Danas ujutro me na Facebooku dočekala objava osobe koju ne poznajem. No, objava je važna i ljudi na listi su je šerali. Naime, radi se o postu u kojem je Dženana Džaferagić napisala:
“Mustafa 16 god, završio 1.razred srednje medicinske škole Vrapče, sestra Raja 11 god, završila 4. razred Oš u Dugavama, brat Muslem 6 g. i brat Mumen 1g. Upravo su poletjeli iz Zagreba za Bagdad u Iraku.
Nakon što su prije dvije godine s roditeljima pobjegli iz ratnog Iraka u sigurnu civiliziranu Europu vraćaju se kući. Mnogi će reći super, neka idu tamo odakle su došli, imamo mi i previše svojih problema….ali samo da nam bude jasno da nam nije nimalo teško u usporedbi s njima, koji se vraćaju u nesigurnost i svakodnevicu gdje će brojati bombe koje padaju i bombaške napade koji se događaju svakodnevno.
Draga predsjednice Kolinda Grabar-Kitarović, Vlado Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, UNICEF Hrvatska, Andreju Plenkoviću, Sigurnosno-obavještajna agencijo…. Molim Vas spriječimo ovakve situacije ubuduće i pružimo djeci i ljudima koji bježe od užasa sigurniju budućnost od one u koju se vraćaju. Odgovorite na sva pitanja i mailove koji su vam poslani, obrazložite zašto ova i druga djeca predstavljaju prijetnju, i zašto im Hr ne pristaje pružiti zaštitu i dati azil? Ova djeca će već sutra možda stradati, hoćete li ih imati na savjesti? Dragi naši sretan vam put❤.”
Ono što meni nije jasno u ovoj priči je kako ta osoba, koja je donijela i potpisala rješenje o deportaciji, može spavati noću. Kako Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković mogu živjeti, putovati po svijetu, učiti Trumpa kako se izgovara “Krk” ili ganjati ljude radi objava na društvenim mrežama, kada znaju da njihova administracija šalje djecu da budu topovsko meso u ratnoj zoni. Kako cijela vojska ljudi koji su “za život” može zažmiriti na deportaciju djece iako teroriziraju domicilno stanovništvo pričama o reproduktivnim slobodama kao ubojstvima. Kako se u 21. stoljeću u jednoj zemlji, potpisnici UN-ove Deklaracije o ljudskim pravima i potpisnici Konvencije o pravima djeteta, zemlji koja je u strahu od izumiranja, može tolerirati deportacija djece koja su u dvije godine dovoljno naučila jezik da završe naše regularne škole. Kako se može tolerirati slanje djece u ratnu zonu. Kako možemo živjeti, znajući da će ta djeca, nakon cijelog izbjegličkog puta preko Balkanske rute, života u kulturi koja je posve drugačija od one u kojoj su odrastali, učenja jezika i asimilacije s većinskim stanovništvom – možda nastradati u nekoliko idućih mjeseci?
Nije mi jasno kako administracija ne može gledati van okvira i odmaknuti se od stereotipa savršenog Hrvata kao bijelog, plavokosog i plavookog, heteroseksualnog, katoličkog, domoljubnog, koji osuđuje “sve totalitarne režime” osim onoga “izraz čežnje hrvatskog naroda za slobodom”. Imamo sustavne probleme kao što su nejednakost, siromaštvo, korupcija, zastarjeli obrazovni sustav, neadekvatna zdravstvena skrb i masovno iseljavanje osposobljene radne snage, dakle probleme koje treba rješavati kako su i nastali, a to je temeljitom promjenom agendi, ljudstva i načina rada.
Realno je da sadašnja administracija nema dovoljno kapaciteta poboljšati život za svih u ovoj zemlji, ali zar doista moramo slati djecu u ratnu zonu? Jesu li nam djeca doista prijetnja, opterećenje državnog proračuna? Gdje je nestala solidarnost, gdje je nestala briga za čovjeka? Ako nismo u stanju osigurati život nekolicini djece iz Iraka, kao i, prisjetimo se, prikupiti novce u iznosu cijene lososa kojim se opskrbljuje Pantovčak u nekoliko kratkih godina kako bi se povećala šansa za život djece oboljele od neuroblastoma, ova zemlja treba prestati tvrditi da se bori za život. Mislim da je to vrijeme došlo. Državi je stalo do profita nekolicine i arijevske rase. Doduše, ovim tempom će ideja o čistim Hrvatima spasti na tri milijuna ljudi koji kopaju po kontejnerima, ali bit će da to nije problem. Važno je da smo poslušni, idemo u crkvu, protestiramo radi promašenih teza i njegujemo kultove ličnosti. Ništa život, ništa ljudska prava, samo pare i čistoća gena.
