Društvene mreže koristimo više-manje svaki dan, i to kako bi podijelili gifove padajućih mačaka, nove diskurzivne promašaje vladajućih ili slike s ljetovanja – i to je posve u redu. Tijekom Befema – Letnjih feminističkih igara porazgovarale smo s dvije mlade žene koje društvene mreže, prvenstveno Instagram, koriste na nešto drugačiji način. Fanna Ndow Norrby i Linnéa Claeson švedske su aktivistkinje koje putem Instagrama ukazuju na goruće društvene probleme, odnosno rasizam u Švedskoj i seksualno uznemiravanje u online prostoru.
Fanna Ndow Norrby je komunikologija i spisateljica. Interes za društvene medije doveo ju je 2014. godine do stvaranja Instagram računa @SvartKvinna, kao načina borbe protiv rasizma kojeg doživljavaju crnkinje u Švedskoj. Linnéa Claeson, s druge strane je profesionalna rukometašica koja vodi i administrira račun @assholesonline putem kojeg, uz mnogo humora, ukazuje na online seksualno uznemiravanje, mržnju i prijetnje te daje ideje kako se protiv takvog ponašanja možemo boriti.
Obje radite na Instagramu. Kako je došlo do toga, zašto ste se odlučile baš za Instagram ne neku drugu društvenu mrežu?
Fanna: U Švedskoj se puno govori o rasizmu i feminizmu. No, te dvije teme se nigdje ne susreću i ne preklapaju, radi čega mnogo ljudi “ispada” iz kombinacije. Nisu sve osobe koje doživljavaju rasizam muškarci, niti su sve žene bijele. Postoje aktivisti i aktivistkinje koje se bave problematikom, no željela sam stvoriti novi, nešto drugačiji prostor za taj razgovor. Imala sam osjećaj da ljudi stalno skrolaju po tom Instagramu te sam htjela da moj projekt bude edukativan i da “popuni rupe” dok ljudi gledaju fotke. Doslovno sam željela “umetnuti” nešto s dubljim značenjem. Ne kažem da druge fotografije nemaju dublje značenje, jednostavno sam smatrala da se može dogoditi taj edukativni moment među fotkama. Moj Instagram račun je užasno narastao. Postao je popularan. Kul je znati za taj račun. Ljudi ga prate jer je hot i jer dobro izgleda kada ga se prati te tako se dodatno educiraju. To je pozicioniranje anti-rasističkih i feminističkih pogleda na svijet u prostoru koji nije za to namijenjen. Tako ljudi počnu promišljati o ovim temama kada to ne očekuju. Zato sam na Instagramu.
Linnéa: “Feministički napad iz sjene” je i moja taktika. Moj Instagram račun je pun humora, ismijavam te muškarce koji mi šalju poruku, pokazujem slike njihovih penisa koje mi šalju u inbox, preveslam ih. Često je sve to smiješno i to je način samoobrane. Pratitelji i pratiteljice se prvo počnu smijati jer se radi o doista bizarnim situacijama, zatim počnu razmišljati – čekaj, što se ovo ovdje dogodilo? U “caption” uvijek pišem ozbiljne stvari, o seksualnom nasilju, zlostavljanju itd. Tako da osim zabavnog dijela nastojim i educirati ljude o nasilju koje se događa oko nas. Nekada imam osjećaj da skrivam svoj feminizam u načinu pristupa te me prati jako puno ljudi koji se ne deklariraju kao feministi/kinje ali čitaju što pišem i slažu se sa svime jer ima smisla. Zatim to podijele sa svojim prijateljima/cama koje također nisu feministi. I priča se širi. To je odlično.
Fanna, tvoj projekt je intersekcionalan u smislu adresiranja roda i rase. Adresirate li i klasu i druge identitete koje nose žene koje doživljavaju diskriminaciju na svakodnevnoj bazi?
Fanna: Na neki način da, svakako. Neke od priča koje mi ljudi šalju su priče o događajima koje se nikada ne bi dogodile bogatoj osobi. Može se vidjeti gdje se kakve stvari događaju. Postoji ta jedna predrasuda da ljudi koji imaju više novaca ne diskriminiraju i nisu rasisti/kinje, prvenstveno radi pristupa edukaciji i to apsolutno nije istina. Dobila sam priču od jedne crne žene koja živi u jednom jako elitnom dijelu Stockholma, o rasizmu kojeg je ona tamo doživjela. “Živjela sam u istoj kući dvije godine I sedam puta su me pitali radim li tamo kao čistačica. Moje ime je na vratima.” Diskusija je da – da, i u elitnim dijelovima grada postoje rasisti. Premisa koju imam je da se trebaš identificirati kao crnkinja i kao žena i to su teme s kojima se bavim. Ne adresiram klasu, seksualnost itd. osim onoga što se da iščitati iz konteksta.
Linnéa: Pokušavam raditi intersekcionalno i uzimati u obzir i seksualne preferencije, rasizam, ljude s različitim zdravstvenim problemima, diskriminaciju u različitim oblicima itd. Moja glavna tema je jednakost i pišem puno o moralnoj hrabrosti i humanizmu. Mnogo borbi spada pod to. Glavni fokus su žene, ali nastojim ohrabriti svaku/og pojedinca/ku da se zauzme za sebe. Kada se govori o klasi, to je već teže adresirati jer se u Švedskoj smatra sramotnim reći da živimo u klasnom društvu. To je gotovo kao prosta riječ. Mnoge situacije koje se događaju i o kojima pišem mogu i ne moraju biti vezane uz klasu, ali je ta problematika izuzetno suptilna I teško ju je prepoznati.
Fana, Koliko radiš s ljudima iz drugih zemalja koji se bave sličnim stvarima kao ti i je li Švedska više ili manje rasistička od ostalih skandinavskih zemalja?
Fanna: Naravno, svjesna sam da se ljudi bave sličnim stvarima. Pišem za jedan lijevo-feministički časopis i sudjelovala sam u projektima u kojima smo radili na vidljivosti crnkinja koje rade slične stvari kao i ja, i to iz Francuske, Engleske i naravno SAD-a. Nisam vidjela da itko to radi na isti način kao ja. Je li Švedska više rasistička od ostalih skandinavskih zemalja, teško je reći. Rasizam radi na različite načine. U jednu ruku, rekla bih da je manje rasistička od Finske, Danske i Norveške i to zato što ovdje ima više ne-bijelih ljudi, više se razgovara o tome. Ako govorimo o stvarnim iskustvima, ne znam. Ne koriste se isti statistički programi za praćenje zločina iz mržnje, na primjer. Danska konstantno kritizira Švedsku radi političke korektnosti, što može poslužiti kao uvid u to što oni smatraju prihvatljivim ponašanjem. Kada su napravili onu karikaturu s Mohamedom – to se ne bi dogodilo u Švedskoj, ne tako. Jednostavno je drukčije. Drukčije je i u odnosu na našu povijest. Švedska je imala robove no o tome se ne razgovara i to je šteta. U isto vrijeme se pokušavamo prikazati kao puno bolja država nego što su to ostale države, često koristeći primjer Drugog svjetskog rata. Mi smo bili neutralni, nismo bili nacisti, no prema meni ne biti nacist ne znači biti na dobroj strani. Dopuštali smo nacistima da prolaze kroz našu zemlju i idu u Norvešku po židove. To nije ništa pozitivno. Isto tako, u Švedskoj su postojale grupe ljudi koje su živjele na tom području i nasilno su ih asimilirati kada su došli bijelci. Imamo jako tamnu povijest. Kako se odnosimo i odnosimo prema židovima i Romima. O tome se ne razgovara.
Prikupljaš li priče drugih žena, priče o rasizmu i diskriminaciji i uznemiravanju ili postate samo ono što se tebi dogodilo?
Linnéa: Prikupljam svjedočanstva drugih žena, no mislim da je jedno 90 posto svega objavljeno na Instagramu ono što se dogodilo meni i 10 posto je ono što se dogodilo nekim drugim ljudima. Imam e-mail i dobijem desetine poruka dnevno. Pokušavam svima odgovoriti i ohrabriti ih. Imam jako puno vlastitog materijala.
{slika}
Fanna, izdala si knjigu koja je koncipirana na neto drugačiji način te si rekla da je minimalno 300 žena tu knjigu pisalo s tobom. Knjigu ćeš prevesti na engleski i ideja je da se knjiga koristi u školama tijekom satova na kojima se govori o rasizmu. Možeš li nam više reći o cijelom projektu?
Fanna: Imala sam primjere priča žena iz cijele Švedske. Koncept je bio da, kao što sam rekla – ako se osoba identificira kao žena i kao crnkinja, slobodna je poslati mi u inbox ili putem e-maila priču o doživljenom rasizmu. Često ljudi pošalju više od jedne priče. Na Instagramu sam ih samo postala. Sve priče sam sakupila i kategorizirala: škola, posao, u gradu, djeca, seksizam, kosa, Afrika itd. Podijelila sam ih po tim kategorijama i kontaktirala različite autorice koje su puno učinile za crnkinje u Švedskoj. Zamolila sam ih da pišu o čemu god žele i dogodilo se da se sve što one napisale zapravo jako dobro uklapa u postojeće kategorije.
Linnéa, imaš li I ti u planu pretočiti svoje postove u knjigu ili neki drugi medij?
Linnéa: Imam jako puno planova. Volim pisati i mislim da ću vjerojatno jednom napraviti knjigu, ali ne sada jer ionako previše radim. Isto tako, mislim da ako izdaješ knjigu, to je nešto što trebaš osjećati i željeti, nešto što ti je posebno i nešto na što ćeš biti ponosna, ne samo reagirati na ponudu izdavača. Vjerojatno hoću jednog dana. Ljudi mi govore da bi trebala napraviti podcast. Sve je opcija. Razvijam koncept kako bi došla do što više ljudi i govorila o problematici na nešto dublji način.Nisam imala strategiju za marketing, niti sada niti ikada i radim prema osjećaju. Za sada je sve funkcioniralo. Ne znam niti zašto sam počela, valjda sam osjećala da mi to treba. Ne znam kako će završiti. Nisam znala da ću, kada sam otvorila Instagram račun, ići na razgovore s ministrima. Nevjerojatno je kako aktivizmom možeš doći do ljudi na pozicijama moći.
Sudeći prema svemu što si rekla, dojam je da ti doživljavaš znatno više neprimjerenih komentara nego prosječna osoba. Kako je došlo do toga, zašto ih toliko privlačiš?
Linnéa: To nije zbog mene. Ja nisam jedina koja se suočava s takvim komentarima. Ne znam niti jednu ženu koja nije nikada dobila neki neprimjereni komentar online, na ulici, na poslu… to se događa svima koje znam. No, s druge strane ja jesam osoba kojoj svašta govore. Mislim da je to čista slučajnost – neke moje prijateljice doživljavaju iste stvari kao i ja, dok nekima gotovo nitko nikada nije ništa rekao niti napisao. To nema veze s fizičkim izgledom. Novinarke i političarke i žene koje su u javnom prostoru često dožive više seksualnog uznemiravanja. Ja sam sportašica i što sam prisutnija u javnom prostoru, to više komentara dobivam. Sada sam kao glasnogovornica žena koje kažu “ne želim nikakve slike penisa” i radi toga mi pristiže nevjerojatna količina fotografija penisa od nepoznatih muškaraca.
Jesu li vam ikada prijetili radi toga što radite?
Fanna: Ne, meni nikada nitko nije prijetio.
Linnéa: Da, mnogo. Prijetnje smrću, otmicom, silovanjem, nasilje… stalno. Pomalo se učim na to. S time se nosim tako da se smijem i zafrkavam. Inače bih umrla od straha. Pišem o tome na Instagramu. Netko mi napiše “Silovat ću te.” i ja mu odgovorim nešto duhovito, printskrinam i objavim. Pokušavam se odmaknuti od toga ali se znam prepasti. Nekada mi pristupe na cesti, unesu mi se u lice i počnu prijetiti nasiljem. Kada idem čitati Facebook poštu, pripremim se na prijetnje smrću, silovanjem i nasiljem i mogu to podnijeti, ali se zna dogoditi da me nepripremljenu nazovu i svašta mi kažu preko telefona. Šalju mi poruke s prijetnjama. Tada shvatim koliko su mi zapravo blizu ti ljudi i prepadnem se.
Fanna: Baš smo jučer razgovarale o ovome. Linnéa zapravo ukaže na stvarne ljude i napiše da su šupci, kontaktira njihove obitelji i djevojke i ima utjecaj na njihove stvarne živote. Ja, s druge strane nikada ne postam imena ljudi koji mi nešto pošalju i anonimno je. Samo kažem da sam nešto primila, postam primljeno te nikoga ne targetiram. Linnéa doživljava prijetnje jer direktno cilja ljude i njihove akcije. Ja započinjem dijalog.
Linnéa: Ako mi neki tip šalje masu gadnih poruka, pošaljem ih njegovoj mami i kažem mu “Oh, upravo sam poslala sve ove poruke tvojoj mami.” na što on naravno reagira sa “Ubit ću te!”. Ljudi misle da ih provociram ali zapravo su oni sami odgovorni za sve što šalju ljudima okolo. Nisam zla, to je samoobrana. Ukazujem na to da takve stvari uglavnom pišu muškarci. Ako netko napiše nešto rasistički, ne kažemo “to je rasističko što si napisao” nego “ti si rasist”. Treba koristiti prave termine i adresirati osobu, pozvati je na odgovornost.
Fanna: Mislim da, kada bi ja to radila, nacisti bi mi kucali na vrata. Nemam tu slobodu. No, ti s druge strane imaš zaštitu policije, ako ne se ne varam.
Linnea: Tako je, pod zaštitom. Da je nemam, vjerojatno bi me već ubili.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
