Šest od dvanaest kandidata/kinja za poziciju glavnog/e tajnika/ce UN-a su žene, no na prvom neformalnom glasanju Vijeća sigurnosti u prvih pet je ušla samo jedna žena. Zašto?
Vijeće sigurnosti UN-a je 21. srpnja održalo prvo (ne i posljednje) neformalno glasanje kako bi izabrali najizglednije kandidate/kinje za funkciju sljedeće/g glavnog/e tajnika/ce UN-a.
Prvi put u povijesti, polovica kandidata/kinja – šest od dvanaest – su žene. No, tijekom glasanja ponovila se mnogo poznatija povijest: muškarci su prošli mnogo bolje od žena. U prvih pet je ušla samo jedna žena. Četiri od pet najlošije plasiranih su žene. Možda je u pitanju “stara škola” geopolitike: kandidati/kinje iz istočnoeuropskih država koje su u milosti Rusije prošli su najbolje. No, neumoljivi poredak na dnu tablice, gdje se nalazi većina žena, ukazuje kako se moramo zapitati ne radi li se tu o rodnoj predrasudi. Zbog tajnosti izborne procedure to je teško znati, premda je očito da je Vijeće ignoriralo peticije civilnog društva, pritisak 60 država članica i otvoreno pismo koje je potpisalo pedeset stručnjaka za UN i bivših vođa koji zagovaraju izbor žene i feministkinje na čelo UN-a.
Od 1981. Vijeće provodi neformalno “ad hoc” glasanje kako bi izlučili kandidate/kinje koji nemaju podršku stalnih pet članica s pravom veta (P5). Članovi/ce Vijeća sigurnosti glasaju anonimno tako što se izjašnjavaju koje kandidate/kinje “ohrabruju” ili “ne ohrabruju”, ili se o pojedinim kandidatima/kinjama mogu izjasniti s “nemam mišljenje”. Tradicija ovog glasanja je i to da se rezultati ne objavljuju službeno. Međutim, tablica s rezultatima je odmah “procurila” i rasplamsala analize ovog prvog rangiranja kandidata/kinja.
Bivši portugalski premijer i visoki povjerenik UNHCR-a Antonio Guterres nalazi se na vrhu liste s 12 glasova “ohrabrujem”, impresivnih 0 “ne ohrabrujem” i 3 “nemam mišljenje”. Guterres je stegao poštovanje svojim nastupima u nizu sastanaka kandidata/kinja i članova Opće skupštine u travnju i sredinom lipnja. No iznenađuje stupanj njegovog vodstva ispred nekih kandidatkinja – koje su također dobro nastupile i nalazile se na vrhu prema neformalnim istraživanjima javnosti. Na dnu ljestvice sa samo dva glasa “ohrabrujem” i 11 “ne ohrabrzujem” nalazi se Vesna Pusić, bivša potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske. Premda je oduševila promatrače otvorenim ukazivanjem na greške UN-a, braneći LGBTQ prava i izjasnivši se kao feministkinja (jedina je to učinila), nije mogla očekivati da će proći dobro, djelomično zbog nedostatka iskustva u radu UN-a, a sa smjenom vlasti u Hrvatskoj, nekoliko dana nakon njezine nominacije, lišena je potpore svoje države.
Irina Bokova, sadašnja visoka povjerenica UNESCO-a, jedna od prvih favorita/kinja u procesu izbora, završila je na trećem mjestu s 9 glasova “ohrabrujem” i 4 “ne ohrabrujem”. Četiri negativna glasa su mnogo, jer sa samo 15 glasača u Vijeću sigurnosti, veliki su izgledi da jedan od tih glasova uključuje jednu od država članica s pravom veta. Možda je najveće iznenađenje što Helen Clark, bivša premijerka Novog Zelanda i sadašnja glavna povjerenica UNDP-a, nije završila među prvih troje. Nalazi se na šestom mjestu (8 “ohrabrujem” i 5 “ne ohrabrujem”). Još jedna kandidatkinja koja dolazi iz redova UN-a i ministrica vanjskih poslova Argentine, Susanna Malcorra, završila je na 8. mjestu. Christiana Figueres iz Kostarike, uspješna predvodnica UN-ove Okvirne konvencije o klimatskim promjenama (UNFCCC), čiji je nastup percipiran kao izvrstan tijekom panela kandidata/kinja pred Općom skupštinom sredinom srpnja, završila je na devetom mjestu.
U prvih pet su četiri kandidata/kinje iz istočne Europe. Ruski prijatelji u regiji su dobro prošli, uključujući i neke manje poznate kandidate, Vuka Jeremića iz Srbije i Srđana Kerima iz Makedonije (na 4. i 5. mjestu, svaki sa 9 glasova “ohrabrujem” i 5 “ne ohrabrujem”). Kandidati/kinje iz država koje imaju razmirice s Rusijom su “potonuli”: Natalia Gherman iz Moldavije je na 10. mjestu; Igor Lukšić iz Crne Gore je 11. – plativši tim plasmanom napore svoje zemlje da se pridruži NATO-u. Iznenađenje je pozicioniranje Jeremića i Kerima ispred kandidatkinja s daleko većim iskustvom u nacionalnoj i internacionalnoj politici te većim iskustvom u djelovanju unutar UN-a, kao što su Clark, Malcorra i Figueres. To pokazuje da su se glasači vodili geopolitičkim argumentima. Premda to za UN nije ništa novo, ukazuje da su argumenti koji su zagovarali izbor kandidatkinja imalo jako malo utjecaja.
Pozicioniranje Guterresa i Turka na prva dva mjesta ilustrira tenziju između Istoka i Zapada u samom Vijeću. Uspjeh slovenskog kandidata, bivšeg predsjednika Slovenije, nije iznenađenje. Turk je predstavljao svoju zemlju u UN-u, uključujući razdoblje u Vijeću sigurnosti, te je bio Pomoćni sekretar u Odjelu za političke odnose. Turk je poznat je kao dobar pregovarač koji ima prijatelje u svim muškim hijerarhijama unutar UN-ove bitokracije i među državama članicama. To znači biti “stari umreženi dečko”.
Očito snažna potpora Guterresu među članovima Vijeća ukazuje na kontradiktornu dinamiku – što znači da usprkos tomu što Vijeće preferira geografske argumente, Guterres ima nešto što žele. Što je to? Njegova prezentacija tijekom posljednjih nekoliko mjeseci zasnivala se na govorenju istine, otvorenom izlaganju činjenice da je sustav međunarodne pomoći bankrotirao i da je slomljen te da današnji konflikti otkrivaju kako su UN-ovi alati za izgradnju mira neadekvatni. Artikuliran je i empatičan. Percipiran je kao kandidat koji donosi promjenu.
Važno je pažljivo razmotriti tu etiketu “kandidata za promjenu” suprotstavljenu percepciji nekih kandidatkinja – čije su kampanje naglašavale “kontinuitet” i “establišment”. Kakvu to “promjenu” nudi Guterres? Čini se da je imao privlačnu i inteligentnu kampanju, no kada govorimo o konkretnim reformama, uglavnom podržava prijedloge iz izvješća o mirovnim operacijama u 2015. godini, izvješće o izgradnji mira i UN-ovu globalnu studiju i rezoluciju “Žene, mir i sigurnost”. Po tom nedostatku konkretnih mjera Guterres se ne razlikuje od ostalih vodećih kandidata. Guterres, Bokova i Clark govore općenito o potrebi prilagodbe UN-a novom vremenu, naglašavaju rezove u osoblju u jedinicama kojima će upravljati, žele privući najveće financijske donatore. Premda su naglašavali svoje menađerske sposobnosti, bili su prilično nejasni i oprezni u iznošenju konkretnih akcija.
Guterres je upravo zaključio desetljeće na mjestu Visokog povjerenika za izbjeglice, bio je premijer Portugala i predsjednik Europskog vijeća. Uočljivo je kako su njegove kvalifikacije “čovjeka iz establišmenta” i “kandidata koji poznaje UN iznutra” tretirane kao vrline, a ne potencijalna ograničenja, kao u slučaju Helen Clark. Na predstavljanu u travnju pred Generalnom skupštinom, jedna država članica je sugerirala da Clark, kao povjerenica UNDP-a, neće donijeti ništa novo. Njezin odgovor je bio direktan i snažan: “Nikada nisam bila kandidatkinja establišmenta ni za koju poziciju. Dolazim izvana u svemu što sam učinila. Iz seoske obitelji u gradski život, kao žena u muški svijet, kao premijerka, kao prva žena koja je upravljala UNDP-om. Dolazim izvana ove “kutije” i uvijek ću biti izvan nje“.
Guterresova kritika nedostataka UN-a nije proizvela neprijateljstvo kakvo su proizvele kritičke opservacije, primjerice, Vesne Pusić. Saudijska Arabija interpretirala je njezinu točnu opservaciju o nedostacima UN-a optuživši ju kako ima “neprijateljski stav“. Vizija, karizma i hrabrost kandidatkinja očito nisu na cijeni. U travanjskoj debati, Saudijska Arabija je sarkastično upitala Clark planira li se ponašati kao “savjest svijeta“.
S druge strane, Gutteres je cijenjen zato što donosi promjenu, savjest, karizmu. Njegove kritike UN-a, iz usta starijeg muškog političara, interpretirane su kao uvjerljive, izravne i vizionarske. Kada ih izgovaraju političarke – percipirane su kao stroge, provokatorske ili ‘neprijateljske’. A kad su percipirane kao kandidatkinje kontinuiteta, ignoriraju se njihove reformatorske poruke i ne prepoznaje se kako su oštro osuđene zbog toga što su iznijele iskrene kritike.
Richard Gowan, promatrač politika UN-a, nedavno je izjavio kako je moć, a ne rôd, ono što je formiralo rezultate srpanjskog neformalnog glasanja. Međutim, rôd igra važnu ulogu u oblikovanju interpretacija retorike kandidata i kandidatkinja – retorike koja je često sadržajno slična – no interpretirana je kao vizija i hrabrost u slušaju muškaraca, a kao dosadni ‘kontinuitet’ kada dolazi od žena.
Rodna predrasuda je u temelju UN-a, gdje perspektive ženskog vodstva ponekad ostaju zaglavljene u arhitekturi zgrade sjedišta UN-a u New Yorku iz sredine 20. stoljeća. UN se obavezao da će promovirati rodnu ravnopravnost i kod svog osoblja, no te odluke su tako bijedno implementirane da mogu izazvati samo čisti cinizam. UN nema sustav kvota koji bi pomogao u ostvarivanju rodnog pariteta. Osoblje koje želi napredovati u Sekretarijatu mora raditi na zahtjevnim lokacijama – uključujući ratne/konfliktne zone u kojima nisu dopuštene obiteljske posjete. Rezultat ovakvog zahtjeva je diskriminacija žena s obiteljima. Na taj način su “iskorijenjene” žene na pozicijama srednjeg menadžmenta tako da se udio žena na pozicijama visokog menadžmenta “zamrznuo” na oko 20 posto. To je doprinijelo pogoršanju rodnog odnosa na vrhu tijela UN-a; prošle godine, predrasude prema ženama kao i nedostatak kandidatkinja doveli su do toga da je na pozicijma pomoćnika glavnog tajnika bilo zaposleno 84 posto muškaraca.
Frustirajuće je što u procesu izbora glavnog/e tajnika/ce ne postoje jasna pravila, stoga je vrlo teško pretpostaviti što će se sljedeće dogoditi. I bilo kojem drugom kontekstu, rezultati od 21. srpnja značili bi da je cijela priča gotova. No, daleko je od kraja. To bi mogao biti tek početak “trgovine” i cjenkanja za ključne pozicije. Činjenica da Rusija nije glasala kako “ne ohrabruje” Guterresa ukazuje da su spremni pregovarati. A na obzoru su i novi potencijalni/e kandidati/kinje – bivši australijski premijer Kevin Rudd zatražio je da ga australski parlament nominira, Meksiko bi mogao izaći s bivšom predstojnicom kabineta Kofija Annana Aliciom Barcena, a optimisti se nadaju da će neka druga država (jer Bugarska više ne može) nominirati potpredsjednicu Europske komisije Kristalinu Georgievu.
Iako je podržavanje nominiranja snažnih žena za sljedeću glavnu tajnicu UN-a dobra ideja, sve ja jasnije kako niti one – niti itko drugi – neće biti izabrane na osnovu vlastitih vrijednosti. Zapravo, nakon prošlotjednog glasanja, čini se da ne postoji niti jedna članica Vijeća koja je ikada imala namjeru podržati izbor žene za najvišu poziciju. PassBlue navodi kako se i prije sastanka Vijeća britanski stalni predstavnik Matthew Rycroft ogradio od prijašnje namjere UK-a da podrži izbor žene za glavnu tajnicu, rekavši medijima da UK neće iskoristiti veto kako bi se to dogodilo.
Ulaganje veta i kvote su mehanizmi kojima se u drugim političkim kontekstima osigurava pravedna zastupljenost žena. To se zove afirmativna akcija. Ironično je što UN, kao organizacija koja ne oklijeva rezervirati pozicije za pojedince iz određenih država, to ne želi učiniti i na temelju roda. Ako se regionalna rotacija na najvišoj poziciji smatra se neslužbenom “tradicijom”, zar ne bi rodno zasnovana izmjena na toj poziciji trebala biti sljedeća neformalna tradicija? Nikada se nije ozbiljno raspravljalo o listi za poziciju glavne tajnice na kojoj bi bile isključivo žene. Ustrajni kritičar administracije Ban Ki-moona Stephen Lewis bio je jedini promatrač koji je rekao da, ukoliko doista želimo vidjeti ženu na toj poziciji, svi muški kandidati trebali bi biti “diskvalificirani“.
Članice Vijeća sigurnosti bi u sljedećem krugu neformalnog glasanja mogle glasati osvetoljubivo, s još snažnijom porukom o vjerojatnim ulaganjima veta kako bi se otarasili jačih kandidata/kinja.
Izgleda sa svi osim onih koji doista mogu glasati u ovom procesu žele poštenu, hrabru, principijelnu, konstruktivnu osobu kojoj će rodna ravnopravnost i pravda biti važni. Nitko ne želi prosječnog populističkog pobjednika.
I da odgovorim onima koji neprekidno propituju izbor žene – ne, ne želimo ženu na toj poziciji samo zato što je žena, samo zato da bismo okončali više od 70 godina isključivo muškog zaposjedanja te pozicije. Većina onih koji podržavaju izbor žene na toj poziciji žele vidjet feministkinju.
Utjecaj zagovaranja izbora žene za glavnu tajnicu UN-a ogleda se u tome što su se svi kandidati izjasnili kao veliki borci za rodnu ravnopravnost koji se obvezuju na politiku rodnog mainstreaminga. Naravno, pridošlice u feminizam su uvijek dobro došle, i tko kod pobijedi morat će se držati svojih obećanja kako će ostvariti rodni paritet i unaprijediti rad UN-a na pitanjima prava žena.
Ljudi diljem svijeta žele vidjeti ozbiljne promjene u radu UN-a. Najsnažnija opozicija “kontinuitetu” bio bi izbor feministkinje na mjesto Glavne tajnice i promoviranje rodne ravnopravnosti u UN-u i u međunarodnoj politici. To bi poslalo najsnažniju moguću poruku raskidanja s diskfunkcionalnim tradicijama u UN-u.
Postoje feministkinje koje su sposobne i koje žele raditi taj posao. U moći je članica Vijeća sigurnosti da se to i dogodi i da pošalju poruku da UN pripada 21. stoljeću. No, sudeći prema prošlotjednom glasanju, oni to ne žele.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
