Medijske rubrike pune su ovih dana izvještaja o slučaju Tina Šunjerge koji je ubio svoje roditelje. Glavni lajtmotivi senzacionalističkih medijskih rasprava o motivima, razlozima te posljedicama tog zločina su droga i liberalan odgoj. Razni stručnjaci, odnosno psiholozi i psihijatri (igrom slučaja svi muškoga roda) dijagnosticiraju i iznose psihološke profile Šunjerge na temelju njegovih Facebook objava ili na temelju onoga što su čuli o slučaju. Razgovarale smo sa psihologinjom, socijalnom radnicom i socijalnom pedagoginjom koje su upravo one stručne osobe koje će sucu i sutkinji davati svoje mišljenje i preporuke po pitanju primjerene mjere odnosno kazne, kao predstavnice Centara za socijalnu skrb ili stručne suradnice suda, odnosno nepravne struke na sudu. Odgovornosti psihologa_inja definirane od strane Hrvatske psihološke komore pojašnjava nam psihologinja Matea Popov, zaposlena u savjetovalištu “TRANSavjetovanje” u udruzi Trans Aid : “Kodeks etike psihološke djelatnosti kojega izdaje Hrvatska psihološka komora već u Članku 1. vrlo jasno kaže: “U svom području interesa i djelovanja psiholog će prihvaćati objašnjenja o psihičkom funkcioniranju koja su temeljena na valjanim i provjerljivim znanstvenim spoznajama. Tako stečene i usvojene spoznaje on primjenjuje u različitim profesionalnim situacijama i ulogama.” Izrade psiholoških profila na temelju medijskih spekulacija, Facebook slika i/ili statusa nisu utemeljeni na valjanim i provjerljivim znanstvenim spoznajama. Komentiranje osobe na temelju navedenih izvora potpuno je neprofesionalno i laičko nagađanje kojemu je mjesto u kafiću (a ni tamo) te za koje psiholozi_inje nisu ništa kompetentniji od bilo kojeg građanina_ke svijeta. Komentiranje pojedinačnih slučajeva također je u suprotnosti s Etičkim kodeksom, koji ističe neizmjernu važnost čuvanja privatnosti i dostojanstva svake osobe, bez obzira na počinjena kaznena djela. Etički kodeks obvezuje psihologe_inje da procjene koje činimo kao psiholozi_ginje čuvamo kao profesionalnu tajnu. Objavljivanje procjene bilo koje osobe u medijima nije čuvanje profesionalne tajne, baš suprotno, ovo je kršenje privatnosti i dostojanstva osobe.”
Tvrdnje Ivana Modrušana, profesora psihologije koji je napravio psihološki profil Šunjerge na temelju njegovih Facebook objava, prenose brojni portali, gradeći svoje narative na tvrdnji kako je riječ o ” psihopatskoj strukturi ličnosti koja potiskuje suosjećanje i obzir prema socijalnoj zajednici.” Upitale smo Popov je li opravdano iznositi takve tvrdnje kao znanstvenu dijagnozu: “U svijetlu komentiranja nedavnog slučaja, zanimljiv je i članak 11. Etičkog kodeksa “Psiholog neće sudjelovati u aktivnostima koje su usmjerene manipulaciji pojedinaca, skupina ili javnog mijenja, a u službi su promocije nečije socijalne moći. ” Osobna promocija nekog psihologa_inje i demonstracija “profesionalnosti” i moći u medijima, nije razlog da se neka osoba ocjenjuje, procjenjuje i medijski linčuje. Samo promocija na ovakav način gruba je zlouporaba pozicije i kršenje moralnih načela struke, a u konačnici i znak fundamentalnog nepoštivanja druge osobe. Osobno se vodim vrijednostima humanizma te smatram da tuđi problemi i poteškoće nisu i ne smiju biti izvor trača, senzacionalizma i zabave. Cijenim stručnjake_inje koji_e iznad svega poštuju ljude te njihovo pravo na privatnost, a u konačnici one koji ne grade svoju “profesionalnost” i “stručnost” na tuđoj nevolji.”
Ovo nije prvi, a ni posljednji put da mediji senzacionalistički izvještavaju o zločinima niti da podižu masovnu histeriju oko zlouporabe droge, ali u slučaju Šunjerge povezanost zločina s drogom je prilično brzo eskalirala. Uzročno-posljedična veza između zločina i konzumiranja droge nije dokazana niti u potpunosti istražena ali voditelj HRT-ove emisije “Otvoreno” Mislav Togonal odlučio je pozvati u goste prvenstveno stručnjake specijalizirane za rad s narkomanijom kao što su: Slavko Sakoman (psihijatar), Mario Plazibat (rehabilitirani bivši ovisnik), Zoran Zoričić ( voditelj Referentnog centra za ovisnost o drogama, KBC Sestre milosrdnice), Željko Petković (ravnatelj Ureda za suzbijanje zlouporabe droga) te jedinu koja ne spada u takav profil stručnjaka, Lanu Peto Kujundžić (sutkinja za mladež zagrebačkoga Županijskog suda).
{slika}
U nizu općenitih naklapanja o štetnosti droga Sakoman i Zoričić su se ipak u jednom trenutku ogradili od tvrdnje da je droga uzrokovala ovaj zločin, priznajući da ne znamo što je i u kolikoj količini Šunjerga navodno konzumirao. Zoričić je, uz isticanje kako smo mi prvenstveno kršćanska i katolička zemlja, ponudio i tradicionalno objašnjavanje odgoja referirajući se na 1968. godinu nakon koje dolazi do promjene paradigme i kreće “preliberalan, postmodernistički i relativistički odgoj” djece. Inače, 1968. godina je poznata kao godina pobune protiv sistema kroz brojne radničke, feminističke i revolucionarne pokrete u svijetu. Osim takvog konzervativnog pogleda na prošlost, u emisiji je dva puta djecu nazvao “derištima.” Također je istaknuo kao posebno problematičan “mediteranski tip odgoja” kojeg karakterizira izuzetno zaštitnička nastrojenost majki. Sakoman se nadovezuje ističući “naše mediteranske majke” koje imaju “posesivni, hiperprotektivni tip odgoja” koji stvara “čudovišta” i pasivne tinejdžere, uspoređujući žene s kokošima koje štite svoje pile. Osim impliciranje krivnje majke za postupke svoga sina (u ovom slučaju ubojstva) svjedočimo i direktnom seksizmu koji ženu vidi kao primarno odgovornu za odgoj djece, uspoređujući je pri tom s domaćim životinjama. Pitale smo Vesnu Katalinić, socijalnu radnicu zaposlenu na Hrabrom telefonu, da nam pojasni pojam “mediteranskog odgoja”: “Pojam ‘Mediteranskog odgoja’ mi je nepoznat kao takav niti ga nalazim u literaturi. Neprofesionalno je svoditi cijelu regiju na jedan tip odgoja, prilikom etiketirajući ulogu majke koja kao “kokoš štiti svoje pile i samo živi za njega”. Roditelj koji je popustljiv_a i zaštitnički nastrojen_a bih nazvala permisivnim. Napomenula bih da i očevi mogu koristiti permisivan roditeljski stil. Kada govorimo o adolescentima, svakako su obveze i zadaci dio učenja, očekivano je da mlade osobe preuzimaju određene odgovornosti i pripremaju se za samostalan život i funkcioniranje. No, često zaboravljamo da bi nas adolescent_kinja poštovao_la, kao i naše upute, mora postojati ranije uspostavljeni odnos koji započinje od samog početka života djeteta. Odgoj usmjeren samo na naredbe, obveze i očekivanja, a lišen pružanja ljubavi i razumijevanja vodi u kršenje pravila, nepoštovanje li pak strah, pokoravanje, zanemarivanje svojih istinskih potreba i želja.” Okrivljavanje majki za odgoj djece nije nova ni strana stvar u našem patrijarhalnom društvu i stavovi Zoričića i Sakomana ocrtavaju tradicionalnu društvenu struju koja veliča vojni rok kao odličnu metodu za discipliniranje mladića kako bi postali “pravi” muškarci.
A “pravi” muškarci zaslužuju i prave zatvorske kazne pa su tako mediji posebno zainteresirani koliku će kaznu zatvora Šunjerga dobiti za ovaj zločin, što je ujedno i jedno od pitanja koje je Togonal u emisiji uputio sutkinji Peto Kujundžić. Na njezin odgovor kako se radi o mlađem punoljetniku za kojeg se može izreći i maloljetnička sankcija koja predviđena maksimalnu kaznu maloljetničkog zatvora do 10 godina, Togonal se pita je li takva kazna premala za ovakav zločin. Mišljenje Togonala, na manje sofisticiran način, dijele i brojni komentatori i komentatorice članaka o kazni za Šunjergu, od kojih mnogi_e zazivaju doživotan zatvor pa i smrtnu kaznu. Inače, američko istraživanje objavljeno 2016. godine od strane “The Alliance For Safety And Justice” pokazalo je da većina žrtava nasilnih zločina ne žele dugotrajnije kazne zatvore za počinitelje_ice nego sustav usmjeren na rehabilitaciju. O tome zašto su zatvori feminističko pitanje pisale smo i ranije.
O pojmu mlađeg punoljetnika i učinkovitosti dugotrajnih zatvorskih kazni razgovarale smo s Mateom Babić, socijalnom pedagoginjom, višom stručnom suradnicom Županijskog suda u Zagrebu. “Mlađi punoljetnik je osoba koja je navršila 18, a nije još navršila 21 godinu života u vrijeme počinjenja djela. Kada osoba te životne dobi počini kazneno djelo, ako joj se utvrdi kaznena odgovornost, razmatra se je li, obzirom na način izvršenja kaznenog djela i pobude, ono proizlazi iz mladenačke nezrelosti ili se radi već o kriminalnom životnom stilu pa odgojnim i pojačanim sociopedagoškim metodama nije moguće djelovati na ličnost da se suspregne u daljnjem činjenju kaznenih djela,” pojasnila nam je Babić. Pitale smo ju o njezinom mišljenju i iskustvu s dugotrajnim kaznama zatvore te medijskom praćenju ovog slučaja. “Što su incidenti medijski više eksponirani veći je pritisak javnosti na sudbenu vlast. Moje je mišljenje da se predugim kaznama ne postiže specijalna (djelovanje na počinitelja da više ne čini kaznena djela), a pogotovo ne generalna prevencija (poruka društvenoj zajednici, odnosno neko zastrašivanje pa se građanima daje poruka da nije dobro činiti kaznena djela). Brojna istraživanja nisu potvrdila tezu da bi ljudi manje činili kaznena djela jer su kazne strože, mislim da su dugotrajne kazne dodatni teret za društvo u financijskom smislu. Nekada su se po kaznenim ustanovama provodili mali rehabilitacijski programi koji su išli na ciljanu problematiku pojedinih zatvorenika što danas više nije slučaj pa zatvori, odnosno kaznionice, služe kao represivno čuvalište u kojem se zatvorenici ne pripremaju na život u skladu s društvenim normama kako propisuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora,” ustvrdila je Babić.
Slučaj Šunjerge odjeknuo je po čitavoj Hrvatskoj kao stravičan zločin (što on i jest), ali ono što je izostalo, a bilo je potrebno, je profesionalan pristup struke novinara i novinarki pri izvještavanju, pridržavanje kodeksa struke psihijatrije i psihologije te ostalih struka pri komentiranju ovakvih slučajeva te izbacivanje diskursa tradicionalizma pomiješanog s katoličanstvom i šovinizmom u diskusijama o majkama i odgoju. Ovakav je slučaj savršen primjer zašto bi Hrvatska itekako profitirala od građanskog odgoja u kojemu bi se mlade ljude učilo kritičkom mišljenju kako bi prepoznali neutemeljene i neznanstvene, a u ovom slučaju i besmislene izjave raznih psihijatara i drugih stručnjaka_inja te bi isti_e bili pozvani_e na odgovornost od strane vlastite struke. Društvena pravda je uvijek bila i uvijek će biti dio feminističke borbe za pravedniji svijet i bolje društvo, svijet u kojem se zločinima ne bavimo senzacionalistički i za samopromociju već odgovornim i cjelovitim pristupom pojedincima_kama i čitavom društvu kako bismo došli_e do korijena problema i spriječili_e ponavljanje ovakvih zločina.
