Kako kroz prikaze žena u filmovima snimanim u poslijeratnom razdoblju do kraja 1960-ih u socijalističkoj Jugoslaviji možemo pratiti tadašnji imaginarijum i na koji način on ukazuje na društveni kontekst, te u kakvom je odnosu sa svakodnevnim životom bila tadašnja “filmska mitologija”, slušale/i smo i diskutirali/e na zanimljivoj tribini koja je održana 30. rujna u kinu Grič. Tribinu je organiziralo Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba u suradnji sa SKD Prosvjeta, a gošća predavačica je bila Marijana Stojčić iz Saveza antifašista Srbije uz moderaciju Mime Simić.
Nakon pozdrava i uvoda Anete Lalić (ispred organizatora), gošća nam je ukratko predstavila projekt u sklopu kojeg je nastala i ova tribina – Antifašistički bioskop, kao dio Škole antifašizma Saveza antifašista Srbije u čijem je fokusu potraga za načinima otpora i alternativama trendu fašizacije u društvu.
Na samom početku, predavačica je ukazala na temeljno pitanje na koje tražimo odgovor, a to je kako je ova tema i analiza relevantna danas, odnosno na koji način ovakvo preispitivanje otvara prostor za kompleksnije viđenje prošlosti i promišljanje emancipatorskog potencijala tadašnjeg vremena.
Imaginarijum o kojemu je riječ odnosi se, dakle, na novo društvo u nastajanju neposredno nakon Drugog svjetskog rata, građeno na idealima nadetničnosti i socijalne pravde. Integralni dio te ideologije bila je i emancipacija žena – prije svega kroz obrazovanje, rad i uključivanje žena u politički život. Kinematografija je u tom razdoblju bila izuzetno važna, nakon rata su filmski studiji nicali u svim glavnim gradovima bivše države, a u samom početku osnovna funkcija filma je bilo dokumentiranje rata, poslijeratnih suđenja te obnove i izgradnje zemlje. No, vrlo rano se počinju snimati i igrani filmovi, koji su bili osnovni medij za prenošenje popularne mitologije.
Budući da nam su nam u fokusu bile žene, odnosno (nedosegnuti) ideal emancipacije žena, kronološki smo pratili kroz filmske isječke tadašnjih filmova kako su se oblikovali tropi žena kroz film kao popularni medij koji istovremeno oblikuje i odražava zbilju.
Kroz prva dva prikazana klipa, iz drugog igranog jugoslavenskog filma (prvog hrvatskog) – “Živjet će ovaj narod” (1947.), predavačica je ukazala na trop žene u pozadini – i prikaz žena kao kolektiviteta koji aktivno sudjeluje u borbi. Taj je trop korespondirao s razdobljem osnivanja AFŽ-a, novog Ustava i novih zakona koji su omogućili prava žena – od prava glasa do prava na abortus (1951.). Predavačica je ukazala i na to kako je neposredno nakon rata 70 posto stanovništva bilo seosko, to je bilo naslijeđeno patrijarhalno društvo u potpunosti obespravljenih žena, te kako su takve službene politike prenosile poruku revolucionarne promjene kojoj se teži. Tako su u ovom filmu žene u pozadini mlade seljanke koje bilo individualno (kroz glavni lik Jagode), bilo kao kolektiv, postaju aktivni subjekt borbe (film je nastao na predlošku romana Branka Ćopića, u režiji Nikole Popoviće, a možete ga pogledati ovdje.)
{slika}
Sljedeći isječak bio je iz vjerojatno najpoznatijeg jugoslavenskog partizanskog filma “Bitka na Neretvi” (Veljko Bulajić, 1969.). Trop partizanke je trop koji je ostao konstantom sve do kraja 1960-ih, a glavnina filmske industrije bila je usmjerena na snimanje velikih filmova koji prikazuju neprijateljske ofenzive. Lik partizanke Danice (Silva Košćina) jedan je od najdojmljivijih i najreprezentativnijih za ovaj trop – žene koja potpuno ravnopravno sudjeluje u borbi na prvoj liniji fronte. Vidjeli smo poznatu scenu s Danicom u krupnom kadru koja istovremeno puca iz mitraljeza i plače.
{slika}
Naredni klip bio je vezan uz trop kolaboracionistkinje – u ovom slučaju iz filma “Abeceda straha“ (r. Fadil Hadžić, 1961.). Film prati mladu studenticu i ilegalku Vesnu, koja surađuje s partizanima špijunirajući nacističku obitelj Bolner, zaposlivši se kao njihova sobarica. Marijana Stojčić je upozorila kako se ujedno radi i o tropu žene u pozadini, budući da niti jedan od tih tropa nije bio linearan i jednoznačan. Radi se o dvadesetogodišnjem procesu u kojemu su se tropi žena mijenjali, nadograđivali i međusobno spajali i stapali. Tako smo vidjeli/e da se trop partizanke pojavljuje sve do kraja 1960-ih, nakon čega dolazi do promjene.
{slika}
Na primjeru ovog filma možemo vidjeti i kako rod korelira s klasom. Hadžić prikazuje dekadentnu buržoaziju kroz ženske likove obitelji Bolner, dok s druge strane imamo predstavnicu radničke klase/ženu u pozadini/kolaboracionistkinju. Jedna od zanimljivosti za promišljanje, na koju je ukazala predavačica, je i to da su negativni ženski likovi (primjerice supruga ustaškog kontraobavještajca Bolnera – Elza) prikazani daleko negativnije od muških negativnih likova. U ovom filmu se pojavljuje još jedan trop, kroz lik dekadentne i razmažene (frivolne), ali dobroćudne kćeri Bolnerovih – Saše.
Peti isječak je bio posvećen tropu radnice. Riječ je o ranom filmu jugoslavenske kinematografije – “Priča o fabrici” (r. Vladimir Pogačić, 1949.). Film kroz flashbackove prati radnicu Mariju (Marija Crnobori), neposredno nakon oslobođenja, tvorničku udarnicu posvećenu izgradnji novog društva, tijekom njezinog svjedočenja nakon sabotaže u tvornici. Marijina priča usredotočena je na njezin odnos sa suprugom (također udarnikom i komunistom), odnosno na njezin privatni život u kojemu dolazi do nove postavke ljubavnog/bračnog odnosa, budući da se Marija opire nametnutim ženskim kućanskim ulogama. Kroz suđenje saznajemo i da je Marija u tom konfliktu svojih uloga odabrala posao, a ne brak, a osobno mi je zadivljujuća scena u kojoj “osvežena i lepa, Marija sledi sebe” (kako je primijetila naša predavačica) te “pravda” svoj odabir izgovorivši i rečenicu kako nije moguće odvojiti privatno (osobno) od društvenog (javnog). Napominjem, radi se o 1949. godini, a poruka ovog filma doista je emancipatorska čak i danas.
Krajem 1950-ih i tijekom 1960-ih dolazi do promjene, moglo bi se reći i zaokreta u prikazu ženskih likova. Premda je trop partizanke opstao (kroz partizanske filmove), trop radnice nije, a s društvenim promjenama u kojima se našla država, između Istoka i Zapada, pretvarajući se postepeno iz društva proizvodnje u društvo potrošnje, žene se više ne stavlja u odnos s radom, a udarnica/radnica biva zamijenjena (pasivnom) suprugom. Ovo je jedna od (čestih) varijanti tropa domaćice – frivolna, frustrirana, sebična supruga (očajna domaćica). Jedan od prvih filmova u kojemu smo vidjeli/e taj trop, snimljen je još 1950., a radi se o filmu Radivoja Lole Đukić – “Jezero”, (ulogu supruge igra redateljeva supruga Vera Ilić-Đukić). Kao primjer ovog tropa smo pogledali/e isječak iz filma “Nije bilo uzalud” (r. Nikola Tanhofer, 1957.). Zlata Perlić glumi mladu frivolnu i frustriranu suprugu liječnika koji se zbog posla vraća u rodno selo kako bi se borio protiv zaostalosti u rodnom kraju.
{slika}
Kroz 1960-e sve je vidljiviji zaokret prema potrošačkom društvu, a sve češće se snimaju komedije u kojima vidimo trop dekadentnih mladih žena (mondenki), jer domaći filmovi sve više prate zapadnu filmsku proizvodnju. Premda su u nekim momentima takvi ženski likovi i emancipatorski, te “emancipirane mlade žene” – poput studentice Sonje (Beba Lončar) u iznimno popularnoj glazbenoj komediji “Ljubav i moda” (r. Ljubomir Radičević, 1960.) na kraju filma (spoiler!) završavaju u braku, a zaplet se vrti oko ljubavnog odnosa s muškarcem. Vidjeli smo šarmantan klip uvodne špice (uz pratnju songa “Motorizovana šizika”) u kojemu Beba Lončar u maniri i outfitu tadašnjih zapadnjačkih filmskih diva vozi motor kroz Beograd, ne bi li se sudarila sa svojim budućim suprugom.
{slika}
Posljednji klip uz koji smo diskutirali/e bio je iz filmske komedije “Muškarci” (r. Milo Đukanović, 1963.), a tu smo se susreli s još jednom varijantom tropa domaćice – domaćica u očaju. Olivera Marković glumi liječnicu/suprugu/domaćicu/majku četvero male djece Miru. Kroz prvi dio filma Mira se “lomi između kućanskih/majčinskih obaveza i zahtjevnog liječničkog posla” te možemo dobro vidjeti kako je u privatnoj sferi bilo zadržano tradicionalno shvaćanje žene i njezine (majčinske/bračne) uloge u društvu. Suprug Žika (Slobodan Perović) radi u uredu, no pola vremena provede sa šefom i kolegama u kafiću. U drugom dijelu filma dolazi do “zamjene uloga” i Žika odlučuje biti “domaćica” i brinuti se o djeci i kućanstvu dok Mira ne završi specijalizaciju. Premda ovdje imamo i dalje sliku “tradicionalnog braka i obitelji” u kojemu muškarac eventualno “pomaže” ženi, na kraju filma ipak ne dolazi do “povratka na staro”, već se supružnici dogovore o daljnjoj podjeli obiteljskih obaveza.
Ovaj film nas je još jednom ponukao da zaključimo kako bez transformacije rodnih odnosa nema ni transformacije društva.
{slika}
U prilog tomu išla je i daljnja rasprava o nadolazećem razdoblju Crnog vala u jugoslavenskoj kinematografiji u kojemu su mnogi glasovi “podređenih i marginaliziranih” (u smislu klase) dobili svoj glas, no ipak je izostala rodna dimenzija, tako da su muški likovi postali multidimenzionalni, a ženski ostali jednodimenzionalni – kao pripadnice niže klase najčešće su prikazivane kroz stereotipe očajnice, žrtve ili “lake žene”.
U nastavku rasprave govorili smo o neskladu službene ideologije koja je propagirala emancipaciju i ravnopravnost žena sa stvarnošću i svakodnevnim životom. Jedno od naličja te ideologije je i način na koji je s društveno-političke scene vrlo rano nestao Antifašistički front žena (1953.).
Kao što je na kraju tribine zaključeno, film kao medij ideologije, “kao priča koju pričamo sami sebi i drugima o sebi”, doista oslikava antagonizme društvenog konteksta, ponekad i nedosegnute ideale slobode i emancipacije u društvu.
Ovo je bila vrlo zanimljiva i inspirativna tribina, a osobno me je ponukala na istraživanja jugoslavenske kinematografije 1970-ih i 1980-ih, razdoblja koje mi je i osobno/društveno, ali i filmski blisko. Jer kao što je zaključila naša gošća – “film predstavlja izuzetno vrijednu građu za analizu vremena u kojemu je nastajao, ali i za propitivanje tropa kao nasljeđa i njihovog emancipatorskog potencijala”.
