće obaviti pobačaj, a u šest bolnica zbog priziva savjesti to nije bilo moguće.
Rezultati tog istraživanja prethodili su naputku Ministarstva zdravlja s kraja 2014. godine prema kojem su bolnice koje zbog priziva savjesti radnika/ca nisu osiguravale zdravstvenu uslugu induciranog pobačaja morale angažirati vanjske suradnike/ce te tako ženama omogućiti obavljanje zahvata.
Nakon naputka Ministarstva zdravlja tri su bolnice – u Našicama, Virovitici i Vinkovcima – za obavljanje pobačaja angažirale vanjske suradnike/ce, u kninskoj je bolnici dio liječnika/ca povukao priziv savjesti, a KB “Sveti Duh” potpisao je ugovor o obavljanju pobačaja na zahtjev s KBC-om “Sestre milosrdnice”. Međutim, KBC “Sestre milosrdnice” otkazao je ugovor uz objašnjenje kako oni “ispunjavaju svoju zakonsku obvezu obavljanja pobačaja i ne žele raditi tuđi posao, te drže da priziv savjesti ne može biti selektivan, već ga treba zakonski definirati i odrediti na što se on može odnositi i pod kojim uvjetima”.
Propisu nalažu da svaka medicinska ustanova u državnom sustavu zdravstvene zaštite ima obvezu ženama osigurati pristup pobačaju. Ukoliko nisu sposobni osigurati to pravo, na Ministarstvu je zdravlja omogućiti konkretnoj ustanovi ispunjavanje te zakonske obveze. Ministarstvo je u ranije navedenom slučaju s kraja 2014. godine problem pokušalo riješiti angažiranjem vanjskih suradnika/ca, ali takvo rješenje odgovornost s Ministarstva prebacuje na bolnice, koje su i dotad imale popriličnu samostalnost odlučivanja o pružanju usluge pobačaja.
Razlike u dostupnosti pobačaja u pojedinim bolnicama proizlaze iz autonomije lokalnih bolnica i nepostojanja središnjeg mehanizma koji bi kontrolirao sustav i pazio da kvalitetna zdravstvena usluga bude dostupna u svim dijelovima Hrvatske, a ne samo većim urbanim centrima i razvijenijim županijama. Taj nedostatak u sustavu potvrđuje i službeni odgovor Ministarstva zdravlja o mehanizmima praćenja i kontrole dostupnosti pobačaja u zdravstvenim ustanovama RH, a do kojeg je došao Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) u sklopu svoga istraživanja Siva zona: pitanje abortusa u RH: “Ne postoji ni odjel, ni povjerenstvo, niti ima neka zadužena osoba koja bi se posebno bavila problematikom prekida trudnoće odnosno provedbom Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.” Rezultat su toga i cijene zahvata, koje variraju od bolnice do bolnice i koje su svakako važna stavka prilikom procjene dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. Spomenuto istraživanje iz 2014. godine navodi kako je od 2005. godine cijena pobačaja u prosjeku porasla za 670 kuna, tako da je danas prosječna cijena 1840 kuna. Međutim, nemoguće je ne uočiti nesrazmjer cijena među bolnicama. Tako ćete u OB “Slavonski Brod” pobačaj platiti 860 kuna, a u OB “Dubrovnik” 3.000 kuna. Visoke cijene u mnogome otežavaju pristup pobačaju siromašnim ženama, kao i ženama iz ekonomski nerazvijenijih i ruralnih krajeva, koje imaju dodatne izdatke za prijevoz do bolnica, koje su mahom u urbanim sredinama.
Ovi podaci, osim što ukazuju na regionalne razlike u dostupnosti zdravstvenih usluga, nameću nam i važno pitanje: koji je mehanizam nadzora privatnih klinika, koje prema Zakonu nisu ovlaštene izvršavati pobačaj na zahtjev? Općepoznata je činjenica da se liječnici/e iz javnozdravstvenih ustanova za radnog vremena pozivaju na pravo na priziv savjesti, a izvan radnog vremena obavljaju pobačaje u privatnim praksama. Ta im se mogućnost otvara upravo zbog nedostatka nadzora i veće regulacije rada liječnika u privatnim ordinacijama ili poliklinikama. Takve nerazjašnjene situacije i nedostatka državnog nadzora u zdravstvenom sustavu onemogućavaju dijagnosticiranje stvarnog broja pobačaja u Hrvatskoj. Možemo tek pretpostaviti, poučeni iskustvima drugih društava, da će se pogoršanjem opće socijalne slike društva i smanjenjem dostupnosti zdravstvenih usluga povećati i broj ilegalnih pobačaja, što je zapravo prava prijetnja za “nacionalno zdravlje” i demografiju.
Demografija ili demagogija?
Domoljubna je koalicija predizbornu kampanju – a i svoje postizborne najave – temeljila, između ostalog, i na obećanju demografske obnove Hrvatske. Velik se naglasak stavljao na populacijsku politiku u sklopu koje bi roditelji za svako novorođeno dijete od države trebali dobiti 1.000 eura, a sve s ciljem da se, kako su isticali u HDZ-u, spriječi ‘odumiranje nacije’.
Taj se stav temelji na ideji da će se demografska kretanja poboljšati naknadama za novorođenu djecu, što nije istina. Demografska će se slika poboljšati kada ljudi od svojeg rada budu mogli pristojno živjeti, kada se žene prestanu bojati poslodavcima reći da su trudne zbog velike mogućnosti da im zbog toga ne produže ugovor o radu, kada planiranju obitelji prestane biti pitanje standardno upućeno ženama na razgovorima za posao i kada prestanemo donositi zakone o radu koji trudnicama odriču prava.
U stvarnosti i onkraj desnog diskursa o majkama kao inkubatorima nacije, majčinstvo je na tržištu rada u Hrvatskoj otegotna okolnost. Istraživanje Položaj trudnica i majki s malom djecom na tržištu rada koje su proveli Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Hrvatski zavod za zapošljavanje i udruga RODA (Roditelji u akciji) govori kako čak 55 posto žena koje su bile trudne i koristile svoja zakonska prava jer su imale obveze prema djeci ostajale bez posla. U 34 posto slučajeva ugovor o radu nije im bio produljen, a 21 posto žena dobilo je otkaz zbog trudnoće i korištenja prava vezanih uz rođenje djeteta. 76 posto žena prilikom razgovora za posao moralo je odgovarati na pitanja o bračnom statusu i planovima te obiteljskoj situaciji jer to poslodavcima predstavlja tzv. rizik od dodatnih troškova zbog trudnoće.
One koje nakon povratka s porodiljnog zadrže radno mjesto suočavaju se s daljnjim nizom problema: smanjenjem ili uskraćivanjem godišnjeg odmora, nižom osnovnom plaćom, smanjenjem dodataka na plaću, prebacivanjem na drugo radno mjesto i slično. Aktualni Zakon o radu koji je donijela tzv. socijaldemokratska vlast nije spriječio ovakvu situaciju, pokazacši time kako žene ne mogu računati na zakonsku zaštitu svojih radničkih prava ako se odluče na majčinstvo.
O čemu govorimo kada govorimo o ženskom zdravlju?
Međutim, svi su ovi aspekti ženskog zdravlja i ženskog rada prešućeni kada se u mainstream-medijima raspravlja o pobačaju. S druge strane, konzervativni pokreti koji u Hrvatskoj jačaju posljednjih nekoliko godina u fokus rasprave o pobačaju nameću pitanje prava embrija, potpuno stavljajući po strani život žene – njezin položaj u svijetu rada, (ne)mogućnost osnivanja obitelji te, na kraju, njezino pravo na odluku o svom vlastitom tijelu.
Dovođenjem u pitanje legalnosti i dostupnosti umjetne oplodnje, pobačaja, pa i korištenja pilula za dan poslije, ozbiljno se poigravamo psihičkim i fizičkim zdravljem žene. Iste one žene koja, ako uopće ima tu sreću da je našla posao, radi na određeno, nije kreditno sposobna ni egzistencijalno osigurana. Toj ženi govorimo da nema pravo odlučivati o vlastitom životu. To će umjesto nje napraviti poslodavac, ustavni sudac, dakako privatni liječnik ili, možda, Nina Badrić.
Ako uistinu želimo razgovarati o ženskom zdravlju, trebamo, između ostalog, razgovarati i o tome kako osigurati dostupan i siguran pobačaj. Naglasak treba staviti na prevenciju i edukaciju, a informacije učiniti široko dostupnima. Onim ženama koje pak odluče biti majke treba osigurati dostojan život, spriječiti nehuman odnos prema trudnicama u zdravstvenim ustanovama, zaštititi prava trudnica i majki na radnom mjestu te osigurati dostupne i kvalitetne javne vrtiće.
____________
Ivana Živković je dugogodišnja novinarka Libele koja je za peti broj drugarskih novina RAD. napisala tekst ‘Politika majčinstva u vrijeme odumiranja socijalne države i oživljavanja desnice’, kojeg ste upravo pročitale.
