U dobru i zlu
Nedavna i tekuća društvena zbivanja koja u svom fokusu, nakon previranja o ljudskim pravima LGBT zajednica, imaju mukom stečena prava žena, još jednom ukazuju na sav kapacitet retrogradnosti koje naš socijalni kontekst posjeduje. To se prvenstveno odnosi na onaj dio društva kvazi-religioznog usmjerenja, koji određene zahtjeve ne ostvaruje tako što se bori za svoja prava, već što prvenstveno napada tuđa. Vidjeli smo to najčišće, primjerice, na referendumu o ustavnoj definiciji braka, kao što sad to zorno možemo pratiti u aktivnostima ograničavanja prava na pobačaj.
Buđenje konzervativnih tendencija, tome itekako pogoduje, jer je time stvorena klima koja omogućava gotovo neometano uvježbavanje i propagiranje straha, te zazora od drugih i drugačijih. Posve nebitno da li se tu radi o izbjeglicama sa istoka, ljubavi između osoba istog spola, ili pak o ženama koje su se otrgnule skutama patrijarhalnog ustroja. S tim, da se zadnjih mjeseci, na ove potonje iz spomenutih krugova provodi prava hajka. Jer odluka žena da baštine svoju ravnopravnost utemeljenu, kako u dometu post-prosvjetiteljske civilizacije, tako i u praksi Isusa koji je Krist, ozbiljno strši izvan percepcije tih uskogrudnih krugova, koji se sad, kako vidimo, očajnički trude vratiti ih natrag u njihove tradicionalističke okvire, dokle mogućnost konzervativnog poimanja žene maksimalno i seže.
Nepobjedivi kraj konzervativnog uma
Naime, ta njihova duhovna nedoraslost, “duhovna djetinjastost”, ženu može percipirati samo kao majku, ali ne i kao ženu, kao ravnopravni spol sa svim svojim ljudskim strastima, strahovima, ljubavima. Jer kad žena istupa iz svete uloge majke u ulogu supruge, kolegice, prijateljice, šefice, ona tada ulazi u sferu van tog recimo, “djetinjeg razumijevanja” njene pozicije, i “djetinji um” se tad osjeća ugroženo, jer njegova idealistička slika majke-svetice time biva narušena.
Ona istupa iz nametnute nežive percepcije u svijet živih ljudi, glasno napominjući svoje želje i potrebe, a to nailazi na otpor “djetinjih umova”, jer oni nisu naviknuti da majka ima osobne potrebe, već samo da ona biva amortizerom za njihove, lišena bilo kakve vlastitosti. Duhovno nedorasli, sa takvom mišlju počesto odrastaju, postajući odraslije osobe, ali “djetinja slika” o majci u njima ostaje okovana. Takvi muškarci naime, u svojim suprugama ne vide prije svega žene i partnerice, nego prvenstveno, ako ne i isključivo, majke vlastite djece. A žene koje odrastaju sa takvim deficitom humanističke punopravnosti, sebe ne doživljavaju kao ravnopravni spol, već onaj koji je isključivo podređen spomenutoj ulozi majke. Kad se na ovo sve nakalemi i bornirana pučka dogmatika, o ženi kao poroditeljici naroda, tada ta, u ljudskom smislu osakaćena uloga drugog spola zadobiva svoju mitsku dimenziju. Dimenziju koja onda prerasta u puku tehničku izvedbu dadiljanja, pretpostavljenu svim drugim ženskim kvalitetama.
Rajska Djevo, kraljice Hrvata je, premda naslov pjesme, ipak parola koja to najbolje predočava u našem domaćem kontekstu, a blagdan Velike Gospe se, u izvedbi domaćeg institucionalnog religijoslovlja, poglavito može percipirati kao državni majčin dan, začinjen ponekim religijskim elementima, čisto da se tom poglavito političkom skupu pridoda i ta nužna eshatološka, onostrana dimenzija. U okviru te parade, ali i takve percepcije generalno, Marija gubi, kako svoju osobnost žene, tako i karakter svoje teške sudbine, te postaje tek puki simbol vječne i nedodirljive majke koja nježnim pogledom sretne patnice miluje svoj narod, svoje povijesnim nedaćama izudarano čedo. Ona je tu zbačena s trona svoje potpune ljudskosti i služi isključivo kao svojevrsni stimulator naglašavanja patničkog karaktera jedne pastve, skupine koja u tom kontekstu podsvjesno ulazi u ulogu njenog sina, Isusa, čime se dobiva izvanredno dizajnirano ruho pučkog patosa. Pučkog patosa sposobnog nadalje širiti tu vijest pseudo-Evanđelja, o Mariji kao kraljici jedne etnoreligijski obojene skupine, u kojoj njen dan, spomenuti dan Velike Gospe, osim državnog majčinog dana igra i ulogu narodnog rođendana. To političko bogoslužje je pak, centralna proslava ove zabave striktno folklornog tipa.
Zato teološka argumentacija koja bi se trebala ukrštavati sa tim i takvim tezama – bilo pojedinaca iz institucionalne crkve, bilo kvazi-religijskih udruga i inicijativa neokonzervativnih tendencija koje djeluju na prostoru Hrvatske u raznim oblicima – jednostavno nema smisla. Nema, jer se ovdje radi o čistoj psihološkoj problematici koju preliminarno treba raskrčiti da bi se uopće moglo govoriti o teološkom polazištu. Stoga pokušajmo dotične prije svega na toj bazi i pojmiti, jer njihova potreba jest stvarna, i iz njihove “djetinje perspektive” potpuno opravdana. Zahtjevima ljudskih prava i sekularnim aspiracijama, oni zadobivaju osjećaj bezvrijednosti, jer imaju osjećaj da ih grupe i pojedinci koji takvo što zastupaju, trgaju iz tog mitskog majčina okrilja, i guraju u surovi svijet svakodnevnice, gdje je simbolički rečeno, njihova majka samo jedna od, a ne jedna i jedina. To ih čini zbunjenima, nesigurnima, zato pružaju otpor poricanjem, koji ponekad završava prosvjedima ispred bolnica, a ponekad mizoginim ex cathedra ispadima prema ženama koje odbijaju tu jednodimenzionalnost života.
Oni se u suštini takvih žena boje, jer su im nepoznanica, a prirodno je da čovjek strahuje od nepoznatog. I onda umjesto da se pitaju, da li je i moja majka, supruga, kćerka, sestra isto žena koja je srastala, ili koja još uvijek srasta u nametnutim okvirima te jednodimenzionalnosti, “djetinji um” upravo radi suprotno, kreće u osorni napad na one koje bi im mogli dati odgovor drugačiji od onog koji očekuje. Zato se između ostalog i konstantno inzistira na majčinu djevičanstvu, jer ona mora biti u svakom pogledu nedirnuta, ona naime, ne smije biti živo biće, ona mora biti ikona.
Žene pak koje narušavaju ovu idealiziranu sliku ikone, kod duhovno nedoraslih i “djetinjih umova”, pojačavaju strah od žene, jer ona prestaje biti nijema, i počinje biti “netko tko svjesno progovara”. Nije više tek trbuhozborac patrijarhalnih naputaka i zid plača koji apsorbira širok dijapazon tuđih problema, ne mareći što se pod tim teretom sama urušava. Pokazivanjem svojeg ja, u punini svoje pojmljene ravnopravnosti, žena dakle, kod spomenutih nedoraslih psiholoških profila, počinje generirati otpor.
To pak uzrokuje da se spomenuti psihološki element poricanja, počinje lagano pretapati u određenu vrst spolne sociopatije, koja se tada manifestira ili u zaziranju prema takvim ženama, ili u bizarnoj pseudo-romantičarskoj intenciji. Intenciji u kojoj su žene percipirane kao one koje ne rade ništa drugo nego čekaju svoje prinčeve na bijelim konjima da ih pokore, osvoje, otmu, i da onda sve to svrši u klimaksu bračnih zavjeta kao svetog mjesta pseudo-religije na kojem svaka žena jedva čeka, pred svojim gospodarom, pognuti svoju glavu.
Ukratko, brak je u ovoj percepciji, mjesto na kojem žena od izgubljene, lutajuće duše, postaje legitimna članica društva, koja tendira da se najzad okruni kao svetica-majka, da zavrijedi počasni status narodnog inkubatora za unapređenje demografske statistike. Na vrhuncu ove balade, žena biva ispražnjena od ljudskosti i ulazi u red ikona sa folklornim obrubom. Ona naime postaje ona koja je bez potreba.
Stoga, u ovom kontekstu formiran “djetinji um”, ovakva duhovna nedoraslost određenog djela naših sugrađana – čiji je glas sažet u prije spomenutim istupima određenih crkvenih velikodostojnika ili pak u neokonzervativnim kvazi-religijskim inicijativama – je kao što rekoh, vrlo teško osporiti na bazi teoloških rasprava, jer tu nikakve konkretne teologije i nema. Tu se prije svega radi o jednoj uskogrudnoj politikantskoj lamentaciji koja paušalno koketira s religijskim izvorima, započinjući mahom uvijek istom slijepom ulicom glancanja Adamovog rebra, a u konačnici završavajući frakturom istoga, pukotinom koja tradicionalno nastaje pod teretom izrečenih besmislica.
In utero domovina
Naime, težnja tih i takvih je jednostavna. Oni pokušavaju vječno ostati, ne u okrilju majčina naručja, već ići čak i mnogo dalje, u dubine majčina uterusa, kao jedinog mjesta koje je garancija potpune sigurnosti od vanjskog utjecaja svijeta ispunjenog pluralizmom nazora. To je ujedno i razlog zašto njihova opsjednutost ženskim genitalijama jednostavno ne jenjava. Međutim, suprotno nekim mišljenjima, oni te genitalije ne doživljavaju gotovo uopće na seksualnoj razini, nego na čistoj tehničkoj, kao prolaz u svijet svojeg apsolutnog samoopravdanja, gdje njihova “nezrelost” može neometano ostati u stadiju vječnog odrastanja. Tu su u konačnici, svoji na svome.
Drugim riječima, oni kad rogobore protiv abortusa, na jedan bizaran način, brane teritorij vlastite domovine, u kojoj se onda žena – pojmljena uglavnom kao oblatna oko maternice – u trenutku svoje odluke da pobaci, ukazuje kao državni neprijatelj, te ona kao takva treba biti eliminirana. To praktično znači, zakonom ženama zabraniti da same odlučuju o vlastitom tijelu, kako bi to isto tijelo (p)ostalo svetim tlom, simbolom neokaljanog konzervativističkog utočišta, što bi ujedno i bila, još jedna ozbiljna pobjeda religijskog fundamentalizma nad ionako teško stečenim ljudskim pravima.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
