Rezervirali smo mjesta koja su bila previše blizu platna u dvorani jednog kina u istočnom dijelu Londona. Kokice su bile previše masne, kola je bila prevelika, gumeni bomboni previše slatki, a sjedala previše tvrda.
Kokice i bomboni su bili glupost, kao i kola.
Redatelj Ken Loach redovito je britansku i drugu javnost osvještavao i šamarao o temama koje bismo u najširem smislu nazvali “socijalnima”, prikazujući radničku klasu, uništene rudnike, beskućnike/ce, odnosno Englesku koje smo vjerojatno svjesni, ali ju isto tako nerado gledamo. Lakše je naravno, misliti o ljepšim i zelenijim dijelovima Engleske, a bez lažnog moraliziranja kažem da sam i sama u toj kategoriji. Loach svoje filmove snima bez uljepšavanja, dokumentaristički, britanske ulice prljave su, glasne i siromašne, borimo se razumjeti neki drugi engleski jezik kojim njegovi junaci i junakinje propituju političku situaciju i obiteljske odnose. Tako je najnoviji film, koji se predstavlja kao “najljući” iz dosadašnjeg opusa, snimio u svojoj 80. godini. Film “I, Daniel Blake” u proteklim mjesecima bio je prilično željno iščekivan, pogotovo u svjetlu događaja oko Brexita i svih novih/starih problema s kojima se Engleska mora suočiti. Želja autora i glumaca/ica bila je da pokrene lavinu.
{slika}
Radnja filma odvija se u gradu na sjeveroistoku Engleske, Newcastleu u kojem se radišni stolar, 59-godišnji Britanac Daniel Blake (Dave Johns) upravo oporavlja od srčanog udara. Nastavio bi raditi, da može, ali doktori su složni da je za njegovo zdravlje bitno da više ne radi. No, da bi dobio financijsku potporu jer nije u stanju raditi, nešto što se u engleskoj administraciji zove Employment and Support Allowance, Daniel mora fiktivno tražiti posao. Dok se pokušava snaći u iscrpljujućoj igri s administracijom, pisanjem CV-ija, online formularima, šalterima i birokratskim osobljem, Daniel upoznaje Katie (Hayley Squires), ženu u ranim tridesetima i samohranu majku dvoje djece Daisy (Briana Shann) i Dylana (Dylan McKiernan) čija je životna situacija kudikamo gora. Glumački su performansi u filmu bez pretjerivanja izvrsni i iskreni.
Katie je doslovce gladna novopridošlica u sjevernjačkom gradu, njezin je naglasak londonski, ali londonski hostel za beskućnike morala je napustiti i smjestiti se u hladnu kuću bez grijanja, sve kako bi nekako započela novi život. Jednostavna priča o dvoje odraslih i dvoje malodobnih tužnih ljudi pred našim se očima toliko realno uprizorila da na koži osjećate zebnju hladnih i debelih zidova, osluškujete teške uzdahe i s mukom promatrate svakodnevne borbe junaka s glađu, emocijama i patnjom. Takvi nas prizori šamaraju iz minute u minutu. Između njih se razvija prijateljstvo, obilježeno praktičnom potporom, Daniel pomaže hladnu kuću učiniti manje hladnom, pričuvati djecu i biti im djed.
{slika}
Naravno, ima filmova, ima priča, ima scenarija koji nas potpuno razoružaju, jer provociraju želudac i okrenu nam utrobu gore dolje, i opet gore dolje. To su horor priče koje izrežira- život. Ali ovdje smo tako blizu platnu, i doslovno i preneseno, kao da sjedimo u njihovim hladnim dnevnim boravcima, tako su opipljivi. Suze mi se neprekinuto slijevaju niz lice, zrak u kino dvorani postao je pretežak, jer Daniel i Katie nisu fikcija. Empatija je zeznuta stvar, ljuta sam i plačem, a suze neće pomoći i to Loach sigurno zna, pa čak je Theresa May pozvana na gledanje filma, iako nije poznato je li film na kraju vidjela.
Kokice su bile tolika glupost. Pred nama se odvila jedna od tisuća priča o ljudima i njihovim životima u Engleskoj (lako primjenjivo i na druge zemlje) našeg doba. Kao i u drugim tužnim momentima, želim ih zagrliti, Daniela, Katie, sve. Ali to tako ne ide. Daniel je predvodnik generacije koju je netko pregazio, kojem self-service blagajne nisu olakšale život, Katie je pripadnica nove generacije, jednako pregažene, razumije što je self-service blagajna, ali s čime da na njima kupuje?
Beskućnika je mnogo, onih koji svoju patnju skrivaju grčem na licu bezbroj. Ne, ne mijenja se situacija suzama u kinu, znam. Mijenja se sustav. Loach nam je poručio: “Konstantno ponižavanje da bi preživio. Ako zbog toga niste ljuti, kakva ste onda osoba?” Svjetla su se upalila, ali ja sam samo željela još ostati sjediti, sasvim sebično, da se oporavim, ispušem ljutnju, obrišem suze i nos te napustim kino.
