Budući da je Ustavni sud najavio kako će uskoro donijeti odluku o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje je podnio stručno mišljenje u kojemu se obrazlažu trendovi u zakonodavstvu i ustavnopravnoj praksi u Europi te razmatraju negativne posljedice restriktivnih zakona o pobačaju.
Tim je povodom u ponedjeljak, 14. studenog u 9.30 u Kući ljudskih prava održana konferencija za medije na kojoj su govorile Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti ovo Pilar, voditeljica programa CESI-ja Sanja Cesar i nezavisna stručnjakinja za reproduktivna prava iz Poljske Karolina Więckiewicz.
“Analiza međunarodnopravnih standarda pokazuje da fetus nema status nositelja ljudskih prava“, naglasila je Ivana Radačić obrazloživši zašto su tumačenje prava na život koje uključuje fetus i posljedične zakonske restrikcije u suprotnosti i s međunarodnim standardima i s trendovima u praksi. Pripremni materijali dokumenata koji jamče pravo na život na globalnoj razini (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima) pokazuju kako se o ovom pitanju raspravljalo te je odlučeno da prava pripadaju samo rođenim osobama. Također, Konvencija o pravima djeteta u preambuli sadrži odredbu o zaštiti djeteta i prije i poslije rođenja, no prema pripremnom materijalu ova preambula se tumači tako da se odnosi na obveze države da štiti kapacitet da dijete preživi i razvija se nakon rođenja kroz zaštitu i potporu trudnice (kroz zdravstvene i socijalne mjere). Treba naglasiti i kako je Europska konvencija preuzela terminologiju Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Nadalje, odbori koji nadziru provedbu konvencija postavili su standarde zaštite prava na reproduktivno samoodređenje u svojim općim preporukama i komentarima na izvješća država članica, kao i odlukama u individualnim slučajevima. To je pravo, dakle, prepoznato u Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (čl. 12 i čl. 16) koja ga razrađuje u dvije preporuke (br. 21 i br. 24), iz čega se iščitava potpora pobačaju na zahtjev. No i Odbor za ekonomska, socijalne i kulturna prava donosi komentar koji postavlja standarde zaštite toga prava (npr. Opći komentar br. 22). Osim toga, odbori konzistentno kritiziraju države koje imaju restriktivne zakone te zahtijevaju da liberaliziraju zakone i prakse (predmeti: Odbor za ljudska prava K.L. protiv Perua, Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, Mellet protiv Irske), kao i države u kojima žene imaju problema s dostupnošću pobačaja u praksi (predmeti: Odbor za ljudska prava, L.M.R. protiv Argentine, Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena L.C. protiv Perua).
Europska komisija za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava odbili su priznati fetusu status nositelja ljudskih prava, no nisu se jasno odredili o pravu na pobačaj. Ipak, smatrali su da liberalni zakoni, uključujući onaj koji dopušta pobačaj ne krše konvencijska prava te su uspostavili standarde kojima se osigurava pravovremena dostupnost pobačaja u praksi, objasnila je Radačić.
Karolina Więckiewicz je govorila o regulaciji prava na pobačaj u različitim zemljama u svijetu i u Europi, također naglasivši trendove prema liberalizaciji zakona i prakse. Velika većina država u Europi (27) dopušta pobačaj na zahtjev u ranim stadijima trudnoće. Recentna ustavnosudska praksa u Europi sve veću pozornost posvećuje pravima žena. Primjerice, Ustavni sudovi Slovačke i Portugala odbili su fetusu dati status subjekta ustavnih prava te razmatrali pitanje zaštite prenatalnog života kao pitanje vrijednosti, koje se ostvaruje prvenstveno zaštitom žena. Godine 2010. portugalski Ustavni sud je presudio da je pobačaj na zahtjev u skladu s Ustavom te ustvrdio da se zaštita prenatalnog života ne postiže kriminalizacijom pobačaja, već kroz edukaciju i uspostavu socijalnih politika koji podržavaju želju za nastavkom trudnoće. Slovački sud je 2007. naglasio da zaštitu fetusa prvenstveno treba realizirati mjerama zaštite žena (u području zdravstvene, socijalne i radno pravne politike), a ne mjerama protiv njih. Zaključio je da zakon o pobačaju ne krši Ustav, koji za razliku od hrvatskog Ustava sadrži odredbu koja navodi da je ljudski život vrijedan zaštite i prije rođenja. U Europi samo pet zemalja ima restriktivne zakone o pobačaju (Poljska, Irska, Sjeverna Irska, Cipar i Malta), a analiza stanja u tim državama jasno pokazuje kako zabrana ne utječe na odluke žena, te da samo povećava smrtnost i zdravstvene komplikacije kod žena koje se odluče na pobačaj. Procjenjuje se da je u Poljskoj oko 200.000 žena obavilo pobačaj u susjednim državama, ili u “sivoj zoni” u iznimno nesigurnim uvjetima, kazala je Więckiewicz.
Sanja Cesar je govorila o negativnim posljedicama koje restriktivni zakoni o pobačaju imaju na zdravlje i živote žena, a te posljedice govore u prilog zakonodavnih rješenja koja dopuštaju pobačaj na zahtjev.
“Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) godišnje se obavi oko 22 milijuna nesigurnih pobačaja, a 98% tih pobačaja događa se u zemljama u razvoju koje imaju restriktivne zakone o pobačaju. Oko 47.000 smrtnih ishoda povezanih s trudnoćom posljedica su komplikacija nesigurnog pobačaja, dok osam i pol milijuna žena godišnje doživljava komplikacije zbog nesigurnog pobačaja i potrebna im je zdravstvena njega. SZO smatra da su se ti ishodi mogu spriječiti kroz seksualnu edukaciju, planiranje obitelji, osiguranje sigurnog, legalnog induciranog pobačaja i medicinsku skrb za komplikacije nakon prekida trudnoće”, rekla je Cesar.
Stoga u podnesku stručnog mišljenja Ustavnom sudu CESI naglašava i zaključuje:
“Tumačenje prava na život na način da uključuje fetus, te posljedično ukidanja Zakona, bilo bi u suprotnosti s međunarodnim standardima, trendovima u komparativnom pravu te bi imalo negativne posljedice na zdravlje i živote žena.”
