Facebook stranice koje se bave kritikom patrijarhalnog sustava te reakcijama na Balkanu kad su u pitanju feministička pitanja u zadnje su vrijeme sve popularnije. Nedavno smo objavile intervju s Marinom Veličković koja stoji iza stranice pod nazivom Krajnje Neuračunljive.
Ovog puta razgovaramo s urednicom stranice Sve su to vještice, studenticom Florom Tristan. Identitet urednice je poznat redakciji, a ona se odlučila za alias jer navodi: “Meni je veoma bitno da Vještice i njihovo uredništvo predstavljaju svaku ženu koja se identificira s memeima ponaosob, ali isto tako da predstavlja jedno kolektivno, anonimno žensko tijelo, da čini nas zajednički narativ. Uzevši ime Flore Tristan, umjesto svoga, komuniciram da je meni kao krajnjoj autorici meme-a mnogo bitnije u online prostor plasirati ideju koju Sve Su To Vještice gaje, nego osobno, na bilo koji način, profitirati od nje.”
Ta Facebook stranica nastoji ‘razbiti patrijarhat čekićem’ te jasno artikulirati probleme žena i obrasce ponašanja koji se ženama na Balkanu nameću. S Florom smo razgovarale o nastanku stranice, ličnostima koje koristi u svojim postovima, patrijarhalnom sistemu u BIH, radu ‘iz ljubavi’, pitanju abortusa te budućim smjerovima djelovanja.
U opisu vaše stranice piše: “Najstarija stranica feminističkih meme – a u BIH”. Stoga, kad je nastala ova stranica i odakle ideja za njen nastanak?
Sve su to vještice je nastala 31. avgusta prošle godine. Scene razbijanja patrijarhata čekićem koje zamišljam kada god radim neki kućni posao po glavi su mi se provrtile sve zajedno te večeri, dok mi je para iz ušiju izlazila što od vrućine napolju, što od peglanja. Tako sam lijepo odustala od rada iz ljubavi i ostatak večeri posvetila pravljenju fotki u Photoscape-u, softveru za vizuelnu manipulaciju namijenjenu osobama koje su svoje tinejdžersko vrijeme koje su trebale uložiti u savladavanje Photoshopa uložile u pospremanje ormara.
U memovima koristite ličnosti kao što su Karl Marx, Simone de Beauvoir, Virginia Woolf i sl. Zašto su vam baš te ličnosti važne?
Simone je tu iz par razloga. Prvo, kada sam razmišljala o vizualnom identitetu stranice htjela sam da on na neki način reflektira mirno žensko lice kojem je svega preko glave, koje svojom pozom i postupcima trolla svijet oko nje, a da svijet to i ne shvata. Nakon nedovoljno dobrih rezultata pretrage za “resting bitch face” (jedan od mnogobrojnih internet-pridjeva koji su žene prisvojile sebi iz šege) sjetila sam se Simoninog blago iznerviranog, punog razumijevanja, pred-kolutanje-očima pogleda u prazno iz jednog udžbenika filozofije. Da sam ideološki u potpunosti orjentirana ka feminizmu, možda bih to nazvala ukazanjem Gospe.
Drugi razlog je mogućnost kreiranja određenog simbola sa kojim se osoba može identificirati. Simboli su veoma bitni za našu generaciju, koja mi je bila primarna ciljna grupa. Vođenje stranica na Facebooku, kao i njihovo lajkanje, postalo je trenutak ostvarivanja svog identiteta na nekom zapisanom, zabilježenom prostoru koji može govoriti hiljadama nepoznatih ljudi. U tom smislu, Simona kao simbol može istomišljenicima tiho nagovijestiti šta da očekuju, te objasniti neke namjere koje možda baš i nisu odmah jasne. Neistomišljenike će sigurno zbuniti – to se i desilo par puta i baš je smiješno. Na kraju, Simona je tu jer je prevažna, jedna od najvažnijih gospođa za feminističku tradiciju uopće. Prečesto je zaboravljamo, prerijetko se spominje. To, po meni, nipošto ne smije biti tako.
Ostala je raja došla poslije i svi su bitni iz određenih razloga. Marx i Sartre su stigli kada sam shvatila da kroz postojeću formu ne mogu dovoljno efektno ilustrirati razgovore sa muškarcima. Marxa sam odabrala jer je vrlo prepoznatljiv i kroz njega mogu, sa velikom simpatijom, da “provučem” jedan cijeli kanon muškaraca sa (ovako ili onako) ljevice, emancipiranih do mjere u kojoj im je udobno. Sartre je tu većinom kako bih mogla problematizirati komunikaciju u naizgled ravnopravnim ljubavnim vezama u kojim se, neovisno od spola, ipak nekada igraju dihotomne rodne uloge. Virginia Woolf je došla kao manje ozbiljna podrška Simoni. Najnovija je Marxova kćer, Eleanor, iz sad već očitih razloga. Iako slabo uzimam u obzir biografske elemente ovih likova, pokušavam ih ukrasiti karakterom kakav sam im pripisala čitajući njihova djela. Zato mi je Virginia najdraža, tačno je mogu zamisliti kako piše Tri Gvineje, šegači se, svima im kaže što ih slijedi, a ljuta k’o puška.
{slika}
Međutim, meni su bitnije osobe iz redakcije – moja mama, moje i njene prijateljice, nana, komšinice, jedna teta Melća, kolegice, cure i dečki koji se jave na Vještice sa svojim prijedlozima i pričama iz života, Senida, Svetlana, i naš osobni hologram Biljane Srbljanović, koja je jedno vrijeme vodila Preventivni Utorak, ali sada je na godišnjem. One mojoj ideji prenošenja privatnog u javni prostor zaista daju supstancu. Jer, bez njih, Vještice ne bi bile ništa više nego gledanje mene same u virtuelnom ogledalu, potvrđivanje mojih ideja o meni samo zarad toga – takvom pristupu, a pogotovo u feminizmu, ne vidim ni glavu, ni rep.
Inspiracija za vaše memove dolazi iz patrijarhalne svakodnevice i konzervativnih uvjerenja o ženama u vašoj okolini. Koliko je sam patrijarhalni sistem još uvijek snažan? Kakav je odnos spram žena?
Odnos prema meni kao ženi je iznimno dobar, ja osobno nemam nikakvih traumatičnih iskustava, a moj kućni rad pokušavam da posmatram i postavim kao otplatu stanarine prije nego mu se pripiše ljubav ili poštovanje. Ovo sve mi mora dati određenu skromnost kada iznosim svoje ocjene o generalnom odnosu spram žena, tu je zaista teško baratati sa velikim riječima. Stav koji gajim je proizvod strukture kako je ja vidim, a vidim je kao prvenstveno privatnu i uslovljenu komunikacijom, što kroz jezik, što kroz ponašanja. Vještice pokušavaju identifikovati čvorove patrijarhata u našim kućama, a onda i u našim bezazlenim interakcijama sa drugima. Pozicija žene je mnogo više od toga, mnogo više, teže, neprimjereno za meme formu, neprimjereno za profit, površan sadržaj, ili žaljenje s privilegovane pozicije.
Kao što si navela, svoj kućni rad smatraš otplatom stanarine, prije nego što li mu se pripiše ljubav. Tako ćesto problematizirate i rad žena u domaćinstvu, “neplaćeni rad”. On se vrlo često smatra radom iz ljubavi. Kakav je vaš stav spram njega?
Da je kućni rad – rad iz ljubavi, sigurna sam da mnogi divni muškarci ne bi pustili svojim suprugama ili majkama da za njima čiste toalete. Stoga, kućni rad, ali i njega, su po meni zona najnepravičnije raspodjele snaga uopšte. U sadašnjosti ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi žene i djevojčice morale obavljati većinu kućnog rada i njege, osim održavanja udobnosti drugih ukućana. Ovakva udobnost je uslovljena maskulinim pogledom na vrijeme, novac i ljubav koji može prevazići čak i kapitalističke oblike upravljanja, kao što se, na primjer, moglo vidjeti tokom neuspjelih pokušaja Antifašističkog Fronta Žena da pravičnije urede svoja domaćinstva, što ih je dijelom i dovelo do brzog ilegalnog statusa.
Implikacije njegovanja kućnog rada kao ženskog su mnogobrojne, ali ovdje ću se fokusirati samo na dvije očite. Osim kratkoročnih plodova rada, koji su sami od sebe zbog dužine svog života iznimno frustrirajući, što nema posebne veze s progresom ženskog stanja već je evidentno svakome ko je ikada obrisao prašinu, tu je i uskraćivanje ženskog vremena za bavljenje drugim stvarima. U praksi, na mikro skali, to izgleda ovako- dok, naprimjer, jedna petnaestogodišnja djevojčica mora sebi skuhati ručak i oprati suđe za svima, jedan petnaestogodišnji dječak to isto vrijeme može iskoristiti kako bi savladao novu vještinu ili zaronio u dubine Wikipedije. Dok otac može donijeti kese iz prodavnice, čime je izvršio svoju kvotu kućnog rada za danas, majka mora razvrstati i upotrebljavati sadržaj te kese, a na posao moraju krenuti u isto vrijeme i donijeti određenu količinu novca u domaćinstvo. Ovo na većim skalama znači akumulaciju repetitivnog rada zarad blijede i neistinite ideje o komuniciranju ljubavi i poštovanja kroz njega, kao i akumulaciju vremena koje se moglo potrošiti u razvoj intelekta, sposobnosti, šireg shvatanja svijeta, istraživanja, čime bi se iz korijena mijenjao jedan cijeli niz drugih feminističkih problema.
{slika}
Međutim, iznimno je zahtjevno odustati od kućnog rada kao izraza ljubavi, posebice unutar odnosa koji o njemu ne razmišljaju, zbog praktičnosti, manjka vremena, resursa ili drugih faktora koji doprinose kvaliteti života. Zato je bitno osvijestiti svoje vrijeme i racionalizirati svaki kućni posao koji se da racionalizirati, jer ne postoje nikakve naznake da sve žene mogu sebi priuštiti da se njime pozabave s drugih frontova osim pospremačkog.
Govorim o ženama kao odgovornim za pitanje kućnog rada jer zaista još uvijek jesu. Problem kućnog rada nije problem pospremanja, čišćenja, ribanja – svatko to povremeno radi i većina voli da ima koliko-toliko čisto i udobno okruženje. Problem kućnog rada je problem hierarhije, prisile, uzaludnog trošenja vremena, učenja mjesta, repliciranja staromodnih rodnih uloga, komunikacije uslovljene normativnim simbolima, problem koji izaziva lošu komunikaciju, nesporazume, svađe, a veoma je lako rješiv uz otvoreno identificiranje svakog malenog zadatka koji neprimjetno obavljamo.
Jedan od memea kaže “Napravi pirsing na pupku, ne postane striptizeta”. Takva i slična vjerovanja su česta u našim konzervativnim društvima koja smatraju i dalje da bi žena trebala biti “nježna, pristojna, brinuti o sebi i obitelji te, da ne zaboravimo – najvažnije, donositi djecu na svijet”. Je li se teško boriti s ovakvim i sličnim stereotipima?
Vidjet ćemo. Ja sam tek počela, i bezobrazna sam koliko sam teška.
U zadnje vrijeme po Europi oživljava i jača desnica. U zemljama u kojima je uz to i utjecaj crkve iznimno snažan, prvo na udaru se našlo pravo žene na izbor, odnosno pitanje abortusa. Neki od vaših memova progovaraju i abortusu. Što je s pitanjem abortusa u vašoj okolini?
Stavovi većine muškaraca o abortusu u mojoj neposrednoj blizini su bezrazložno mnogobrojni u svojoj neodobravajućoj jednoličnosti i vrlo često nadahnuti postojanjem sopstvenog djeteta, o čemu bi, recimo, Julia Kristeva imala štošta reći, mnogo više nego ja. Stavovi žena se razlikuju, dok ne zagusti, što meni također upućuje na izrazitu maskulinost društva. Zakonom je abortus legalan, i srećom ne postoje posebno organizirane struje koje su fokusirane na to da ovo promijene. Zakon je zastarjeo, trebao bi biti mnogo bolji, posebno zbog cijene, sigurnosti i metode. Mijenjati ga nabolje treba mudro, jer sve drugo može dovesti do reakcije koja, kada su u pitanju žene, sa političkog vrha jedne države sa nacionalističkim tendencijama ne može biti povoljna za takva pitanja. Kao i za sve ostala političke probleme na Balkanu, važi ista mantra – Nadajmo se najboljem, očekujmo najgore.
{slika}
Uskoro ćete imati i 10 000 lajkova. Što za vas ta podrška znači i koji je cilj vašeg djelovanja? Kakva razmišljanja i emocije želite probuditi u čitateljima/icama?
Cilj stranice Sve su to vještice je da demistificira mala mjesta igranja uloge žene, pogotovo ona koja se zloćutno provlače kroz najbezazlenije postupke, replike i situacije u kojima se nađemo. Ako ništa drugo, želimo da žene, djevojke i djevojčice prepoznaju svoju svakodnevnicu, da ukažemo na njenu ludost. Par trendova koje sam primjetila na Vješticama gajim kao drage, te bih svakako voljela da se nastave. Prvi je označavanje drugarica u komentarima i njihove razmjene o određenom trendu, u kojima ova grafika trenutno prednjači.
Drugi trend je širenje ideje. Nakon Vještica, ubrzo su se pojavile i druge feminističke forme na regionalnim sferama društvenih medija. Ako njihovu inspiraciju dijelom mogu pripisati Vješticama, za mene je to iznimno pozitivno, jer znači da su Vještice bile provokacija i za artikulisanje drugačijih shvatanja naše stvarnosti u javnosti. Na kraju, ne treba zanemariti ni znatan odaziv muškaraca koji dijele, lajkaju i javljaju se sa svojim prijedlozima za Simonina ofiranja Sartra. Iako, po statistikama, većinu publike čine žene između 18 i 33 godina starosti, muškarci iz iste dobne grupe su čak 13% publike. Uvijek mi je milo upoznati muškarca koji samosvjesno gleda na uloge koje nas čine.
Dakle, najbitnijim ostaje pozitivna reakcija naše publike. Za mene Vještice znače platformu koja mi je pokazala da nisam jedina koja identificira momente u kojima me se pokušava staviti “na mjesto”. Otvorile su mi uvid u ženski svijet Balkana na internetu, nešto za čime sam i sama tragala prije Vještica.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
*sve fotografije su sa stranice “Sve su to vještice”
