U četvrtak u Rijeci u sklopu Četvrtog riječkog interdisciplinarnog kongresa (RIK) održan je okrugli stol pod nazivom: Feministički pogled na ljepotu uz izvrsna izlaganja profesorica Filozofskog fakulteta u Rijeci te Centra za ženske studije dr. sc. Brigite Miloš, dr. sc. Sofije Vrcelj i mag. rodnih studija Ane Smokrović. Cilj okruglog stola bio je upoznati sve njegove sudionike/ice s feminističkim pogledom na ljepotu te promjenama u pogledu kroz vrijeme.
Okrugli stol otvorila je dr.sc. Sofija Vrcelj započevši s iznošenjem definicije ljepote kao društveno-historijskog fenomena koji se mijenjao kroz povijest. Dok za stare Grke ljepota predstavljala sklad i harmoniju duše i tijela, danas je ona ponešto drugačija. Također, Vrcelj smatra, moguće je reći da za ljepotu postoji neki uvjetni konsenzus u skladu s kojim se ljepoti pridaje značaj prisutan u svim kulturama i civilizacijama. No, što je lijepo? Odgovor na to nije jednostavno dati s obzirom na to da je ljepota subjektivna i različiti diskursi nametnuli su različite standarde, ideale ljepote. Od Marilyn Monroe, preko Twiggy do Kate Moss heroin chic-a 90-tih, ideal ženske ljepote konstantno se mijenja u vremenu prateći pritom i oviseći o društvenim promjenama.
S obzirom na to da smo konstantno suočene s nametanjem određenog tipa ženskog tijela kao idealnog dok su u stvarnom svijetu sva tijela različita, valja prepoznati važnost feminističke pedagogije u razredima i razvoju kritičke slike u pogledu shvaćanja tjelesne ljepote. Kritički osvrt na ideju ljepote potreban je i stoga što prihvaćanjem određenog ideala bez ikakvog preispitivanja same sebe praktički pretvaramo u roba/kinju zarobljenog/u svime onime što će nam potencijalno pomoći u postajanju lijepima i samim time društveno poželjnima i uspješnijima. Vrcelj navodi da zapadnjačka kultura poistovjećuje kult ljepote s kultom mladosti. Jedino mladost je lijepa. Naravno, nametanje mladosti kao jedinoj lijepog dijela života i jedino mladih žena kao lijepih, od strane medija, postalo je “trik” koji doprinosi promociji konzumerizma i bezrazložne potrošnje u obliku kupovine raznih preparata i kozmetičkih usluga čija je zadaća da nas za određenu cijenu što duže održe mladima i – lijepima. Naravno, efekti takvih preparata i usluga su kratkotrajni što na posljetku može dovesti do depresije i ostalih psihičkih problema stvarajući tako začarani krug potrošnje i razočaranja u beskrajnoj potjeri za idealom ljepote.
S druge pak strane, ako ne iskoristimo pogodnosti koje nam tržište nudi dolazi do tzv. pedagogije gađenja, konstatira Vrcelj. Pod tim pojmom podrazumijeva se osjećaj gađenja prema sebi samoj koji se javlja kad iz ovog ili onog razloga ne iskoristimo, to jest, ne kupimo određeni proizvod koji tržište nudi. I to ne iz razloga što smatramo da bi nas baš taj sudbonosni proizvod učinio lijepima, već stoga što njegovo ne-korištenje na neki način predstavlja odbijanje poslušnosti autoritetu. Većini nas, kroz odgoj to odbijanje poslušnosti je usađeno kao pogrešno.
Vrcelj izlaganje završava postavljanjem pitanja upućenog svim sudionicima/ama okruglog stola: “Imamo li mi pravo komentirati nekoga tko želi svoju prirodnu ljepotu promijeniti preparatima, odnosno tehnologijom, odnosno imaju li žene pravo (kao što imaju pravo na odabir rađati ili ne) na to da čine sa svojim tijelom što god žele.”
Sljedeća izlagačica, dr. sc. Brigita Miloš izlaganje započinje nadovezivanjem na pitanje dr.sc. Sofije Vrcelj i svojevrsnim dopunjavanjem istog njegovom radikalnijom formulacijom: “Smiju li feministice brijati noge? Smiju li se feministice šminkati?” S obzirom da liberalni feminizam ne daje jasan i konkretan odgovor na navedena pitanja, već se temelji na mogućnosti izbora, ona su u ovome kontekstu vrlo bitna. Također, postavljanje ovakvih pitanja od velike je važnosti zbog toga što se pitanje ljepote često smatra trivijalnim problemom i kao takvo se ostavlja po strani.
Miloš nastavlja s pružanjem pregleda koncepta ljepote od početka feministike do sadašnjeg trenutka. Od 40-tih pa sve do 60-tih koncept ljepote zapravo se ne preispituje kao zasebna tema već je dio šireg političkog feminističkog pitanja, o njoj se govori “kao o dijelu seksualne ili spolne objektifikacije ženskog tijela unutar patrijarhalne matrice”, objašnjava Miloš. Tek 70-e i 80-e godine predstavljaju preokret u shvaćanju ideje ženske ljepote. Tada se ljepota počinje razmatrati kao zasebna tema zajedno sa svim nuspojavama poput poremećaja u prehrani uzrokovanih stvaranjem nerealne slike idealnog ženskog tijela za razliku od 60-tih godina (i ranije) koncept ljepote 70-tih i 80-tih prestaje se u jednakoj mjeri politizirati te poprima znanstvenu komponentu (na primjer u obliku pridavanja sve većeg značaja poremećajima u prehrani). Također, 70-e i 80-e godine donose i metodološki obrat u viđenju slike žene koja se naglo pretvara u ženu kao sliku. “Prestaje se motriti ono što je stvoreno, već se istražuje obrnuto – kako to što gleda konstruira ono što biva viđeno.” nastavlja Miloš. Dakle, moguće je reći da sva moć tada pripada gledaocu jer on/ona tada sam/a u vlastitom umu konstruira objekt svog gledanja. Prema shvaćanju Laure Mulvey, pojašnjava Miloš, onaj tko gleda nije nitko drugi već – muškarac. Muškarac je zapravo taj koji stvara žensku ljepotu i nad istom ima moć koja uvelike obilježava razdoblje od kraja 80-tih pa sve do 2000-tih u vrijeme repatrijarhalizacije i sve jačeg antifeminizma.
Naravno, za ženu u patrijarhalnom društvu postizanje određenog ideala ljepote nije samo stresno, već skoro i nemoguće, no u isto vrijeme od nje se očekuje da učini sve što je u njenoj moći kako bi ostala što prihvatljivija u društvu i ne izlazila previše iz okvira nekih ustaljenih normi. Antifeminizam osim navedenog dovodi do teoretskog kolapsa u pogledu na početku postavljeno pitanje “Smiju li žene brijati noge?”, ne dajući na njega smislene odgovore. Stoga, moguće je reći da cilj nije na to pitanje odgovoriti, već ga ukloniti i preispitati kontekst u kojem je ono kao takvo nastalo, zaključuje Brigita Miloš.
Posljednja izlagačica, magistrica rodnih studija Ana Smokrović započinje naizgled jednostavnim pitanjem “Što je feminizam?”, koje je mnogo kompliciranije nego što se čini jer ovisi o promjenama u nama samima koje su i same uzrokovane društvom u kojem živimo. Zanimljivo je razmotriti u kolikoj mjeri društvo zapravo utječe na formiranje bilo koje vrste naših stavova pa tako i onih glede ideje ženske ljepote i zdravlja. Važno je, stoga postaviti, pitanje: “Kako društvo utječe na moj doživljaj sebe kao žene?”, smatra Smokrović. S obzirom na to da živimo u dobu jačanja neokonzervativizma, ali u isto vrijeme i liberalizacije, implicitno se počinje nametati prihvaćanje redundantnosti feminizma iz prividnog postojanja željene jednakosti. No, valja uzeti u obzir pitanje formiranja normi ženskosti u današnjem društvu, to jest, zakinutosti uzrokovane ničim drugim do bivanja ženskom osobom.
Mediji nameću hiperseksualiziranu sliku ženskosti i ženskog tijela, govori Smokrović, te potiču stereotip nedostižne, savršene žene u pogledu kako ljepote tako i karaktera. Naprosto, od žene se očekuje da bude savršena u svakom trenutku i k tome to čini s krajnjom lakoćom što je, naravno – nemoguće.
Upravo nedostižnost tog ideala dovodi do nezadovoljstva s kojim se mnoge žene suočavaju pokušavajući dostići savršenstvo retuširane slike s naslovnice nekog časopisa, koja ni na jedan način ne odgovara stvarnosti. S jedne strane, od žena se očekuje da odgovaraju nepostojećem idealu ženstvenosti, dok su s druge strane, tvrdi Smokrović, dužne pridržavati se određenog “kalupa”, kako bi bile prihvaćene u društvu. To se može smatrati kontradiktornim. Posebno je značajan “sindrom” na koji Smokrović referira pod nazivom “žena, majka, kraljica”. On podrazumijeva svojevoljno vraćanje žene u privatnu sferu i povratak tradicionalnoj ulozi žene koja ne isključuje ispunjavanje određenih uvjeta koji su potrebni za ono što društvo smatra ljepotom, poput ekspresnog vraćanja linije nakon porođaja, ili pak održavanje iste za vrijeme trajanja trudnoće kako ne bismo bile smatrane ružnima što je još nebulozniji zahtjev.
Smokrović nastavlja u sličnom pravcu i ističe problematiku seksualizacije zdravlja čime i zaključuje izlagački dio okruglog stola te uvodi okupljene u kolektivnu raspravu kojom okrugli stol završava.
