Zgodne, mladolike mame koje fantastično kuhaju, zapušteni tate koji čitaju novine. Naporni, glasni, pretjerano gestikulirajući gejevi. Frigidne karijeristice. Pasivno agresivne punice i svekrve, veliki macho jebači, prenaglašeno smiješne debeljuce, “egzotične” seks bombe, djeca koja doručkuju pahuljice i jure u školu, tinejdžeri koji lupaju vratima.
Sarkastični podbadajući komentari popraćeni nasnimljenim smijehom koji signalizira da bi nerijetko seksističke fore trebale biti smiješne. Ha ha. Ha. A nisu. Ne više. Nisu smiješne generacijama koje, unatoč tome što su tek ugazile u dvadesete ili tridesete, imaju dojam da su sve vidjele, da su jučerašnje novosti već danas stare; generacijama koje vise na internetu ne samo kao konzumenti/ce nego i kao kreatori/ce sadržaja, te kojima nije dovoljno servirati stereotip, uprijeti prstom i reći “gle, stereotip” da bi na pola sata ili 45 minuta, bile zabavljene.
Milenijalci traže nešto o čemu mogu razmišljati, traže sadržaj iza forme, traže slojeve, dimenzije, intersekcije. Traže, konačno, nešto što će nemilosrdno preispitati i ironično secirati sam koncept “milenijalaca”. I kada puste “mozak na pašu”, ne žele da taj mozak “pase” vječito iste užegle, trule obrasce. Milenijalci traže serije poput “Easy”.
U osam polusatnih tematski zasebnih epizoda, koje se u sadržaju i likovima povremeno preklapaju, “Easy” se u jednoj sezoni bavi temama u kojima će se nemali broj pripadnika/ca “netflix&chill” generacije prepoznati. No serija ne staje tek na pukoj identifikaciji i pružanju osjećaja da gledatelj/ica nije usamljen/a u svojim razmišljanjima, nesigurnostima i strahovima. Kroz prikaze ustajalih seksualnih života, zabavnih trojaca, neočekivanih trudnoća, prijevara i marginalno relevantnih umjetnika, ova nam serija približava i osvještava sitne životne nepravde, neugodne izbore, mračne strane dobrih vijesti i često neugodne ali nasušno potrebne lekcije koje svakodnevno, nerijetko uz tuđu pomoć, usvajamo. “Easy”, iako lagana i zabavna, manje ili više suptilno stavlja naglasak na pitanje roda, rase, moći i društvenog položaja, socioekonomskog statusa te, konačno, privilegija, odnosno dinamike između privilegiranih i onih koji to nisu. Ipak, ima prostora da u možda nekoj od budućih sezona serija prikaže veću raznolikost likova i njihovih kulturnih i socijalnih pozadina, te da pokretači radnje ne budu isključivo “problemi prvoga svijeta”, iako su upravo takvi bliski ciljanom prosječnom gledatelju/ici. Ne može se reći da likovi serije spajaju kraj s krajem, da pripadaju nekoj od žestoko marginaliziranih grupa, da se bore s invaliditetom ili nekom drugom preprekom, te da, u konačnici, imaju problema radi kojih ne bi imali prilike voditi tako banalne, a opet tako realne svakodnevne bitke.
Strahovi, anksioznost, jad, problemi
Humor koji “Easy” servira nije prvoloptaški, nije primitivan i utemeljen na dosadnim rodnim, rasnim i klasnim stereotipima; “Easy” nas nasmijava – ponekad i vrlo gorko – upravo pogledom u nekakve prošle, sadašnje ili buduće nas; ta je serija zrcalo u kojemu se ogledaju naše anksioznosti, nepriznate istine, neosviješteni strahovi i neispričane priče. Iako prema već spomenutim pitanjima predstavljaju upravo generacije kojima pripadamo, likovi u seriji ponekad su antipatični, jadni su i nesretni, imaju tisuću mana, ne slažemo se s njima i idu nam često na živce, no upravo poput nas nastoje živjeti svoje živote, traže (ili, naoko možda i neopravdano, smatraju da su već pronašli) sreću, ljubav, ispunjenje i zadovoljstvo – i sve nam ih to čini bližima nego bismo si htjeli priznati. “Easy” nam daje uvid u one dijelove sebe koje bismo sakrili, ili barem uljepšali, pred potpunim strancima, pa i onima koji nas navodno poznaju i vole. Taj je proces neugodan, ali nužan za bolje razumijevanje sebe, svojih postupaka, odabira i potreba.
Junakinje i junaci ove serije osviješteni su, autonomni, imaju mogućnost izbora i snose posljedice svojih odabira, i zato je serija u svojoj srži feministička, čak i kada prikazuje žene i muškarce u tradicionalnim, gotovo stereotipnim ulogama. Te su uloge većinom promišljene i odabrane, i to je možda najveća privilegija koju likovi imaju, a koja još uvijek u potpunosti ne reflektira stvarnost.
Mrvice univerzalno (pre)poznatih iskustava
Ipak, “Easy” se neće svidjeti svakome. Još uvijek, nedvojbeno, postoji nemala potražnja za daleko plastičnijim likovima i više elaboriranim situacijama od ovih, moglo bi se reći, skica i kulisa koje nam “Easy” nudi. Ova se serija definitivno neće svidjeti onima koji ne mogu i ne žele odgovoriti na ovako iskren poziv na projekciju i interpolaciju, umetanje sebe i svojih interpretacija u ove minijaturne vinjete. Također, postoji dio publike koji će s prijezirom odbiti ideju da ih predstavljaju likovi iz serije, možda ponajviše radi činjenice da je u minimalističkom formatu gotovo nemoguće prikazati cijeli niz identiteta i identitetskih intersekcija koje danas poznajemo. Iz istog će razloga dio publike možda zaključiti da su likovi plošni i jednodimenzionalni, da serija ne uranja dovoljno duboko u odnose, te da ne priznaje – da gotovo i niječe – postojanje brojnih grupa i pojedinaca/pojedinki. Ipak, koliko god ta kritika bila na mjestu, “Easy”, pokuša li se dekonstruirati, u svakoj epizodi prikazuje mrvice univerzalno (pre)poznatih iskustava, i kao takvu je vrijedi pogledati. Na koncu, čak i ako gledatelj/-ica nevoljko ulazi u dublju analizu i interpretaciju sadržaja, te čak i ako se ne uspijeva identificirati s prikazanim likovima, sasvim je legitimno doživjeti seriju kao naprosto zabavan, nepretenciozan i lako probavljiv sadržaj za nedjeljno poslijepodne. Tome pridonosi i činjenica da svaka od vinjeta završava u donekle pozitivnom tonu, te da likovi uspijevaju prebroditi krizu koja inicijalno služi kao pokretač radnje. Čak i u tim sićušnim pobjedama, ma kako se pojednostavljenima činile, možemo pronaći zrnce utjehe. Upravo isprepletenost priča kroz pojavljivanje glavnih protagonista iz jedne u sporednim ulogama u drugoj epizodi (i obrnuto), daje nam naslutiti kako je svaki završetak ujedno i početak, te da krize, unatoč povremenoj i neodoljivoj uvjerenosti u suprotno, ne traju vječno.
“Easy” je serija koja će gledatelji(ca)ma prikazati svu ljepotu i mizernost života, ljudi i njihovih odnosa, sve ono s čime možemo empatizirati i sve ono što će nas nasmijati, ne zato što su nam smiješni/e drugi/e, nego zato što u tim frikovima, čudacima i budalama prepoznajemo – sebe. Pomalo ironično, “Easy” kao da sudjeluje u stvaranju i odgajanju publike za sličan sadržaj u budućnosti, zatvarajući začaran krug ponude i potražnje, transformirajući vlastitu publiku u pojedince i pojedinke koje će biti još manje zadovolj(e)ni formom i sadržajem sitcoma kakve smo poznavale/i.
