Uspon desnih, ksenofobnih, kao i populističkih stranaka izazov je za lijeve stranke, osobito socijaldemokratske, kao i sve organizacije civilnog društva. Ovaj porast odražava se na krizu u europskoj kulturi i politici.
Populističke i ksenofobne stranke postoje u gotovo svim europskim zemljama, od Velike Britanije do Rusije, od Skandinavije do Grčke ili Italije, uključujući Francusku i Austriju. Ovi pokreti povećavaju svoju snagu i utjecaj od 1980-ih godina, a ono što im je zajedničko jest obnova moralnih i obiteljskih vrijednosti, ali i strah da će neki (imaginarni) neprijatelji ugroziti njihovu naciju ili etničku skupinu. Posebnu pozornost skreću na unutarnje i vanjske prijetnje, poput izbjeglica, nacionalnih manjina, te vrlo izraženo u posljednje vrijeme, od islama. Izražavaju duboko nepovjerenje u europske institucije te otpor prema modernosti i društvenim promjenama.
Jačanje ovih elemenata donosi krizu u čitavoj Europi i dodatno potkopava europske institucije. S druge strane, Europskoj uniji (EU) nedostaju politike kojima bi stala na kraj ovim pojavama. I građani/ke EU su svjesni da nemaju kontrolu nad odlukama koje donose europske institucije.
Svi ti strahovi zajedno usmjereni su na izbjeglice i manjine. Strah od islama se posebno gomila, te se islam proglašava kao glavni neprijatelj cijelog europskog društva.
Kriza europskog društva, koja se pokazuje kroz ove strahove, potiče uspon ksenofobnog populizma (Zlatne zore u Grčkoj, neonacisti u Njemačkoj, Nacionalna fronta Maine Le Pen u Francuskoj, UKIP Nigela Faragea u Velikoj Britaniji i njima slični). Dodatno, ove kesnofobne stranke diskriminiraju sve ostale članove/ice društva tako da im uskraćuju pravo na rad, pravo na udruživanje, pravo na djelovanje udruga civilnog društva kojima su u fokusu ljudska prava, slobodu izražavanja, politička prava kao i vjerske slobode.
Najveća opasnost za čitavu Europu jest da ovaj ideološki blok postane dominantna ideologija kao što je liberalizam postao dominantna nit konzervativaca 1980-ih godina. Kada bi ova ideologija postala vladajuća, znači da bi te političke stranke preuzele vlast i kontrolu te provodile programe za transformaciju društva.
Lijeve stranke skupo plaćaju ceh krize, jer se ne uspijevaju prije svega othrvati liberalnoj ideologiji – vraćanju dugova s velikim kamatama. Primjerice, nitko od lijevih stranaka nije još rekao Europi da je dug nepravedan i da kamate na taj dug ne moraju biti vraćene. Dodatno opterećenje je da se s vremena na vrijeme pojavi netko s ljevice tko je optužen za korupciju, pa im se stoga pripiše da su ‘svi isti’.
Socijaldemokratske stranke u Europi sve teže dolaze na vlast, čak i onda kada padaju konzervativne vlade (Španjolska, Njemačka, možda je sljedeća Hrvatska), dok se u zemljama gdje ljevica jest na vlasti (Francuska, Italija) teško nose s ekonomskom krizom, mjerama štednje, izbjeglicama i humanitarnom krizom, te im upravo zbog toga popularnost pada. Lijeve stranke se osjećaju nesposobnima ili nisu u mogućnosti dogovoriti se o tome što bi koristile kao ključni ekonomski princip. Ljevičari jesu ljuti na ove probleme, i to s pravom, ali nažalost, ne nude i ne pričaju o rješenjima.
Osim u borbi s mjerama štednje, ljevica se mora boriti protiv islamofobije, na način da muslimani postanu vidljivi i da ih se okuplja, bilo u političke stranke ili društvene organizacije koje se okupljaju sa zajedničkim ciljevima, i u kojima nema etničke, vjerske ili neke druge razlike.
Ljevica treba i revitalizirati vrijednosti u kojima nema ideološke sumnje, npr. politika i intelektualci bi trebali biti potpuno neovisni u pogledu religije, ali bez odbacivanja vjernika.
Ljevica će ponovo osvojiti srca i umove birača samo ako pronađe rješenja za ove izazove.
Pravo na pobačaj i pravo na istospolne brakove teško da će više donositi glasove u biračke kutije, jer već znamo da se stranke ljevice bore ili su se izborile za ova prava. Postoji samo strah da ih desnica može ugroziti. Isto tako, pitanje je koliko su ‘nove’ radikalno lijeve stranke spremne koalirati s ‘tradicionalnim’ lijevim strankama.
Socijaldemokracija je danas svijetu potrebnija nego ikada prije, samo je pitanje znaju li i mogu li se socijaldemokrati suočiti s ovim izazovima 21. stoljeća.
