Iz tipkovnice osobe koja nema djecu, priča o težini i izazovima roditeljstva može zvučati pretenciozno i fejk. Kladim se da je roditeljima malo toga iritantnije od osoba koje nisu roditelji a o roditeljstvu govore. Čak se i psiholog(inj)e, psihijatr(ic)e, pedagog(inj)e i stručnjak(inj)e iz sličnih područja ponekad pokušava diskreditirati jednostavnim utvrđivanjem njihova roditeljskog statusa, koji kao da daje pravo i legitimitet o roditeljstvu govoriti. Ipak, određeni aspekti roditeljstva danas itekako preslikavaju fenomen dobro poznat i ljudima bez djece.
Roditeljstvo se danas, kao i gotovo svaki drugi segment svakodnevice, može promatrati kao nešto što krojimo i uređujemo prema očekivanjima okoline, ili, točnije, prema onome što mislimo da okolina od nas očekuje. Poput prijateljstava, veza, izlazaka, interijera, putovanja, životnog standarda, danas je roditeljstvo više nego ikad dio imidža; ono je javno, servirano u medijima i na duštvenim mrežama, i danas gotovo svatko ima uvida u tuđe živote – točnije, u ono kako su ti životi predstavljeni. Gotovo svatko tko je u ranim tridesetima barem povremeno na društvenim mrežama naleti na slike savršenih beba, savršenih majki, savršenih obitelji, savršenih domova. Hešteg-newmom. Hešteg-blessed. Roditeljima se servira ideja da je drugima lako, da je roditeljstvo upravo blagoslov koji pada s neba i koji gotovo da i ne iziskuje trud, te da redovito i bez iznimke nešto opako rade pogrešno. Drugima je lako paziti što im dijete jede. Drugima je lako ne dopustiti previše TV-a i drugih gadgeta dnevno. Lako im je provoditi kvalitetno vrijeme. Voditi na izlete, u kazališta, u parkove, u igraonice. Biti dosljedan. Biti strpljiv. Odgovarati na pitanja, poticati znatiželju i kritičko razmišljanje. I iako su sve to doista odlike kvalitetnog roditeljstva, nažalost, motiv takvog stremljenja nije uvijek dobrobit djeteta i njegov zdrav razvoj, nego natjecanje s drugim, savršenijim roditeljima. U moru aplikacija i filtera koji u trenu od običnog sendviča naprave gozbu, priznati da je stvarni život težak i zahtjevan, ponekad i preko kapaciteta, može biti poražavajuće.
{slika}
Ne radi se uvijek o tome da će fotografija za Instagram ispasti pogrešno, i doista nema mnogo roditelja kojima je dijete tek modni dodatak ili ukras u dizajnerskoj kuhinji; radi se zapravo o ogromnom pritisku da se još jedna stvar, iduća u nizu, odradi kako treba. I to nikada ne prestaje! Krene od trudnoće, preko poroda, i nastavi se u beskonačnost. Uzimati vitamine. Folnu kiselinu. Rađati na lopti ili u bazenu? Dojiti! Obavezno dojiti! Pokušavati do granica ljudskih napora! Sa smješkom na licu, dakako. Hešteg-attachmentparenting. Budući da roditelji nisu strojevi, a dan se ne produži magično dolaskom nove osobice na svijet, nemoguće je ispuniti već opisana očekivanja. Da i ne spominjem kako svi nabrojani izazovi najčešće ne dolaze u vakuumu, nego se događaju u svijetu u kojem roditelj ima i karijeru, i društveni život, i niz drugih zahtjevnih uloga, društvenih normi i osobnih želja.
I tu dolazi krivnja. Osobito kada se radi o prvom djetetu, kada je tuđe iskustvo roditeljstva predstavljeno gotovo isključivo kroz sjajne fotografije u časopisima i putem Facebook feeda (a ne dolazi od obitelji, kao što je to prije bila norma), i dok je ideja o budućoj vlastitoj roditeljskoj nepogrešivosti još uvijek dirljivo očuvana. Tuđa su djeca uvijek nasmijana, ako se uprljaju špinatom to je redovito fotogenično i slatko, provode vrijeme u prirodi i jedu domaće kašice bez konzervansa. Hešteg-organic. Hešteg-homemade. Ironično, ideja o savršenom roditelj(stv)u toliko je uzela maha da pokušaji prikaza stvarnosti – djeteta koje sjedi pred tabletom dok roditelji obavljaju kućanske poslove, mame koja “podmićuje” mališana slatkišima, odrasli koji se crvene nad tantrumom svog dvogodišnjaka u prodavaonici – nailaze na “ja to ne bih nikad” zgražanje i osudu. Također, nastojanje da se postigne ono što drugima naizgled lako ide od ruke crpi energiju, snižava samopouzdanje i osjećaj kompetentnosti te posljedično može dovesti do stresa, anksioznosti i depresije.
{slika}
No stremljenje savršenosti nije pogubno samo za roditelje i njihovo mentalno zdravlje. Upravo zbog osjećaja krivnje, javlja se – i kroz iste društvene mreže koje ga perpetuiraju, jača – svojevrstan otpor tom perfekcionizmu. I kao što je prikazano savršenstvo lažno i pretjerano, tako je i otpor pogrešno usmjeren i, zapravo, promašen. Onda se dogodi, kao nedavno, da jedna poznata majka prizna vlastitu nesavršenost, vlastitu, u nekoliko koraka i iz više razloga pogrešnu reakciju kojom se nitko ne bi trebao ponositi, a sve kao odgovor na previsoke standarde i nemoguća očekivanja. Nažalost, ta reakcija ne posluži kao primjer štete koju prevelik pritisak može učiniti roditeljima, roditeljstvu i konačno djeci, nego se ponosno opisani postupak fizičkog kažnjavanja slavodobitno navodi kao ispravan i zaslužen. Umjesto da se započne razgovor o toksičnom perfekcionizmu, upravo zbog silnih nesavršenosti i pogrešaka koje uloga roditelja neminovno podrazumijeva, postupak proizašao iz posvemašnje nemoći smatra se prihvatljivom – dapače, poželjnom – odgojnom metodom. Umjesto da se kritiziria stvaran problem – predstavljanje roditeljstva tek kao nezahtjevnog hobija a roditelja kao vječno angažiranih i nasmijanih strojeva, diskreditiraju se upravo osnovni postulati na kojima se temelji kvalitetno, povezujuće i autoritativno roditeljstvo.
Nije neobično da jedna krajnost rađa drugu, pa je na pretjerivanje i natjecanje u društvenomrežnim prikazima tobože savršenih života logičan i očekivan odgovor upravo suprotno, ali jednako štetno i netočno prikazivanje nepoželjnih roditeljskih postupaka ispravnima. Jer su lakši. Jer su svakodnevica. Jer smo ih i sami doživljavali kao djeca – “i šta nam fali?!”. Jer su ponekad jedino što roditelj osjeća da ima na raspolaganju. I umjesto da se ponudi pomoć i podrška, javni diskursi postaju tim više odvojeni od stvarnosti, od roditeljstva koje se odvija unutar četiri zida; umjesto da se prizna pravo na pogrešku, svaki se postupak, ma kako štetan, na silu proglašava ispravnim, ne bi li se poništio nepovoljan učinak suprotnog gledišta prema kojem ništa nije dovoljno dobro. Umjesto podrške i razumijevanja, perpetuira se šutnja koja generira osjećaj izolacije i usamljenosti.
{slika}
Ipak, ima svijetlih primjera, poput Katie Kirby, autorice bloga Hurrah for Gin, koja od 2013. na autentičan način, kroz duhovite postove i ilustracije oslikava i onu manje glamuroznu stranu roditeljstva. Katie priznaje da je nakon rođenja svog prvog djeteta razvila anksioznost radi koje je morala potražiti pomoć liječnika, jer pored svih predivnih prikaza majčinstva, naprosto nije vidjela nešto s čime bi se identificirala. To ju je motiviralo da pokrene vlastiti blog na kojem opisuje situacije u kojima se brojni roditelji pronalaze i s kojima se identificiraju upravo jer su životne i stvarne, jer nisu uljepšane, jer su univerzalne i poznate. Katie je svjesna da se pogreške događaju i da stvari, unatoč trudu i najboljoj volji, ponekad ne ispadnu savršeno. I to je u redu, dokle god one potiču učenje i preispitivanje vlastitih postupaka, a ne samokažnjavanje, izolaciju i tjeskobu. Post iz 2015., u kojem navodi 13 stvari koje trebamo osuđivati kod drugih roditelja, Katie završava riječima: “Možda bismo svi bili malo manje usamljeni kada bismo samo prihvatili da neki ljudi stvari rade malo drugačije?”. U toj je rečenici sažela gotovo revolucionarnu ideju da svaki odnos ima svoju dinamiku, da nema savršenog roditelja ni savršenog djeteta, te da jedan recept ne vrijedi za sve. Uz malo više podrške i malo više raznolikosti, uz manje osuda i natjecanja za savršeni Instagram kadar, možda bi doista bilo manje nezadovoljnih, anksioznih, demotiviranih i usamljenih roditelja. Hešteg-itsokay.
