“Ne želim potaknuti stereotipe, ali to je na neki način istina”.
“Ne možemo se pretvarati da su muškarci i žene jednaki”.
Puno ljudi, uključujući i feministkinje, slijedi filozofiju: “Iako možda preuveličavamo spolne razlike i iako trebamo izbjegavati da ih činimo preskriptivnima, činjenica je da muškarci i žene (nebinarne osobe su obično isključene iz ovakvih izjava) imaju određene razlike. Te razlike mogu uključivati navode kao “Muškarci su više zainteresirani za seks” ili “Žene su emocionalnije”.
Ponekad, lingvistički izrazi mogu biti toliko nijansirani da gotovo zvuče kao da je riječ o nečemu novom, kao na primjer: “Društvo ističe da maskulinitet znači biti agresivan, ali maskulinitet zapravo znači biti asertivan” (kao da postoji maskulinitet nezavisan od društva).
Teško je raspravljati o ovim tvrdnjama, jer stereotipi se mogu činiti naizgled bezopasnima na površini. Uostalom, možemo reći da su neke žene senzualnije ili emocionalnije od drugih i time izbjeći vrijeđanje ijedne skupine žena.
Zašto bi onda bilo drugačije kada govorimo o muškarcima naspram žena?
Prije svega, kada god govorimo o odnosu muškaraca naspram žena, isključujemo nebinarne osobe iz razgovora. Također, često isključujemo i transrodne i interseksualne osobe s obzirom da se uvjerenje kako biologija određuje rod temelji na pogrešnoj pretpostavci. (U stvarnosti, znanost je dokazala kako niti spol niti rod nisu binarni).
Drugo, stereotipi o muškarcima i ženama proizlaze i osnažuju hijerarhiju koja ne samo da čuva muškarce na vlasti, nego i opravdava seksualno zlostavljanje i uznemirivanje. Iako imam puno toga za reći o prvoj ulozi stereotipa, zadržati ću se na drugoj (koja, također, služi muškarcima na vlasti).
Ako pogledate oko sebe na sve izgovore kojima društvo opravdava muškarce optužene za seksualno zlostavljanje, prebacujući odgovornost na žrtvu, odbacujući potrebu pristanka – ovi stereotipi su evocirani iznova i iznova.
Slijede neki od najistaknutijih stereotipa i njihova uporaba.
1. “Tijela muškaraca su za akciju, dok su tijela žena za dekoraciju”
Jedno od najčešćih oblika dobronamjernog seksizma je isticanje koliko su žene lijepe. Često, binarni pogled je taj da su tijela žena delikatna i estetski privlačna, dok su tijela muškaraca jaka, sposobna i korisna. Prvo, govoriti o “ženskim tijelima” i “muškim tijelima” je nevjerojatno isključivo prema ne samo interseksualnim, transseksualnim i nebinarnim osobama, nego i svim muškarcima i ženama koje nemaju kulturno idealizirana tijela. Kada ljudi čine rodnu generalizaciju o tijelima – ona se gotovo uvijek odnosi na bijele muškarce snažnih, fit tijela, te bijele žene s oblinama (ali mršave). A kada napokon i uspijemo uključiti i nebinarna tijela u priču, još uvijek imamo tendenciju zamisliti ih kao – pogodili ste –bijelce i mršave!
Drugo, takvo razmišljanje potiče i demotivirajući stereotip kako je posao muškarca da izađe i napravi nešto, dok je na ženi je da ostane sjediti i izgledati lijepo – odnosno, da su muškarci aktivni, a žene pasivne. I na kraju, taj stereotip čini muškarce ljudskim bićima u punom smislu riječi, dok su žene objektivirani predmet pažnje.To možete vidjeti u samom jeziku: u jednoj epizodi Seinfelda, Elaine kaže Georgu: “Žensko tijelo je (…) umjetničko djelo. Muško tijelo je utilitarističko. Ono je za ići okolo, poput Jeepa.” To implicira kako tijela muškarcima služe kako bi oni sami uživali u njima, dok su tijela žena tu da vanjski promatrači uživaju u njima. U osnovi nas se uči kako postojimo za druge ljude.
Pretjeranim naglašavanjem toga kako se tijelo doživljava izvana, zanemarivanjem toga kako bi se osoba trebala osjećati iznutra – jedan je od aspekata objektivizacije. Ideja da su tijela muškaraca napravljena za djelovanje, a tijela žena za promatranje ili postupanje na bilo koji drugi način potiče objektivizaciju, jer objekt je upravo nešto s čim se isključivo postupa. A ako je vaše tijelo samo predmet, nemoguće ga je silovati, jer ono ionako nije u stanju dati konsenzualni pristanak za seks.
2. “Muškarci žele, dok žene žele biti poželjne”
Madame de Staël slavno je izjavila : “Muškarci žude za ženama, dok žene žude za muškarčevom žudnjom!”. Drugim riječima, muškarci osjećaju privlačnosti, dok žene žele samo biti privlačne.
Osim što je heteronormativan, ovaj stereotip i objektivizira žene. On opovrgava ženama pravo na vlastite unutarnje, subjektivne osjećaje i definira ih, opet, u odnosnu na druge. Njihova seksualnost doslovno ne postoji bez – u ovom slučaju hetero- i cisnormativnog – muškarca.
Uvjerenje kako muškarci žude za ženama, dok žene samo žele biti poželjne, također, potiče kulturu silovanja implicirajući kako jedini način da žena spava s tobom je uz pomoću pritiska. Čak i ako žene nisu zainteresirane za seks, nema smisla čekati da promijene mišljenje prije akcije. Ako je stvarno jedino što one žele – da su poželjne – svojim činom daješ im, ustvari, ono što žele. Rečenica “Ne želim!” nema smisla ako žene, ionako, ne žele ništa drugo osim da muškarci rade ono što oni žele.
Pritisak na muškarca da “lovi ženu” i uvjerenje kako žena ne bi trebala “loviti” muškarca dovodi do zaključka kako čak i kada žena izrazi nezainteresiranost, ta nezainteresiranost ništa ne znači, jer se “samo ponaša kao žena”. Taj pritisak, vodi i do toga da se muškarci osjećaju kao gubitnici kada ne uspiju “uvjeriti” ženu da spava s njima – da se osjećaju manje muževno, jer zaobilaženje ženskog “ne” je njihov posao. Ideja kako je seks rezultat potjere muškarca za onim za čim žudi i ženskog odbijanja seksa, pristanak čini nemogućom misijom.
Pristanak bi trebao biti entuzijastičan, što znači uz pristanak svih uključenih strana. Uz to seks bi trebao biti rezultat vlastite želje – vlastite strasti i granica– ne samo rezultat tuđe želje. I kao takav, treba se poštovati.
3. “Muškarci žele seks, dok žene žele ljubav.”
Uvjerenje kako su muškarci više zainteresirani za seks, dok su žene više zainteresirane za ljubav umrijestila se u teoriju kako su žene “dopustile” seks u zamjenu za ljubav, dok muškarci nevoljko nude ljubav u zamjenu za seks. Ali, ako spavate s nekim isključivo zato što mislite kako je to jedini način da dobijete ono što želite – onda seksualni čin nema stvarni pristanak. Reći nekome kako ih nećete voljeti, nećete se brinuti za njih niti im pružati podršku ako nemaju seksualni odnos s vama – znak je prisile! I dok nekim ženama partneri možda ne ističu takvo što, društvo im govori kako moraju pružiti seks u zamjenu za ljubav – što je, također, suptilna prisila!
Vjerovanje kako muškarci žele jedino seks i nemaju nikakve emocije uključene u seksualni čin, funkcionira i kao opravdanje za seksualno zlostavljanje. Silovanje se smatra suštinskim djelo prirode muškaraca ako vjerujemo kako je primarni cilj muškaraca “širiti svoje sjeme”. (bljak). Dok promatranjem žene manje seksualnom – reduciranjem njezine seksualnosti na želju da bude poželjna – narušava se njezina sposobnost da da entuzijastični pristanak.
Uostalom, što predstavlja taj stereotip ženi kojoj muškarac, koji s njom želi imati odnos, nije privlačan? Ili aseksualnoj ženi koja nije uopće zainteresirana za seks? Ili nebinarnoj ženi koja je aromantična? Da sve svoje potrebe, želje i granice treba ignorirati?
Prema popularnom razmišljanju, žene koje su manje zainteresirane za seks, a više za ljubav, pristanak će dati riječima: “U redu”. Ali pristanak zahtijeva: “Da!”
4. Muškarci su agresivni, dok su žene nježne
Ovo je još jedan primjer dobronamjernog seksizma. Mnogi ljudi bi radije provodili vrijeme u društvu nježne osobe, nego agresivne, zar ne? Međutim, žene koje su agresivna (ili samo asertivne) se kažnjavaju više od muškaraca i zahvaljujući toj dihotomiji opravdava se muška agresivnost.
Kada muškarci iskažu agresivnost prema ženama ili jedni prema drugima, ljudi hrle s rečenicom: “Dečki će uvijek biti dečki!“. A opet, kada se žene ponašaju iole nasilno, čak i u samoobrani one se demoniziraju. To se dogodilo, primjerice, Gigi Hadid koja je iskritizirana od strane medija nakon što se obranila, udarcem laktom, od muškarca koji se stvorio niotkuda, zgrabio ju i podigao u zrak. U međuvremenu, on je okarakteriziran “fanom” u svim medijskim naslovima.
Bilo to hvatanje (org. grabbing), verbalno uznemiravanje ili silovanje – muškarcima će se opravdati zločini jer su oni dio njihove prirode – i ne mogu si pomoći. Kada vjerujemo kako si muškarci ne mogu pomoći – tada se odgovornost prenosi s počinitelja na žrtvu te žene, rodne manjine ili spolne manjine postaju krive za “krive riječi, krivi postupak ili krivu stvar” umjesto muškaraca koji ne poštuju druge.
***
Ovo su samo neki od primjera kako rodni stereotipi mogu biti daleko štetniji od onoga kako se čine. Ti stereotipi ne postoje bez razloga. Naša popularna uvjerenja o muškarcima i ženama ne podudaraju se bez razloga s kulturom silovanja – ta uvjerenja potiču i aktivno podržavaju kulturu silovanja.
Muškarci nisu prirodno agresivni ili više seksualni. Oni su obučeni da to budu od strane muške dominacije unutar sustava koji drži žene u podređenom položaju kroz nasilje – a taj trening pokretačko je gorivo samoga sistema.
Naše ideje o ljepoti nisu temeljene na nekoj matematičkoj, objektivnoj istini. Mišljenje da “muškarci gledaju, a žene se gledaju” nema nikakve veze s time da su žene ljepši spol. Upravo je suprotno: naša percepcija se temelji na lažnom mišljenju. Kultura silovanja je kultura koja nas uči da muškarci siluju, a žene žele biti silovanje. S obzirom koliko je poremećeno to vjerovanje ne čudi što je ogroman napor utrošen u kreiranje tih stereotipa.
Ne možemo popraviti kulturu silovanja izdavanjem oštrijih kazni silovateljima ili objašnjenjem da silovanje nije u redu moramo doći do korijena svih vjerovanja koja dopuštaju silovanje. A čak i ako mislimo da smo samo realni kada podržavamo određene stereotipe, mora nam biti jasno da upravo ti stereotipi koje ponavljamo na dnevnoj bazi su korijen kulture silovanja.
Prevela i prilagodila Martina Raos
