“Čak i ako ju utopimo u moru,
Ova će vatra gorjeti vječno.
Ona isijava svjetlošću u tami.
Ona gori i dalje.”
–Bejan Matur
Prije nekoliko godina, nedugo nakon početka građanskog rata u Siriji, svjetska je javnost postala naprosto fascinirana viješću o hrabrim kurdskim ženama koje su se oružanom borbom odlučile usprotiviti teroru Islamske države. Od raznih tekstova čija je tematika primarno bila inspirirana dekonstrukcijom rodnih uloga u Rojavi, pa sve do senzacionalističkih članaka koji su nastalu situaciju reducirali na puku borbu ‘ljepotica s puškama protiv ekstremističkih barbara’, medijska javnost neupitno je na ovaj ili onaj način odlučila iskazati podršku Kurdinjama u ‘novonastaloj’ borbi za prava.
No, ono što valja naglasiti jest da borba o kojoj je riječ nije niti najmanje ‘nova’, niti je započela tek otvorenim oružanim sukobom u Siriji. Moguće je reći da u svom sadašnjem obliku ona traje već gotovo čitavo stoljeće, ponukana geografskim redefiniranjem Bliskog istoka završetkom Prvog svjetskog rata i ‘brisanjem’ Kurdistana kako s karte svijeta tako i iz postojanja. Vrtlog pokušaja uništavanja kurdskog identiteta unutar novoodređenih granica Irana, Iraka, Sirije i Turske za sobom je donio prisilnu asimilaciju, zabrane korištenja Kurdskog jezika u javnoj sferi kao i oduzimanje prava na bilo kakav oblik prikazivanja kurdske kulture. Navedene zabrane rezultirale su mnogim oružanim ustancima u pokušaju ponovnog preuzimanja kontrole nad vlastitim identitetom iz ruku ugnjetača, ali unutar borbe za pravo na vlastiti identitet, istovremeno se odvijala još jedna – borba za prava žena.
U jeku kurdske kulturalne apokalipse i otvorenog lingvicida žene su počele voditi vlastite bitke (koje i danas traju) i u političkoj i kućanskoj sferi života. Njihov oblik borbe nije ostao ograničen samo na pružanje otpora kulturalnom genocidu puškama i metcima na prvoj liniji vatre, već obuhvaća i suprotstavljanje drugom, mnogo skrovitijem, no jednako opasnom neprijatelju – patrijarhalnom mentalitetu koji prožima svaku poru društva i upravlja svakim aspektom ženskog života. U ovom kontekstu, Kurdinje postaju žrtve ‘duple opresije’, one uzrokovane režimom koji Kurde/inje nastoji reducirati na svojevrsnu karakteristiku nevidljive, nepoželjne ‘drugosti’ – nepoželjnog, gotovo nepostojećeg naroda čiji su sam jezik i prisutnost okarakterizirani kao prijetnja društvu – te one uzrokovane sveprisutnom dinamikom ‘dominantnog muškarca’ i ‘submisivne žene’ koja i dalje ostaje ukorijenjena širom Bliskog istoka te primorava žene na suočavanje s mnoštvom rodno-specifičnih prepreka u nastojanju za očuvanjem vlastitog identiteta.
Kako iznosi kurdska aktivistkinja, fokusirana na kurdske ženske pokrete, Dilar Dirik: “Njihova politička borba, pogotovo ona oružana, često je nailazila na oštro nasilje od strane države koja je koristila odvratnu kombinaciju rasizma i seksizma, fokusirala se na seksualizirane oblike mučenja, silovanja i propagande koja je prikazivala militantice kao prostitutke jer su se usudile usprotiviti hiper-maskulinoj ideji vojske. U zapadnjačkom diskursu, zasluge kurdskih žena u borbi za prava često su bile odbacivane uz tvrdnje poput one da su žene ‘samo sredstvo za postizanje nacionalnog cilja’ ili pak da je njihov jedini razlog za sudjelovanje u borbi ‘bijeg od tužnog života žrtve nazadne kulture’.”
Dilar Dirik uspijeva savršeno ilustrirati probleme koje Kurdinjama uzrokuje sveprisutnost patrijarhalnog mentaliteta. Imajući na umu dugogodišnju percepciju kurdskih žena u oružanoj borbi, postaje jasno da oslobođenje žena nije moguće postići isključivo putem oružane borbe jer će u tom slučaju sva postignuća koja ona donese samo ponovo biti sabotirana neadekvatnim tretmanom žena u ostalim aspektima života. Kako bi borba protiv režima postala moguća, potrebno je prvo uništiti ideju ‘dominantnog muškarca’ i prihvatiti ženu, ne kao ‘dodatak muškarcu, već kao ravnopravnu i samodostatnu. Dakle, kako bi bile sposobna preuzeti vlast nad svojim kulturnim identitetom, Kurdinje su postale obvezne preuzeti vlast nad samim sobom.
U društvu u kojem je žensko ponašanje uvelike određeno voljom muškarca, gdje vrlo malo prostora u kontekstu političke i javne sfere ostaje otvoreno ženama, a i onaj postojeći je reguliran nastojanjem ugnjetačkog režima da uništi svaku instancu kurdskog jezika i kulture, književnost je ženama postala novi front te čin prkosa i bezuvjetnog otpora. U slučaju pjesnikinja, poezija je zamijenila pušku, a stihovi ispisani na kurdskom jeziku postali su metci koji probijaju zidove koji ograđuju Kurdinje stvarajući pukotine, koliko god ne zamjetne, koje su omogućile da kurdske žene ujedno postanu vidljive ugnjetaču (u obliku režima i patrijarhata), ali istovremeno i zaštićene od istog.
Dvosmislenost poezije dopustila je Kurdinjama da izraze i istraže i izraze mnoštvo tema – od tabu statusa ženske seksualnosti, pa sve do oštre političke kritike prerušene u naizgled nevino žensko promišljanje – ostajući pritom zaštićenima od progona i društvene osude koristeći navedene, nametnute ‘zidove’ u svoju korist. Pažljivim umatanjem svake izrečene riječi u veo dvosmislenosti, kurdske pjesnikinje vlastiti su identitet uspješno razdvojile na dva sasvim različita dijela – onaj pod krinkom poslušne žene koja bespogovorno djeluje unutar okvira patrijarhata te onaj politički angažirane pokretačice revolucije koja nastoji uništiti isti patrijarhalni mentalitet kojem se naizgled pokorava.
Navedena krinka neodoljivo podsjeća na interpretaciju Alžirke prekrivene velom iz eseja “Otkriveni Alžir” afro-karibijanskog autora Frantza Fanona. “[U eseju] pokušaj kolonizatora da Alžirki skine veo ne pretvara veo samo u simbol otpora; on postaje tehnikom kamuflaže, sredstvo borbe – veo sakriva bombe. Veo koji je nekad ograničavao ženu i skrivao ju izvan granica vlastitog doma sada skriva revolucionarni aktivizam (…)”
Poput Fanonove Alžirke, mnoge su kurdske pjesnikinje naučile kako sredstva opresije okrenuti u korist žena i samo prividno prihvatiti ulogu submisivne, poslušne žene udaljene od fronta. Njihova ‘poslušnost’ njihov je veo koji im dopušta da se bore protiv opresije i svoje revolucionarne ideje predstave možda i učinkovitije od svojih muških kolega iz jednostavnog razloga što se isto, u očima ugnjetača, na temelju percipirane prirode njihova roda naprosto – ne očekuje. Njihove stranice ispisane kurdskim stihovima koji prikriveno, pod velom metafore prikazuju dugu kurdsku povijest, oružje su jednako učinkovito kao i puške na bojnom polju.
Za razliku od hitaca ispaljenih u jeku borbe koji šalju jasnu poruku odbijanja pokornosti, poezija šalje drugačiju, ali jednako snažnu poruku. Dok kurdski/e borci/kinje pogibaju i kao pojedinci nestaju, pisana riječ može osigurati da Kurde/inje nikad ne zadesi ista sudbina. Jednom kada je napisana, pjesma ne ovisi o pjesnikinji i postaje samodostatnim, neuništivim entitetom. Ona postaje dio društva, putujući čitanjem od uma jednog/e pojedinca/ke do drugog/e. Jednom kada je pjesma pročitana ona više ne može biti uništenom. Tiskani primjerci mogu biti uništeni ili zabranjeni, ali utisak i ideja prisutna u mnoštvu umova nikada ne mogu biti oduzeti te zauvijek ostaju zaštićenima unutar ‘zidova’ pojedinčevog/kinog uma gdje čekaju da budu podijeljeni s drugima. U tom kontekstu, pjesma ima moć veću od ijednog oružja korištenog u borbi protiv opresije. Ona postoji prkosna i neuništiva i šalje jasnu poruku – Mi postojimo. Mi smo Kurdinje. Mi smo žene i naše postojanje nitko ne može izbrisati.
Pjesma, u nedostatku hrvatskog, u engleskom prijevodu imenom “Separation from Earth” kurdske pjesnikinje Kajal Ahmad možda najbolje utjelovljuje sve prethodno izrečene tvrdnje:
When I exploded
Like the horizon, my hair
Became a belt around the Earth’s waist.
For the frozen poles of the south,
I turned myself into a pair of socks,
For the chills in the North, from threads of my soul
I wore hats and turbans.
The homeland was sick of me:
It wanted to tear me off like an old coat,
But I hung myself on the mercy of its beard
And from earth I was thrown off into the arms of the universe.
In the sky I became a star
And now I have my own place and my own passion
And I am denser with lives than Earth.
Kroz moćne stihove u originalu napisane na kurdskom jeziku, Ahmad ne iznosi samo osobnu priču. Njezina pjesma uistinu jest i njezina priča, ali iza vela dvosmislenosti također je i priča svake žene i svake Kurdinje. Dok govori o vlastitom iskustvu prisiljavanja same sebe na pokornost i preoblikovanja same srži vlastitog identiteta iz raznih, metaforičkih razloga (npr. ‘For the frozen poles of the south, I turned myself into a pair of socks’), Ahmad također govori o svakoj ženi koja je potlačena od strane ‘dominantnog muškarca’. Ona govori o svakoj ženi koja očajnički iskrivljuje vlastitu percepciju same sebe u pokušaju da bude prihvaćena u društvu u kojem dominira patrijarhalni mentalitet, ali u takvom društvu, bez obzira na to koliko uspije izmijeniti sebe, svaka preostala čestica njezinog identiteta koja nije u skladu s patrijarhalnim shvaćanjem žene ostati će predmet osude i mržnje (npr. ‘It wanted to tear me off like an old coat, but I hung myself on the mercy of its beard.’).
Isti stihovi koji govore o ženama također govore i o stanju kurdske kulture u današnjem društvu. Isti stihovi nadasve suptilno pričaju priču o Kurdima kao raštrkanom narodu bez pripadnosti. Oni vješto evociraju temu etničkih čišćenja i prisilnih raseljavanja koja su odigrala ključnu ulogu u formiranju modernog kurdskog identiteta (npr. ‘The homeland was sick of me (…) And from the earth I was thrown off into the arms of the universe. In the sky I became a star’).
Najvažnije, ova pjesma šalje poruku nade. U svoja zadnja dva stiha (‘And now I have my own place and my own passion, and I am denser with lives than Earth.’) ona naglašava da čak i licem u lice s nedaćama, autorica, žene i Kurdinje dobile su šansu postati jače i spremnije na borbu koja ih tek čeka. Usadivši se u umove kurdskih žena, njezina poruka otpora postala je još jednim od mnogih sredstava koja su omogućila Kurdinjama kao ženama da na svoj način stvore moćno oružje u borbi protiv patrijarhata, ali i da kao pripadnice kurdskog naroda stanu rame uz rame s muškarcima i preuzmu vlast nad vlastitim identitetom govoreći, pišući i čitajući na kurdskom jeziku i otvoreno živeći vlastitu kulturu. Tek kad se žene u potpunosti oslobode lanaca patrijarhata, Kurdima/injama će biti moguće ostvariti učinkovitu borbu protiv kulturnog genocida i postići istinsku slobodu, jer tek kada su najpotlačeniji/e članovi/ice društva slobodni, svi ljudi to mogu biti – a u ostvarenju oslobođenja žena, osim oružane borbe, poezija, točnije ženska poezija može odigrati ključnu ulogu.
