Sredina veljače je najhladnije doba godine i uvijek mi se činilo “zgodno” što su izabrali baš ovaj dan za obilježavanje svetosti kulta sparivanja.
Ako čitate ovo, velika je vjerojatnost da pripadate jednoj ili nekoliko ovih kategorija: a) mladi ste, b) žena ste, c) solo ste ili d) mučno vam je od količine sladunjave romantične propagande koja se razlijeva po javnoj sferi posebno u ovo doba godine. No, nitko od nas ne živi izvan kulture i osjećati se frustrirano na Dan zaljubljenih ne znači da ste glupe ili odbačene ili bezosjećajne ili prepametne za industriju čestitki.
S tim na umu, vrijeme je, kako bi to rekli Amerikanci, da ozbiljno porazgovaramo.
Kritike Valentinova su gotovo jednako klišeizirane kao razbacivanje srcima i cvijećem. Previše vas poštujem da bih vas podvrgla još jednoj listi razloga zbog kojih trebate uživati u svojoj samoći ili što da radite u međuvremenu dok čekate da se pojavi vaša srodna duša.
U praksi, izgleda da to uključuje nošenje pidžame, stavljanje neke kozmetičke maske na lice i slično. No, ovo je doba godine kada ljudi zapitkuju internet za ljubavne savjete, pa evo mog savjeta.
Mislim da je za žene najčešće bolje da su same, posebno za mlade žene. Posebno za heteroseksualne mlade žene. Ne samo da je “u redu”, ne samo da je “podnošljivo” – već je aktivno bolje.
Svoje dvadesete sam uglavnom provela solirajući, ponekad je to bio moj izbor, ponekad je to bilo zato što sam se viđala s muškarcima i nisam bila u stanju prepoznati koji od njih me ne pokušava kontrolirati ili ušutkati. Često sam bila tužna zbog toga, premda sam imala brojne prijatelje/ice, ispunjavajući posao, zanimljive ljubavnike i prekomorske avanture. No, kada pogledam unatrag, biti sâma vjerojatno je bila najbolja odluka koju sam napravila, kada se radi o mojoj karijeri, posvećenosti poslu i aktivizmu i lekcijama kako se brinuti za sebe i druge ljude.
Naravno da sam ponekad bila nesretna i frustrirana. Bilo je razdoblja kada sam očajnički željela partnera, a većinu vremena sam se osjećala kao da moram izabrati – hoću li imati nekog ili biti “ja” u svom najboljem izdanju. To “ja” je bilo posvećeno pisanju, putovanjima i političkom djelovanju, imalo je mnoštvo drugih interesa i intenzivnih prijateljskih odnosa, nije bilo nešto što bi muškarci cijenili ili željeli – barem ne na taj način. Ne želim reći da nemam velike, čudne mane zbog kojih je sa mnom teško – samo kažem da su se dečki rijetko zadržavali dovoljno dugo da bi to otkrili. Mnogi od njih su bili savršeno sretni što spavam s njima, no nakon nekog vremena, kada bih im postala stvarna osoba, kada bi se razvilo nešto više od seksa, postajali su zločesti ili bi otišli.
To je bilo teško. Nekada sam tjednima hodala uokolo kao da me je netko udario u prsa, nepodnošljivo žudeći da mogu biti netko drugi, netko tko se više uklapa i koga je lakše voljeti. Sada, s vremenskim odmakom, drago mi je što nikad nisam htjela ili mogla suziti svoje horizonte zbog muškarca. Nisam postala onako uplašena, slomljena i usamljena, kao što su mi govorili. I, znate što, ludo sam se zabavljala i napisala gomilu stvari.
{slika}
Sada sam u vezi. Tužno je što sam osjećala da moram pričekati da budem u vezi kako bih mogla objaviti ovo što sada pišem. Pretpostavljam da se dio mene htio opravdati, dokazati da mogu ostvariti ljubav s muškim ljudskim bićem i tako postati prihvatljiva žena. Htjela sam čekati i vidjeti osjećam li se isto s druge strane petogodišnjeg solo života bez primarnog partnera. Ispostavilo se da je tako.
Dakle, ne mislim da će moja veza imati sretan završetak. Ne želim “sretan završetak”. Ne želim uopće nikakav završetak, posebno ne dok sam još u svojim dvadesetim – želim život ispunjen radom i pustolovinama. Apsolutno ne vidim partnerstvo kao kraj te avanture. I još uvijek vjerujem da je biti sama ispravan izbor za mnoge, mnoge mlade žene.
Ništa me ne frustrira kao kad vidim mlade žene na početku svojih života kako troše godine na neinspirativne, nepoštujuće, dosadne, nezrele muškarce-djecu koji samo žele prekrasnu djevojku kako bi se hvalili pred svojim prijateljima, djevojku koja će im u privatnosti biti zamjena za majku i seksualna partnerica. Bila sam ta djevojka. I to uopće nije zabavno. Ta djevojka ne doživi sve ono što je zaslužila imati u svojim tinejdžerskim i dvadesetim godinama. To ne znači da njezini snovi i planovi nisu važni, ali uvijek su nešto manje važni od muških, jer dečki su tako naučili – da je djevojka tu kako bi im bila podrška u njihovim životima.
Vidite ih posvuda – iscrpljene mlade žene koje rasipaju energiju na organiziranje, ohrabrivanje i brigu o mladim muškarcima koji im zamjeraju što to čine, ali im zamjeraju mnogo više kad to ne čine. Vidite ih kako se bore za mrvicu pažnje prije nego što se slome i sve ode u krivom smjeru i započne novi pogrešan ciklus. Na taj način možete prokockati čitavu mladost. Poznajem žene kojima se to dogodilo.
Želim reći da u modernom patrijarhatu postoji mnoštvo stvari koje su gore od toga da ste same. Feministkinje kasnog 20. stoljeća često izabiru biti same, a rugaju im se oni kojima je draže zaboraviti kako za to postoje dobri razlozi. Kako je bolje biti sama nego si natovarit težak teret braka ili partnerstva koji još uvijek pada na leđa heteroseksualnih ljudi koji su eto slučajno – žene.
Jednostavno, nije bilo toga vrijedno. Ponekad još uvijek nije.
Za nas koje se uglavnom ili isključivo upuštamo u odnose s takozvanim “suprotnim” rodom, romantična ljubav stvarno može biti bojno polje. Polje na kojemu se politika odvija intimno i, često, bolno. Ne očekuje se da znamo da je ljubav politična. Ali, kakva bi inače bila? Kako išta može biti nepolitično, dok odnosi s muškarcima tako često znače žensko iskustvo rodnog nasilja, kada su razlike u plaćama i privilegijama uobičajene, kada radimo sav taj posao brige i čišćenja i tješenja i smirivanja koji patrijarhat očekuje da ćemo raditi zauvijek i besplatno?
Zakopana ispod lavine srca i cvijeća leži neugodna činjenica: romantično partnerstvo je, i uvijek je bilo, ekonomski aranžman. Ta ekonomija se možda donekle promijenila u posljednjim desetljećima, budući da su mnoge žene postigle više financijske nezavisnosti, no još uvijek se radi o novcu. Radi se o tome tko obavlja kućanski posao, emocionalni posao, posao vidanja rana kasnog kapitalizma. Radi se o organiziranju ljudi u izolirane, efikasne, samoreproducirajuće jedinice i o tome da se osjećaš loše kada se to ne dogodi ili se dogodi, a ne donese ti sreću.
Danas, što god drugo da jesmo, žene se još uvijek uči da smo neuspješne ako nismo voljene od muškaraca. Mlade žene moraju dati prioritet muškom romantičnom odobravanju, a mladim muškarcima je teško zamisliti svijet u kojemu bismo mogle imati neke druge prioritete.
Problem je u tome što ako želimo zadobiti to odobravanje, vjerojatno ćemo morati smanjiti našu moć u svakom drugom aspektu života. Morat ćemo zauzdati našu inteligenciju, brinuti se jesmo li financijski i poslovno uspješnije od svog partnera. Možemo biti kreativne i ambiciozne, ali nikada više od muškaraca u našim životima, a da se ne osjećaju ugroženima. A tako je malo muškaraca za koje bi vrijedilo žrtvovati barem dio toga.
“U patrijarhalnoj kulturi”, kao što je to napisala bell hooks u ‘All About Love: New Visions‘, “muškarci su posebno skloni vidjeti ljubav kao nešto što trebaju dobiti bez ulaganja nekog truda. Najčešće ne žele raditi posao koji ljubav zahtijeva”. Čak i najbolji muškarci često su odgajani da od romantičnog odnosa sa ženom očekuju da više neće morati obavljati većinu osnovnih zadataka koje zahtijeva briga o samome sebi. Kada kritično progovorim o tom monolitnom idealu romantične ljubavi u prošlosti, najčešće me napadnu muškarci, ponekad i nasilno, i to me ne čudi. Muškarci najčešće dobivaju daleko više u tom tradicionalnom aranžmanu. Dopušteno im je da o romantičnoj ljubavi razmišljaju kao o daru koji očekuju naprosto kao nagradu za to što su tako super. Meni se to čini kao jako dobar “ugovor”. Da ga imam, ne bih ga izazivala.
S druge strane, žene od malih nogu uče da je ljubav posao. Da ćemo za ljubav morati naporno raditi, a ako želimo ostati voljene, morat ćemo još jače prionuti. Brinemo se o drugim ljudima, ublažavamo povrijeđene osjećaje, organiziramo kaotične živote i brinemo se za muškarce koji se nikada nisu naučili brinuti sami za sebe. I to sve bez obzira imamo li uopće kapaciteta za sve to. Radimo to zato što nam je rečeno – ako ne budemo – umrijet ćemo same i nitko nas neće pronaći dok nas ne pojede čopor mačaka.
{slika}
Dječacima se govori da moraju “osvojiti” djevojčice, no ne ohrabruje ih se da razmotre svoje buduće uloge partnera ili muževa. Partnerstvo za muškarce ne uključuje “gubitak sebe”, kao što je to slučaj za žene. Mladi muškarci ne brinu o tome kako će postići “ravnotežu posla i života”, niti si “život” prevode kao “partnerstvo i roditeljstvo”. Kada se govori o ženskoj “ravnoteži posla i života”, ne govori se o tome koliko će joj vremena ostati da razmišlja, da putuje svijetom ili provodi vrijeme s prijateljima/cama. “Život” je za žene zamišljen kao dugi put prema braku. Za muškarce, “život” je puno više od toga.
Ne čudi što su žene koje nisu u vezi stigmatizirane, da se od njih neprekidno očekuje da objašnjavaju svoje izbore. Ne čudi što je “biti usidjelica” (spinsterhood) najgora sudba za ženu. Riječ “usidjelica” je još uvijek uvreda, dok su mladi muškarci neženje koji se zabavljaju ili frajeri. Bilo bi ozbiljnih društvenih posljedica kad bismo kolektivno odbile ulaziti u emocionalne aranžmane u koje djevojke ili supruge najčešće ulaze. Danas se od nas čak očekuje da to radimo i na radnom mjestu, kao “emocionalni rad” – to je postao nužan dio slabo plaćenih, uslužnih poslova koje radi daleko više djevojaka i žena.
Istina je da većina muškaraca u svojim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama nisu još naučili tretirati žene kao ljudska bića, a neki nikada ni neće. To nije u potpunosti njihova krivnja. Tako ih trenira kultura, a usprkos tomu, postoje neki pristojni, dobri i progresivni mladi muškarci koji traže istinski ravnopravno partnerstvo sa ženama. No ti muškarci su poput jednoroga. Ako vam ne uspije uhvatiti pravog, ne znači da s vama nešto nije u redu. Treba imati plan B.
Nemaju sve žene mogućnost izbora. Mnoge mlade žene su već majke ili skrbnice. Globalni pokret protiv socijalnih usluga odražava se na žene, više nego i na jednu drugu skupinu. Budući da žene rade ogromnu većinu skrbnog rada, tjera ih se natrag u ovisnost o partneru, ukoliko nisu obiteljski bogate.
Mjere štednje i mjere uperene protiv socijalne države su napad na samostalnost žena u kapitalističkom sustavu. Stoga bi borba za ekonomsku promjenu, poput instituta zajamčenog minimalnog dohotka trebala biti jedan od najvažnijih feminističkih projekata.
U međuvremenu, trebamo se organizirati s onim što imamo. Jako je važno da si žene koje imaju tu mogućnost – posebno žene na pragu odraslog doba – kao prioritet postave emocionalnu i financijsku neovisnost, uključujući i onu od muškaraca.
To ne znači odbijanje kompletnog koncepta ljubavi. Baš suprotno: znači zahtijevati više ljubavi. Ja sam beskrajno romantična osoba. Samo što mislim da je prisilna heteroseksualna monogamija najneromantičnija ideja na svijetu. I ne vidim zašto bi se naši ideali ljubavi i žudnje i strasti i posvećenosti trebali u to uklopiti.
Najgora stvar u vezi tradicionalne romantične ljubavi je to što bi ona trebala biti “kraj priče” – ako ste djevojka. Zavjesa se spušta kada padneš u njegovo naručje i to je to. Ukližeš u život mirnog blaženstva i pravljenja beba. Zar to ne želi svaka djevojka?
Ne želi, niti bi trebala željeti. Postoji mnoštvo načina putovanja kroz život ispunjen ljubavlju i avanturom. Osobno, niti jedno od tih putovanja ne želim provesti na suvozačkom mjestu. Stoga trebamo početi pričati priče o tome kako je to biti sama i o neovisnosti koja uz to ide – koja je mnogo više od lakiranja noktiju i fanatičnog dnevnog alkoholiziranja. Trebamo se sjetiti svih žena koje su kroz stoljeća odlučivale ostajati same kako bi se mogle baviti umjetnošću i mijenjati povijest bez muškaraca koji se vrzmaju očekujući večeru i osmijeh.
Čak i navodno osnažujuće priče o samostalnim ženama, od “Seksa i grada” do najnovije knjige Kate Bolick ‘Spinster‘ završavaju tako što protagonistkinja pronađe srodnu dušu “baš kad je izgubila svaku nadu”. Moja priča tu ne završava. Uživam u promjeni što više nisam sama, ali to je prokleto težak posao.
Svaki posvećeni ljubavni odnos je težak posao, čak i ako ste dovoljno sretni što možete pregovarati o vlastitim granicama i inzistirati na vlastitoj neovisnosti. Nekada je teško samo pronaći vrijeme za to. To je posao koji definitivno ne bih voljela raditi prije nekoliko godina kad me je potpuno zaokupljalo pisanje tri knjige dok sam istovremeno nastojala postati bolje ljudsko biće. To je posao koji ne bih preporučila većini mladih žena, jer ljudska vrijednost nije i nikada neće ovisiti o tome jesi li nečija djevojka.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
