Prevela Josipa Majić
Zašto žalimo muškarce, kad nas kriza sve jednako pogađa. Jedini tehnika za opstanak je-ujedinjenje snaga.
U povodu Dana očeva urednik Men’s Health-a David Zincenko napisao je kako je”Velika On-cesija” savršen dokaz da su muškarci postali “ugrožena vrsta”. Poražavajući podaci o otkazima muškaraca, kraći životni vijek, nedostatak pažnje vlade te ostalih nadležnih vlasti stavlja ženu u imaginarnu poziciju otvorenog sukoba s jačim spolom. Urednik piše kako je vrijeme za odmor od zapadnjačkog tempa života, te smatra da bi upravo oporavak statusa alfa mužjaka bio idealan za novonastalu situaciju. Urednik govori o tome kao da bi to bila promjena, kao da to nije nešto što već generacijama radimo.
Upravo je stav te nezahvalnost i ignoriranje povijesnih činjenica ono što sprječava muškarce i žene u evoluiranju međusobnog odnosa. Životi obaju spolova neraskidivo su povezani i krajnje je vrijeme da se tako počnemo i ponašati. Kada muškarci izgube posao, što je u posljednje vrijeme česta pojava, obitelji diljem Amerike pate; jednako pate kada su žene potplaćene ili otpuštene zato što se brinu o bolesnom djetetu ili starijem roditelju. Imamo novosti; Muškarci nisu s Marsa i žene nisu s Venere- svi smo jednaki u utrci za zdravim i normalnim životom na istom prokletom planetu i krajnje je vrijeme da se počnemo ponašati u skladu s tim.
To nije samo lekcija za “kratkovidne” poput urednika Zincenka, nego za sve nas. Vrijeme je da prihvatimo činjenicu kako se neki od najvećih problema današnjice neće rješavati samo komunikacijom unutar pojedinog spola. Uzmimo samo za primjer neke od neriješenih gorućih problema feminizma: napokon bolji poslovi za žene, jednake plaće bez obzira na spol, kraj govoru mržnje protiv žena u medijima te prevencija seksualnog nasilja – sve to nije moguće ukoliko se ne ostvari kvalitetna suradnja sa suprotnim spolom. Također je od značajne važnosti da se stane na kraj pogrešnoj interpretaciji muškog aktivizma u feminističkim problemima, oni ne smiju biti percipirani tek kao empatični dečki koji hoće unaprijediti kvalitetu života žene koje vole, treba ih shvatiti ozbiljno kao muškarce koju su jednako tako zainteresirani za bolju kvalitetu vlastitog života, jer muškarci nedvojbeno imaju veliku ulogu u stvaranju feminizma- i ne samo radi seksa.
Savršen primjer su porodiljni dopusti. Dok god muškarci ne promjene svoju “šablonu” radnog ponašanja žene će se promatrati kroz prizmu porodiljnog dopusta, ali ne na dobar način. Što se više muškaraca odlučuje na porodiljne dopuste te na ostale izostanke koje odgovorno roditeljstvo uključuje to će sve više rasti i tolerancija kompanija prema radnicima odnosno njihovim obiteljskim obavezama. Jeremy Adam Smith piše u svojoj novoj knjizi, The Daddy Shift, kako društvo treba postepeni odmak od konvencionalne definicije očinstva. To nije više samo zarađivanje za kruh, danas, u 21. stoljeću to osim skrbi uključuje i brigu o djetetu, tako da u budućnosti možemo očekivati sve više slučajeva gdje se oba roditelja zajednički odgajati djecu.
Muškarcima se također zamjera i konstantno ignoriranje seksističkih ispada u javnosti. Kada je Bill O’Reilly nazvao veteranku novinarstva u Bijeloj Kući Helen Thomas “lukavom vješticom istoka” niti jedan muškarac nije se oglasio niti osudio takav čin, iz čega se zaključuje kako muškarci smatraju da žene nemaju pravo biti evaluirane na osnovu svoga rada već samo na količinu bora na licu. Nedavno se glasoviti David Letterman neprikladno našalio na račun kćeri Sarah Palin, 14-godišnje djevojčice Willow a jedina reakcija od strane javnosti bila je ona Seana Hannitya i njegovih konzervativnih kolega i to isključivo u svrhu dokazivanja javnosti kako je “Obaminim surogatima” koji čine ljevicu stalo samo do seksizma naprotiv liberalizmu. Nažalost, to nije bio izniman javni istup koji bi oštro i kritički pristupio seksizmu u medijima već tek perfidan pokušaj ostvarivanja političkih bodova.
Zašto bi muškarci ulagali u ovu borbu? Upravo zašto što dok god osuđujemo žene na temelju razine konformizma spolnim stereotipima,a ne kvaliteti njihovoga rada, dotada muškarci neće dobiti priliku da im se sudi na osnovi njihove humanosti. Uostalom, seksistički komentari u medijima nisu usmjereni isključivo ženama. Nedavno smo bili svjedoci komentara Ralpha Altera koji je napisao na stranici The American Thinker kako je zahvalan Obami što se klanjao kralju Saudijske Arabije na summitu G20 u Londonu, te cinično nadodaje kako se barem nije naklonio poput žene. Dakako, ovo je bio tek loš pokušaj portretiranja Obame kao pripadnika “slabijeg” spola, no činjenica je da su ovakvi ekscesi mogući samo zato što se medije ne drži odgovornim za konstantno generiranje stereotipa.
Napokon, svi smo odgovorni za poražavajuću razinu seksualnog nasilja u našem društvu. Gotovo je nevjerojatno da je čak jedna od šest žena (i jedan od 33 muškarca) žrtva seksualnog nasilja u jednom periodu svoga života. Također moramo uzeti u obzir kako su rijetki muškarci koji priznaju seksualno nasilje. Žene su, kao i pokoji dobri muškarac, napravili golemi napredak po pitanju osvještavanja javnosti o ovom sveprisutnom problemu – osnovali centre za seksualno nasilje na sveučilišnim kampusima te promovirali predavanja i kolegije o nenasilju. No, zašto je tek nekoliko organizacija nalik “Muškarci Mogu Zaustaviti Silovanja[1]” te “Muškarci Protiv Seksualnog Nasilja[2]“? Zasigurno je prisutan veći broj muškaraca koji se protive tretmanu žena poput seksualnih objekata te eksploataciji žena , no oni su gotovo nevidljivi u usporedbi s glasnim Rush Limbaughom i njemu sličnima.
Djelomično je to tako zbog muškaraca poput Zincenka koji iskorištavaju svoju poziciju u svrhu potenciranja rivalstva među spolovima. To je također zbog društvenog pritiska kojeg Michael Kimmel detaljno opisuje 2008 u svojoj knjizi Guyland : “Kao mladi muškarci, postajemo rezignirani kauboji koji svakodnevno testiraju tanku granicu između muževnosti i ženstvenosti, pomno prateći da ne pređemo niti jednu od navedenih. Mogućnosti da putem ostanemo bez naše maske kriju se posvuda”.
Neki muškarci smatraju kako bi osuđivanje seksualnog nasilja predstavljalo izdaju te povredu časti vlastitog spola. Također smatraju da bi poduzimanje prijeko potrebnih mjera prevencije rezultiralo porazom i priznanjem da su, nakon svega, muškarci ipak gadovi. U stvarnosti je upravo suprotno. Aktivizam u svrhu prevencije i borbe protiv seksualnog nasilja dokazalo bi da su muškarci sposobniji za puno više od “toksične muževnosti” koja nažalost trenutačno prevladava među pripadnicima muškog spola – riječima autora Stephena Ducata. Ne postoji apsolutno ništa okrutno niti devijantno u muškarcima koji se bore protiv nasilja, naprotiv – oni su samo prihvatili realnu situaciju današnjice.
Neke feministkinje strahuju od dominacije muškaraca u slučaju da ih se uključi u rješavanje seksističkog problema, smatraju da bi na taj način njihove želje i potrebe dolazile još više do izražaja. Osobno razumijem njihovu zabrinutost, no jednako tako smatram se njihov strah i strah Zincenka temelji na istim pretpostavkama – da žene, za razliku od muškaraca muče potpuno različiti problemi. Umjesto da jasno detektiraju kako je riječ o potpuno istim pretpostavkama , obje strane uporno iniciraju sukobe te nesvjesno potiču spolnu neravnopravnost.
No, ipak se na kraju sve svede na etiketiranje i predrasude. Dokle god mi budemo etiketirali “ženske probleme” kao zasebnu grupaciju spolna ravnopravnost bit će nam tek nedostižan san. Unatoč tome ukoliko budemo javno govorili o pravima radnika, zdravstvenoj zaštiti, integritetu medija te nenasilju kao mjerilima kvalitete životnog standarda, postat ćemo manje ugroženi te svakako više prosvijetljeni.
Konačno, Jackson Katz sročio je sve u svojoj knjizi The Macho Paradox : ” Kada tražimo od muškaraca da stanu na kraj seksizmu…zapravo ne pričamo o nečemu apstraktnom niti dalekom, naprotiv: nudimo im viziju muževnosti koja ne ovisi o degradiranju drugih da bi veličali sebe same – a to je nešto neprocjenjivo.”
