Tako je otprilike izgledalo sinoćnje predavanje Naomi Wolf u nažalost polupraznoj dvorani Jedinstvo. Da se razumijemo, žena je sjajna, sve što priča stoji, i još pritom to priča zanimljivo i nadahnuto s puno prostora za pitanja i diskusiju. Ali. Kako je u jednom trenutku rekla Sanja Sarnavka: “Čim si počela pričati nas cinike je to počelo nervirati. Mi volimo sjediti, piti vino i pušiti cigarete, do dugo u noć voditi intelektualne rasprave o povijesti i filozofiji. A onda odemo spavati”. Treba li uopće reći da je to izazvalo ogroman pljesak? No možda da se vratimo na početak.
Naomi Wolf je predavanje temeljila na svojoj knjizi “Kraj Amerike” u kojoj definira deset znakova koji pokazuju da se otvoreno društvo počelo zatvarati odnosno da su politički vođe počeli zemlju gurati prema totalitarizmu. To potkrepljuje brojnim povijesnim primjerima pri čemu se metode s lijeva na desno nikada nisu razlikovale. Manje ili više to znamo iz teorije: stvaranje vanjskih i/ili unutarnjih neprijatelja, tajni zatvorski sustavi koji se temelje na mučenjima, paramilitarne jedinice, strogi nadzor građana od strane siguronosnih službi, infiltriranje doušnika u civilne grupe i organizacije, stvaranje popisa neprijatelja, arbitrarno postupanje s pojedincima, tretiranje kritičkog mišljenja kao izdaje domovine i nacije, pritisci na novinare/ke i aktiviste/kinje te uvođenje ratnog prava. Iako je Naomi sve potkrepljivala primjerima iz SAD-a tijekom Busheve vladavine, ja sam imala ozbiljan mentalni povratak u 90e i sjećanje na najdražeg nam krivoustog generala postalo je vrlo živahno. No to je publika u Močvari mogla podnjeti. Iako nas je Naomi tješila da neće cijelo predavanje biti tako depresivno i crno, mislim da nikome od nas nije smetalo jer što bi rekao Adrian Mole u svojim zrelm godinama “Uostalom, ja nisam Amerikanac da očekujem sreću kao svoje temeljno ustavno pravo”. Tada nam je krenula objašnjavati što učiniti, koja je snaga pojedinca/ke u demokraciji, kako je dovoljno imati samo nekoliko pojedinaca koji žele promjene, a koji svojim aktivizmom mogu dovesti do kritičnih masa, kako svaki pojedinac/ka ima sposobnost za promjene i upravljanje, kako demokracija ne može funkcionirati bez stalne pobune i kritičkog mišljenja, kako je dužnost građana svrgnuti vladu koja se odmetnula od općeg dobra i kako su tzv. obični ljudi ti koji trebaju upravljati. Funkcioniranje demokracije ovisi o sposobnosti pojedinca da sebe, svoje susjede, prijatelje, članove/ice obitelji vidi kao lidere/ice. Tu negdje smo se počeli gledati u čudu jer ako je nas na brdovitom Balkanu povijest išta naučila to je da nismo svi lideri i liderice, nego da su lideri neki tipovi koji će nam reći što je za nas dobro, a što nije. Jedan od sudionika je postavio odlično pitanje “Kako da u društvu naučenom na vođu koji nam govori što da radimo, naučimo pojedinca da bude samoinicijativan?”. I stvarno, demokracija o kojoj priča Naomi Wolf je definitivno izraz i određene kulture jednog naroda. Niti europske zemlje s dugom demokratskom tradicijom nisu toliko individualistički nastrojene kao što su to SAD. Uostalom naš europski kolektivizam nam je i omogućio univerzalnu zrdravstvenu skrb, mirovinski i socijalni sustav koji se temelji na društvenoj solidarnosti. Nešto što je dobrom djelu Amerikanaca sasvim nezamislivo. Samo predavanje je trajalo otprilike sat i pol, a daljnjih sat i pol nam je Naomi svojim aktivističkim i optimističnim pristupom pokušala ukazati kakve su sve mogućnosti, kako je okej da se svi ne slažemo, kako kritiku treba preživjeti, a kako smo ponekad jednostavno u manjini. Ali svako malo je do izražaja došao totalni ponor između svijetova u kojima živimo. Kada je Rodina aktivistica rekla da su protiv zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji sakupile 60 000 potpisa i da to gotovo ništa nije značilo, Naomi je bila u šoku. Kada nam je pokušavala objasniti da je trenutno savršen trenutak za pritisak na Vladu jer je Vlada u problemima, jedna sudionica joj je odgovorila nešto što vjerujem da smo svi mi pomislili “Nije vlada u problemima, mi smo!”. A apsolutni highlight je bio tijekom rasprave o (ne)uspjehu studentskih prosvjeda kada je Naomi pitala što se dešavalo nakon što je blokada završila, a jedna studentica je odgovorila “Bilo je ljeto, morali smo se odmoriti”. Naomi naravno razumije dio problema, puno je pričala upravo o psihologiji slobode kao preduvjetu demokracije (naravno, mi ćemo uvijek ovdje pričati o političkoj kulturi – dakle našem kolektivnom poimanju stvari, a ne individualnom) i ispričala nam je kako je radila sa studentima/icama iz ove regije i kako se radilo o iznimnim mladim ljudima, ali koji jednostavno nisu vjerovali u mogućnost promjene pa je time i nisu mogli ostvariti. I koliko god to zvučalo kao tipični američki self help, to je dobar dio problema.
Na kraju je iza ponoći ostala grupica od 30-ak ljudi i dotakli smo se i Mita o ljepoti. Zanimljivo je da je Naomi u razgovoru sa studenticama više puta izrekla “kad idete na sastanke, lijepo se obucite” za što je i ona sama primjetila da nekome može izgledati kao kontradikcija, no njen je stav da to ne znači žrtvovati svoj identitet već u svrhu postizanja cilja onemogućiti drugoj strani da te sabotira na temelju potpuno beznačajnih stvari kao što je piercing u nosu. Organizator Emil obećao je da će na današnjem okruglom stolu u 16h Naomi pričati više o tome. Sve je završilo njenim obećanjem da će doći natrag i napraviti leadership trening jer bez vještina i samosvjesti teško bilo koji pojedinac/ka može išta napraviti. I tako je završilo optimistično i aktivistički, ali s potiho izrečenim komentarom (jer u ovoj zemlji ne može bez malo cinizma za kraj) “Živo me zanima hoće li išta biti od toga. Mislim, malo prije toga je rekla da ako želimo da opet dođe da treba kontaktirati njenog menadžera”.
p.s. Mala primjedba organizatorima/icama. Kada vam već dolazi u posjetu autorica kultne feminističke knjige, onda je ne biste u službenom katalogu trebali nazivati kritičarom i sugovornikom.
