Tvornica i predionica konca Dalmatinka od svog osnutka 1951. do početka 90-ih godina činila je osnovu privrednog i industrijskog života u gradu Sinju. Desetljećima je nakon izgradnje izazivala uvažavanje arhitektonske i tekstilne struke te je svojevremeno proglašena najuspješnijim poduzećem bivše države s tržištem diljem Europe i svijeta. Raspadom SFRJ gubi veliki dio tržišta te nakon tranzicijskih procesa, privatizacije i stečaja, smanjivanjem zaposlenih i povećavajući gubitke, 2009. godine se zatvara.
Propast industrijske proizvodnje iz vremena bivše Jugoslavije na području grada Sinja i okolice poput tekstilnog diva Dalmatinka, triljske tvornice za preradu plastike Cetinka i brojnih drugih poduzeća koja su zapošljavala tisuće radnika u svojim pogonima, dovela je do rekordnog broja nezaposlenih na području Cetinske krajine.
Kako je cijeli sinjski kraj nakon završetka rata 90-ih raskinuo sve veze i duboko zakopao sjećanja na život i rad u socijalizmu, Dragana Modrić je 2014. započela projekt Dalmatinka Sinj kako bi podsjetila na to kako je životni vijek jedne tvornice oblikovao živote radnica i radnika, ali i grad i kulturu, kao i emancipirao cijelo dalmatinsko zaleđe.
Kako si došla na ideju pokrenuti ovakav projekt i kakva ti je bila prvotna zamisao?
Sasvim slučajno. Sve je počelo još s projektom Žena u Dalmatinskoj zagori, koji sam pokrenula s kustosicom Dariom Domazet. S obzirom na specifičnosti Dalmatinske zagore kao izrazito ruralnog prostora u kojem prevladava patrijarhalni način života, bila su nam zanimljiva iskustva žena koje su se usudile reći ne takvom načinu života. Tijekom istraživanja pokazalo se da je upravo otvaranje tvornice konca Dalmatinka sredinom prošlog stoljeća jedan od ključnih događaja koji je izravno utjecao na promjenu načina života brojnih žena ovog kraja. Tako smo se zainteresirale za Dalmatinku kao mjesto uz koje vežemo prve znakove emancipacije žena Cetinske krajine. Kasnije sam nastavila istraživanje s kolegicom Jelenom Pavlinušić, koja je već ranije postavila izložbu o Dalmatinci i Nikolom Križancem, kojeg je zaintrigirao aspekt dizajna.
Kakve aktivnosti je projekt Dalmatinka do sada proveo?
Na samom početku projekta uputili/e smo javni poziv u kojem smo pozvali/e sve koji/e imaju bilo kakve materijale ili iskustva vezana za Dalmatinku da nam se jave. Kasnije smo pokrenuli/e Facebook stranicu na kojoj smo objavljivali/e sve prikupljene materijale i komunicirali/e sa svima koji/e su htjeli/e na bilo koji način doprinijeti projektu. U suradnji s radnicama snimili/e smo kratki video uradak u kojem su nam ispričale svoju priču o Dalmatinci. Uspostavili smo mrežu suradnje s ustanovama, udrugama i pojedincima/kama koji/e u svojim kolekcijama čuvaju vrijedne materijale vezane za Dalmatinku.Tako nam je Muzej Istorije Jugoslavije digitalizirao i ustupio fotografije vezane za sam početak rada tvornice. Organizirali/e smo tribinu i predavanja te se umrežili/e i povezali/E sa sličnim projektima, poput Motela Trogir, kako bi razmijenili iskustva. U suradnji s Direktnom demokracijom u školi održali/e smo radionice sa srednjoškolcima i srednjoškolkama. Također smo predstavili/e projekt Andreje Kulunčić Početnica zajedničkog djelovanja, u sklopu kojeg smo održali/e razgovor s radnicama i prikazali/e film o sličnim iskustva drugih radnica u borbi za svoja radnička prava.{slika}
Trenutno kolegica Silvia Milić provodi sociološko istraživanje vezano za žene Dalmatinke, u pripremi je izrada monografije, digitalizacija prikupljenog materijala te priprema opsežne izložbe s popratnim predavanjima.
Na primjeru Dalmatinke željela ste iščitati povijest radništva, stambene politike, infrastrukturnog razvoja grada, ženske emancipacije, funkcioniranja jednog propalog sistema i odnosa stanovništva prema istom. Što to konkretno znači? Smatraš li da su realizirani zadani ciljevi?
Dalmatinka je financirala važne arhitektonske projekte poput izgradnje bazena olimpijskih dimenzija s popratnom kuglanom te izgradnju stambenih zgrada, što je izravno utjecalo ne samo na kvalitetu života njenih radnika i radnica nego i na cjelokupan urbanistički izgled poratnog Sinja. Uz ovu arhitekturu, kao i samu tvornicu, vežemo ime arhitekta Lavoslava Horvata, čija iznimno uspješna rješenja predstavljaju odličan primjer ambijentalne arhitekture. Važan dio projekta je upravo skretanje pozornosti na važnost očuvanja i valorizaciju ove vrijedne industrijske baštine i modernističke arhitekture.
Ulaganje u infrastrukturu kao što su odmarališta u kojima su radnici i radnice mogli/e po simboličnim cijenama ljetovati, provođenje stambene politike koja je izravno utjecala na kvalitetu života zaposlenika/ica, kao i osnivanje kulturnih društava i udruženja, kojima su radnici/e sudjelovali/e u društvenom životu, govori ne samo o tvornici nego i jednom solidarnom sistemu koji je danas nezamisliv. Radnice kao važan dio njihovog radnog procesa u bivšem sistemu ističu upravo brigu jednih za druge i stvaranje snažnih socijalnih veza, koje su ostale snažne i nakon zatvaranja tvornice. Svi ovi aspekti su zanimljivi za proučavanje, ponajviše zbog zauzimanja kritičkog odnosa i traženja alternative postojećem ekonomskom i političkom uređenju, u kojem nema mjesta solidarnosti i humanosti.
Dalmatinka ima iznimno bitnu ulogu u emancipaciji žena cijele Cetinske krajine. Reci nam nešto o tome.
Kroz brojne razgovore sa ženama koje su svoj radni vijek provele u Dalmatinci saznali smo da nije utjecala samo na njihovu ekonomsku stabilnost nego i na stil života; usvajanje novih obrazaca ponašanja, higijenskih navika, sudjelovanja u javnom životu, kao i na promjenu njihovog položaja unutar obitelji. Naime, veliki broj žena nikada prije nije bio u sustavu rada, bavile su se isključivo kućnim poslovima ili poljoprivredom, dolazile su iz ruralnih sredina i skromnih životnih uvjeta, tako da je sam odlazak u grad na rad za njih podrazumijevao velike kulturološke promjene. S jedne strane ekonomska stabilnost značila je i bolji miraz, što je utjecalo na njihovu nezavisniju poziciju u odabiru partnera. Ipak, ima i potpuno različitih iskustava, poput priče radnice koja je cijelu plaću morala davati svekrvi, što nam govori o čvrsto definiranom hijerarhijskom sustavu koji je bio tipičan za sela Dalmatinske zagore. Metodom oralne povijesti zabilježili smo brojna iskustva žena u selima Cetinske krajine koje su zbog svog ponašanja smatrane crnim ovcama u obitelji. Bilo je dovoljno voziti bicikl, nositi hlače ili raditi u noćnoj smjeni da te okolina etiketira kao ženu lakog morala, što je radnicama stvaralo velike probleme u daljnjoj socijalizaciji, položaju u obitelji i naposljetku samoj udaji. Nepridržavanje društvenih normi rezultiralo je pritiscima okoline zbog kojih su mnoge žene odustajale od rada. Kada govorimo o Dalmatinci važno je spomenuti obrazovanje žena koje se sustavno provodilo od samih početaka otvaranja tvornice. Prve radnice odlazile su u Dugu Resu na izobrazbu, a kasnije su u Sinju otvorena i srednjoškolska odjeljenja u kojima su se učenici/e obučavali za poslove koji su bili najtraženiji u pogonima Dalmatinke (poput prelca ili kemijskog tehničara/ke).{slika}
Dok se cijela Cetinska krajina odricala svog antifašističkog i socijalističkog nasljeđa nakon 1990-ih, istovremeno su lokalne tvornice propadale, gubila su se radna mjesta, a radnice i radnici ostali napušteni u svojim egzistencijalnim problemima. Kako se sada Dalmatinka koristi da bi se senzibiliziralo lokalno stanovništvo i povratila izbrisana kultura sjećanja?
Kulturu sjećanja vežemo uz kontekst Dalmatinke jer je ona nezaobilazan dio kolektivnog sjećanja lokalne zajednice koje vežemo uz vrijeme socijalizma, a koje je bilo dugo vremena potisnuto. Mnogo bivših radnika/ca s osmijehom na licu se sjećaju svog radnog vijeka u Dalmatinci, iako kažu, nije uvijek bilo tako. Nakon ratnog perioda kažu, nije se naglas smjelo komentirati da je prije bilo bolje, jer se smatralo neprimjereno žaliti za sistemom koji se smatrao uzrokom ratne agresije. Naime, samo spominjanje bilo čega što se dogodilo za vrijeme socijalizma, tj. prije rata, bilo je okarakterizirano kao nedomoljubno. O tome svjedoče i brojni spomenici koji su na simboličnoj razini predstavljali minuli sistem i antifašističko nasljeđe, a nakon devedesetih godina su uništeni ili vandalizirani. Neki su u potpunosti nestali, poput onog Stipe Sikirice koji se nalazio na ulazu u Donje Glavice, kao i spomenik autora Ive Filipovića Grčića, koji se nalazio na nekadašnjem trgu Cetinske krajine. Na ove devijantne pojave nitko nije reagirao; ni službene institucije kojima je misija briga o spomenicima i kulturnoj baštini, ni državna tijela, ni političke stranke koje su svoj program temeljile na obrani i očuvanju antifašističkih vrijednosti ali ni lokalno stanovništvo. Tako je sustavnim demoniziranjem i razračunavanjem s prošlim sistemom potisnuto i sjećanje na sve vezano uz njega. U tom kontekstu iznimno je važan performans Siniše Labrovića u kojem umjetnik čisti i previja rane jednom od miniranih spomenika. Njegov jednostavan čin pružanja osnovne medicinske pomoći, ukazao je na naš gubitak humanosti, na bolnu šutnju onih koji su trebali progovoriti kao i nedostatak političke hrabrosti zajednice da obrani pravo na vlastito sjećanje. Upravo ovakvi događaji ukazali su na potrebu za istraživanjem i progovaranjem o prošlom sistemu, s jedne strane zbog neke vrste katarze ali ponajviše zbog generacija koje dolaze. Dalmatinka je zasigurno važna i u tom smislu.
Uslijed promjene političkog sustava, došlo je i do promjene sustava vrijednosti. U turbulentnim vremenima jačanja neokonzervativnih struja, koje se istovremeno zalažu za liberalizaciju radnih odnosa, koliko je otežano bavljenje sjećanjem na socijalističko shvaćanje radništva i prijašnji odnos prema radu?
Svoj vrhunac tvornica je doživjela za vrijeme socijalizma. Nakon 90-ih i procesa privatizacije počinje početak njenog kraja. Privatizacija je bila iznimno mučna, praćena brojnim malverzacijama. S novim vlasnikom počela su otpuštanja, naglo je smanjena proizvodnja i nakon kratkog vremena prestao se proizvoditi konac. Tvornica je doživjela sličnu sudbinu kao i brojne druge u tekstilnoj industriji, a žene koje su činile većinu zaposlenih završile su na tržištu rada u novom poretku podivljalog neoliberalnog kapitalizma. Osim tvornice, ostalo je iznimno atraktivno zemljište koje se prostire na 7,5 hektara, komunalno opremljeno, koje čeka nove privatizacije. Zbog važne uloge koju Dalmatinka ima za kolektivnu memoriju zajednice, vrijedne industrijske baštine, mogućnosti iščitavanja političkih sistema na događajima koje vežemo uz nju ali i važnog potencijala za budući razvoj Sinja, važno je baviti se ovim projektom. Smatram da je najveća snaga projekta upravo u potencijalnoj političkoj emancipaciji građana i građanki, u smislu obrane javnog prostora i aktivnog sudjelovanja u kreiranju promjena u lokalnoj zajednici.{slika}
Kakva je kulturna strategija Grada Sinja i podržava li daljnje bavljenje ovom temom?
Grad Sinj nažalost još nema kulturnu strategiju, kao ni sustavnu kulturnu politiku. Moram napomenuti da pozitivnih pomaka, kao što je osnivanje kulturnog vijeća, ipak ima. Također, sve se više povezuje turizam i kultura, što rezultira ulaganjem u obnovu kulturne baštine i infrastrukturu. S obzirom da se Sinj poistovjećuje s dva glavna brenda, Alkom i Velikom Gospom, za projekte poput ovog nema mnogo interesa. Ono što je nama važno je potpora lokalne zajednice koju doista imamo, što je jedan od razloga zašto nastavljamo s projektom.
Dalmatinka je osim umjetnicima i umjetnicama postala zanimljiva istraživačima različitih profila od sociologa/inja, etnologa/inja, kustosa/ica, arhitekata/kinja, dizajnera/ica do ekonomista/kinja, što me jako veseli. Nadam se da će buduća istraživanja različitih aspekata doprinijeti boljem razumijevanju različitih društvenih procesa koji su formirali važan dio našeg nasljeđa a koje vežemo uz fenomen Dalmatinka.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
