Lako se moglo dogoditi da mi film “Nevine” (‘Les innocentes’) redateljice Anne Fontaine promakne. Kao prvo, ovo je prvi film nagrađivane i produktivne francusko-luksemburške redateljice koji smo imali/e priliku vidjeti u domaćoj (i to ograničenoj) kino-distribuciji. Donedavno je igrao u maloj dvorani Kina “Europa”, utopljen među daleko više medijski popraćenim hitovima – od domaćih “Gazde” i “Ustava RH”, do “Neonskog demona”, “Snowdena” ili ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog medvjeda “Gori more”.
Drugo, i čini mi se važnije – domaća kritika je prilično nedostatno ocijenila i popratila ovaj film (negativan Damir Radić u “Novostima” i neutralan Tomislav Čegir u Filmoskopu), jer domaći filmsko-kritičarski boysclub sustavno svjesno ili nesvjesno marginalizira filmove koji nose drugačije poruke, one koje se ne uklapaju u dominantnu filmsku matricu “muškog” narativa – usudila bih se reći zato što nema kapaciteta da ih percipira i razumije. No, na tu ću se problematiku vratiti nakon što vam predstavim ovaj neobično svjež, drugačiji, odličan, a po meni i izuzetno važan film. Film s integritetom.
Film “Nevine” je posljednji rad produktivne Anne Fontaine koja je u proteklih 20-ak godina režirala 14 dugometražnih filmova. Karijeru je započela krajem 1970-ih kao glumica, a kao redateljica debitirala je 1993. filmom “Ljubavne priče završe loše… generalno govoreći” i odmah dobila prestižnu Nagradu Jean Vigo, namijenjenu “početnicima koji obećavaju”. Iz njezine bogate filmografije ističe se humorna drama “Kemijska čistionica” (1997.), za koji je dobila nagradu za najbolji scenarij u Veneciji. Uspjeh je među kritikom i publikom doživio i njezin film “Coco prije Chanel” (2009.), koji je utjelovila Audrey Tautou, a film je bio nominiran za kostimografskog Oscara te niz Césara i Europskih filmskih nagrada. Tu je i izuzetno zanimljiv “Adore” (2013.) – adaptacija istoimene pripovijesti Doris Lessing o dvjema bliskim prijateljicama zrelih godina (tumače ih Robin Wright i Naomi Watts).
Film “Nevine” je premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu, iznimno je dobro primljen od publike i kritike, nastavio je gostovati po najeminentnijim festivalima i pokupio brojne nominacije i nekoliko nagrada. Dotaknut ću se ovdje spomenutog nesrazmjera domaće i inozemne kritičarske recepcije. U svom prikazu (“Propuštena prilika”, Novosti, 27.9.2016.) Damir Radić na samom početku rezolutno upozorava: “‘Nevine’ su, recimo odmah, precijenjeno ostvarenje…”, a tekst završava rečenicom: “‘Nevine’ tako ostaju propuštena prilika sineastice koja iznova dokazuje da joj ne manjka ambicija, ali i da su joj talenti ozbiljno ograničeni”. S druge strane, brojni eminentni mainstream i ini mediji i kritičari/ke ocijenili/e su film potpuno oprečno Radiću. Da ih sad ne nabrajam, argumentirat ću statistikom nekih najpoznatijih agregatora filmske kritike: prema Metacriticu, koji prema ocjenama kritika iz najvažnijih mainstream medija dodjeljuje ocjenu na skali od 1 do 100, “Nevine” su na osnovi 20 kritika ocijenjene sa 78, dok ga je Rotten Tomatoes rangirao s pozitivnih (fresh) 93 posto na osnovi 54 kritike. Usporedbe radi, iste ovakve ocjene ima primjerice kod nas mnogo gledaniji film “Turist” (Ruben Östlund, 2014.), koji je također ostao neshvaćen od domaće kritike, ako izuzmemo odličnu feminističku kritiku Lee Horvat koju sam odslušala na Trećem programu HR-a (Filmoskop).
No, konačno, o samom filmu. Scenarij je nastao prema dnevnicima francuske liječnice i pripadnice Pokreta otpora Madeleine Pauliac, koja je 1945., dok je radila za Crveni križ na kraju Drugog svjetskog rata u Poljskoj, pomogla poljskim redovnicama koje su nosile trudnoću nakon što su ih masovno silovali ruski vojnici. Redateljica je obavila i temeljito istraživanje živeći u samostanima dok se pripremala za film.
Glavna junakinja je, dakle, Madeleine Pauliac (u filmu Mathilde), komunistkinja, ateistkinja i liječnica, koja se našla u situaciji da pomaže trudnim redovnicama i to u tajnosti, izlažući se riziku kako bi zaštitila redovnice i njihov samostan. Film nas suočava sa strahotom ratnog silovanja koje je prethodilo narativnom početku filma, upoznajući nas s glavnom protagonistkinjom i situacijom u kojoj se nalaze redovnice u zimskom snježnom i sivom ambijentu poljske provincije i strogog benediktinskog samostana, u kaotičnom prosincu 1945., nekoliko mjeseci nakon rata, prepunom traume nasilja, ranjenika, žrtava. Među žrtvama rata su i silovane redovnice, suočene s traumom silovanja, ali i trudnoće koju nose. Prema dnevnicima i istraživanjima, ratna i poratna silovanja nad članicama isključivo ženskih samostanskih zajednica bila su uobičajena i vršila su se strateški i diljem Europe tijekom i netom nakon Drugog svjetskog rata. Ratna silovanja su sastavni dio ratovanja i danas, no rijetki su filmovi, pa čak i dokumentarni, progovarali o ovoj temi.
{slika}
Nakon odgledanog filma iznimno me je zaokupila neka vrsta distanciranog, mirnog, promatračkog stila kojim redateljica pušta da situacija “govori sama za sebe”, oslanjajući se na nevjerojatno autentičnu, profinjenu, nijansiranu glumu glavnih ženskih likova – Mathilde glumi Lou de Laâge, voditeljicu samostana Agata Kulesza (“Ida”), intrigantnu sestru Mariu Agata Buzek, ali i svih drugih likova, uključujući i Mathildinog kolegu/prijatelja/ljubavnika Samuela (Vincent Macaigne, vidjeli/e smo ga u “2 jeseni, 3 zime”). Svi ženski likovi u filmu, odnosno Mathilde i opatice, imaju vlastiti odnos prema majčinstvu, seksualnosti, traumi i vjeri. Taj odmjereni, mirni, promatrački pristup zasigurno naglašava način života u samostanu, ali ima i psihoterapeutski učinak – promatrajmo što se događa, pustimo autentične, intuitivne sebe da si pomognemo i nađemo saveznice/ke – tako izgleda liječenje traume. I upravo to je ono najmagičnije i najživotnije u ovom filmu – pratimo disciplinirane redovnice i Mathilde koja krši pravila i zabrane kako bi im pomogla, a ponavljanjem njihove interakcije dolazi do neobične i moćne sinergije. Naizgled, radi se o dramskom konfliktu na osi sloboda/dogma (dogme koju žive redovnice i slobode koju živi emancipirana feministička liječnica), no samo kako bismo kroz taj konflikt spoznali/e ljekovitost odnosa koji se temelje na povjerenju, poštovanju, ljudskosti i slobodi. Glavna tema tako nije sama religija i katolička krivnja, pa ni teret koji nose žene koje su žrtve silovanja i ratni “plijen” u patrijarhalnom svijetu, čiji je lice i naličje rat, već film nadilazi taj “kritički” okvir, prenoseći iskreni i empatijski odnos među likovima na gledatelje i gledateljice, neprekidno nas emocionalno i intelektualno angažirajući. Kroz tu interakciju razvijamo simpatiju i suosjećanje s redovnicama, premda smo navikli/e na pristup koji bi ih karikirao, prikazujući kako se osjećaju krivima zbog svoje trudnoće dok žive u poricanju tjelesnosti i sramu.
Dok nam redovnice prirastaju srcu, Mathilde nas očarava. Svaki kadar s njezinim licem donosi nešto neopipljivo lijepo, a romantični odnos koji se razvija između nje i zanimljivog, osviještenog kolege Samuela je potpuno u funkciji priče i doziran s mjerom u svakom smislu. Iskreno, ovo je jedan od najprivlačnijih heteroseksualnih odnosa prikazanih na filmu koji sam ikad vidjela. Zaljubila sam se u Mathilde i Samuela i u njihovu ljubav – zrelu, punu poštovanja, iskrenosti i slobode.
Film je u potpunosti uspio izbjeći bilo kakvo “upiranje prstom”. Ovdje se ne radi o konfliktu između vjere i znanosti (kako je film kod nas najavljivan), već je to film o svima nama i o tome kako moramo raditi na vlastitim identitetima i egzistencijalnim izborima unutar prihvaćenih društvenih diktata. Žene u ovom filmu suočavaju se s izazovima i bore se protiv pasiviteta koji definira ženske uloge, kako bi otkrile i afirmirale dobrotu i ljepotu. Zapravo, ovo je film o snažnim, hrabrim ženama koje se međusobno štite i pomažu si da prežive.
Jedna od značajki filma koju moram spomenuti je i ta da je on gotovo u potpunosti djelo žena. Osim same redateljice i ženske glumačke postave, tu su i izvrsne scenaristice Sabrina B. Karine i Alice Vial, nevjerojatno suptilna, fluidna, ali i jasna kamera Caroline Champetier te vrhunska montaža Annette Dutertre. Brojni kritičari i kritičarke su pisali/e o dobrodošlom osvježenju i svojevrsnom novom žanru: (anti)ratni film o ženama koji su napravile žene.
Postoji vječni mit kako je snimanje ženskih filmova sa ženskom glumačkom ekipom neprofitabilno. Film o časnim sestrama zapravo predstavlja pregovaranje s rigidnim tržištem odnosno način da filmske autorice istraže kompleksnost ženskog života, a da ne budu ignorirane od šire publike. Tako da je ovaj film subverzivan i po tome što se poslužio svojevrsnom obmanom. Fotografija s časnom u snijegu u odori i naslov “Nevine” aludira na cijeli jedan tzv. nunsploitation žanr (o skandalima povezanim s opaticama ili skandaloznim opaticama) koji je bio raširen 1970-ih ili pak danas prisutan žanr kršćanskog filma. Za razliku od Damira Radića, mislim da ovaj film nije propustio ništa, a ako u išta upire prstom, onda je to dominantna filmska produkcija i kritika kojom dominiraju muškarci, nesvjesni vlastite nezrelosti pa i neznanja, što ih ne sprječava da arogantno kvalificiraju druge, a posebno žene, kao ambiciozne i netalentirane, a njihova djela precijenjenima.
Kod nas se tek nedavno počelo govoriti o podzastupljenosti žena kao filmskih autorica u dugometražnom filmu (kao dominantnoj i najvidljivijoj filmskoj vrsti), začinjenoj marginalizacijom, pa i napadima na rijetke autorice koje su u nas uspjele probiti taj “filmski stakleni strop”. Premda u Hrvatskoj imamo velik broj filmskih kritičarki raznih generacija, one rijetko uspijevaju ući u mainstream medije koji se uopće bave filmom i filmskom kulturom. Što mislim pod mainstreamom? Emisije koje se bave filmom na javnoj televiziji (“Posebni dodaci” i “Pola ure kulture” koja doduše tek povremeno ima filmske priloge) ili gostovanje filmskih kritičara u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” ili filmske recenzije u mainstream medijima… Isto tako, mislim i na cehovske institucije kao što su HAVC, Društvo hrvatskih filmskih redatelja ili Vijeće Pula film festivala. Ivona Juka je eklatantan primjer kako se naš filmski “boysclub” obračunava s onima koji/e mu se odupiru i uđu u sukob s “moćnima”. Dok je njezin film “Ti mene nosiš” prošle godine osvajao festivale, publiku i filmsku kritiku, hrvatski filmski establišment je i nju i film u potpunosti ekskomunicirao. Jedine domaće pozitivne kritike o filmu pisali su oni i one koji nisu dio tog establišmenta (primjerice Miljenko Jergović, Danijel Jedriško, Sven Mikulec, Vesna Pažin).
Čitajući još jednom Radićevu kritiku, razmišljam kako je za mene “precijenjena” jedino neupitnost i kompetentnost brojnih naših muških filmskih autora i kritičara, a “propuštena je prilika” da odbace aroganciju, pa da nešto od ovakvog odličnog filma i pristupa filmu nauče.
