Silvia Federici je autorica, aktivistkinja i jedna od najutjecajnijih feminističkih teoretičarki svoje generacije. Njezini doprinosi teoriji reproduktivnog rada i zajedničkih dobara zasnovanoj na praksi sve više dobivaju zasluženo priznanje unutar akademske i aktivističke zajednice te se nadamo da će pomoći postaviti temelje budućih zajedničkih projekata usmjerenih na transformaciju društva izvan kapitalističkih odnosa.
Marina Sirin, novinarka ROAR-a nedavno je u njezinom domu u Brooklynu razgovarala s Federici o odnosu borbi povezanih s društvenom reprodukcijom, rodom, radom i zajedničkim dobrima, posebno u današnjem kontekstu krize i mjera štednje.
“Ključno pitanje je kako povećati našu autonomiju, kao izgraditi nove odnose solidarnosti, kako iznova prisvojiti dio bogatstva koje smo proizveli/e”.
U zadnje vrijeme dosta se govori o društvenoj reprodukciji. Možete li za početak objasniti osnovni koncept? Jedna ste od ključnih autorica i teoretičarki koje se bave ovom temom, te ste propitivali i proširili ovaj koncept u odnosu na Marxovu teoriju.
To što koncept društvene reprodukcije danas privlači pažnju je dobra stvar. Predugo je postojala ekskluzivna koncentracija na proizvodnju roba, premda su reproduktivni život i rad u središtu svakog transformativnog projekta. Nisu samo ključni za kapitalističku akumulaciju, već i za bilo koji oblik organizacije.
Društvena reprodukcija je relativno nov termin. 1970-ih govorili smo o tome u okviru kućanskog rada, referirajući se na sve aktivnosti koje reproduciraju naš svakodnevni život dok istovremeno, u kapitalističkom društvu, reproduciraju i radnu snagu. Kasnije smo proširili/e taj koncept: shvatile smo da je prokreacija dio reprodukcije života i da ta “reprodukcija” ima dvije strane koje su u kontradikciji. S jedne strane, reproducira nas kao ljude, a s druge strane reproducira nas kao eksploatirane radnike/ce. Pitanje koje smo postavile bilo je – kako možemo reproduktivni rad pretvoriti u reprodukciju naše borbe. U novije vrijeme, aktivistički i akademski krugovi popularizirali su koncept društvene reprodukcije kako bi istaknuli da se reprodukcija radne snage odvija i izvan doma, u školama i bolnicama, primjerice. I moje shvaćanje reprodukcije se promijenilo tijelom godina. Putujući u Afriku ili Južnu Ameriku shvatila sam da za mnoge žene diljem svijeta reproduktivni rad počinje sa sadnjom sjemena – ne zbog prodaje, već kako bi prehranile obitelji. Briga za okoliš također je dio reproduktivnog rada, što znači da ekološko propadanje posebno pogađa žene.
Problem je u tome što postoji jaz između teorije i prakse. Danas se mnogo raspravlja o skrbničkom radu (care work), posebno u odnosu na djecu, ali i u odnosu na starije, budući da su feministkinje sve starije i suočile su se sa skrbi za svoje roditelje. No, nismo vidjele mnogo inicijativa na lokalnim razinama, na razini susjedstva, koje se bave ovom nužnom potrebom i počinju stvarati neku vrstu mreža i struktura kakve trebamo.
Možete li reći nešto o tome u kontekstu mjera štednje i krize? Čini se da je to jedan od glavnih razloga zašto je danas rasprava o društvenoj reprodukciji zadobila pozornost u Europi i Sjevernoj Americi.
Da, osiromašivanje i deprivacija kakve vidimo diljem svijeta prisutne su i u Europi i Sjevernoj Americi. Za milijune ljudi, a posebno za ne-bijele ljude, niti kapital niti država ne osiguravaju nikakva sredstva za reprodukciju – postoje isključivo kao represivne snage. Tako da su mnogi ljudi počeli udruživati svoje resurse i stvarati kolektivnije oblike reprodukcije kao jedino jamstvo preživljavanja.
To vidimo u Grčkoj, gdje pokušavaju izgraditi mrežu društvenih klinika u situaciji gdje je zdravstveni sustav razoren – ljudi su se ujedinili, zajednice su se mobilizirale, zemljoradnici donose hranu sa sela. Značajno je što ljudi u Grčkoj, koji su bili suočeni s najbrutalnijim programom mjera štednje u Europi, predvode pokret solidarnosti kada se radi o izbjeglicama i imigrantima. To je izuzetno nadahnjujuće, i voljela bih da neke lekcije koje možemo izvući iz njihovog iskustva budu temelj novih politika u SAD-u.
Što je s jazom između jezika društvene reprodukcije i stvarnosti onoga što ljudi čine na licu mjesta? Ako pogledate klinike ili rad s izbjeglicama u Grčkoj, na tome radi velik broj žena. Postoji li način da društvena reprodukcija o kojoj danas govorimo u svoje središte stavi pitanje roda?
Da, većinu tog reproduktivnog rada obavljaju žene. U Južnoj Americi, a posebno u Africi, vidite kako se održivom zemljoradnjom bave većinom žene. Donedavno je održiva poljoprivreda bila jedna od glavnih aktivnosti žena u Africi, no danas su došli na udar Svjetske banke, koja tvrdi kako trebaju posuditi novac i pokrenuti biznis, jer jedino je novac produktivan i jedino vas biznis može izvući iz siromaštva – stoga ne biste trebali koristiti zemlju za hranu i zaklon. Ove institucije ciljaju na žene koje su suočene s krizom zato što su uzele stvar u svoje ruke. Izašle su na ulice i stvorile čitavu alternativnu ekonomiju koja ima korijene u održivoj zemljoradnji – radi se o mikro-razmjeni, obrocima i pićima koje pripremaju za prodaju po izrazito malim cijenama susjedima i drugim radnicima/ama. To je ekonomija koju internacionalne organizacije i vlade pokušavaju uništiti ili manipulirati, primjerice, putem agresivne promocije mikro-kredita, jer ta ekonomija pruža ženama i općenito ljudima više neovisnosti o tržištu.
Dakle, ako se vratimo na načine organiziranja kakvo provode uglavnom žene, kako možemo početi ukidati podjelu rada. Imamo jezik reprodukcije, i čini se da je vrlo koristan, no izgleda da je praksa mnogo više od toga?
To je teško pitanje sa širokim implikacijama. Upravo sam se vratila iz Kolumbije i jedna od stvari koja se tamo događa je masovni proces oduzimanja vlasništva nad sredstvima za proizvodnju – napad na proizvodna sredstva kojima ljudi imaju pristup, što često započinje iseljavanjem ljudi sa zemlje. Ovo se uvijek provodi uz ogromno nasilje nad ženama, od lova na vještice do masakra. No, pitanje je zašto se uvijek samo žene organiziraju protiv toga. To nije ženski problem. Žene su prve na udaru, ali to je i problem muškaraca – jer većina onih koje se razvlašćuje su muškarci.
Žene su na prvoj liniji jer plaćaju najveću cijenu. No, moramo imati muški pokret protiv nasilja nad ženama. Trebamo muškarce koji će se organizirati i poručiti drugim muškarcima: ne možeš to činiti. Još šire, trebamo borbu protiv redefiniranja maskuliniteta glorifikacijom agresivnosti kakvo se danas događa. Danas je muški model vojnik, zaštitar, narco – uvijek muškarac s oružjem.
Kao što je rekla francuska feministička sociologinja Jules Falquet, u novoj međunarodnoj podjeli rada, glavni rad koji je postao dostupan muškarcima je nasilni rad – vojnik, zaštitar ili zatvorski čuvar. To je možda jedan od razloga tolike količine nasilja nad ženama. Događa se rastuća militarizacija svakodnevnog života i oblikovanje novog nasilnog koncepta maskuliniteta. Mislimo kako bi muškarci trebali u većoj mjeri obavljati reproduktivni rad. Neki mlađi muškarci to čine, ali to je još uvijek ogroman izazov. U nekim slučajevima, poteškoće su u materijalnim uvjetima, jer muškarci dobivaju bolje poslove i plaće, tako da ako obitelj mora birati, muškarci su ti koji zarađuju. Naposljetku, oni će najvjerojatnije i lakše dobiti posao i općenito biti bolje plaćeni od žena.
No, još uvijek postoji stvaran ortakluk muškaraca koji danas imaju kapital, na neki način to je udruživanja na razini nasilja. Kako se s tim možemo nositi?
Jedan način je da žene stvore vlastite prostore i ne pristaju na kompromise. Važno je da žene imaju autonomni politički prostor čak i kada rade u rodno mješovitim organizacijama. To je jedini način kako možemo analizirati našu situaciju i smišljati strategije i boriti se da bi stvorile promjenu. Inače će cijela područja eksploatacije ostati neistražena i postati ponovno nevidljiva.
Sjećam se da su se muškarci na ljevici ogorčeno suprotstavljali feminističkom pokretu 1970-ih, optužujući nas za podjelu radničke klase i očekujući da budemo tek grupa potpore u njihovoj borbi. Bilo im je teško prihvatiti da možemo djelovati autonomno na osnovi vlastitog rada, vlastite iskorištenosti. Stoga savjetujem ženama da svoju moć grade autonomno.
To je zanimljivo budući da i u novijim globalnim pokretima – autonomnijim pokretima u Europi i SAD-u – tvrde kako “postoji raznolikost (diversity) i prihvaćanje, no svi smo u osnovi isti i iznad podjela” – kao neka vrsta apolitičnog postfeminizma?
Općenito, ne vjerujem u postfeminizam, postkolonijalizam ili politike “postizma”. Kolonijalni odnosi su jači nego ikada, a feminizam je još uvijek neophodan – očito ne ona vrsta feminizma kakvu su stvorili Ujedinjeni narodi, koji su pokušali iskoristiti feministički pokret za svoje interese, kao što su to učinili s antikolonijalističkim pokretom.
Zabrinjava me tendencija prema postfeminizmu, jer danas postoji napad na sâm pojam “žene”; projekt koji je započeo s postmodernizmom i koji je odbacio pretpostavku bilo kakvog zajedničkog iskustva žena, čak i proleterki. Danas neke mlade žene odbacuju pojam “žene” s pretpostavkom kako je to isključivo kapitalistički konstrukt. No, biti ženom znači i biti definirana bitkama koje su žene prije dobile, posebno one koje su izazivale i odbacile kapitalističku definiciju “feminiteta” o “roda”.
Mislite li da bi se mogla dogoditi slična pogrešna interpretacija kada se radi o jeziku društvene reprodukcije i skrbnog rada? Vidim kako te termine koriste akademski krugovi, ali i progresivni ljudi, no ponekad su nerazumljivi i izdvojeni od bilo kakve društvene prakse.
U onom trenutku kada koncept poput “skrbnog rada” odvojimo od prakse, činimo ga statičnim i apstraktnim. Postaje bezazlena ideja, poput “društva skrbi”, što je danas popularna fraza u nekim feminističkim krugovima upravo zato što je skovana izolirano od onoga što trebamo kako bismo to i postigle. Jezik je također područje borbe. Imate termine “društvena reprodukcija” ili “zajednička dobra” koji su ispražnjeni od ikakvog značenja u akademskom diskursu. Ja vidim jezik kao još jedno poprište borbe u kojemu moramo pokušati iznova prisvojiti značenje/smisao naših borbi.
Za mene, društvena reprodukcija bi trebala predstavljati “ulaz” u cjelokupno promišljanje susjedstva, zajednice – u politike koje isprepliću naše želje, naše mogućnosti, naše krize, a zatim iscrtavaju smjerove djelovanja. Zapravo, danas moj slogan glasi: “Između plaće i zajedničkog dobra”. Zato što danas ne možemo odbaciti borbu za plaće; vidimo to posvuda oko nas, s radnicama u fast-foodovima i Walmartu koje se bore za povećanje minimalne plaće.
To možda ne zvuči posebno revolucionarno, ali je zapravo prilično važno jer okuplja ogroman broj radnika/ca koji/e u današnjem društvu imaju najmanje moći te ih pretvara u novu društvenu snagu. Danas, kada radnice u fast-food restoranima traže 15 dolara po satu, one traže oslobođenje, traže ukidanje ropstva, kažu “umorne smo od toga što su nam plaće potpuno srezane, umorne smo od života na margini”. Njihova borba je mnogo šira od borbe za određeni iznos novca – nije slučajno što je danas povezana s borbom iseljenika/ca i borbom Black Lives Matter.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
