Jedno od većih masovnih ubojstava 20. stoljeća dogodilo se u Indoneziji u svega nekoliko mjeseci prije nešto više od 50 godina. O masakru se malo zna, ali mit koji je pokrenuo ta masovna ubojstva široko je rasprostranjen u Indoneziji. Štoviše, dio je školskog kurikuluma. Radi se o mitu koji uključuje nesputane i divlje komunistkinje koje plešu gole te kopaju oči i odsijecaju spolne organe vojnim generalima, iako to, kasnije se pokazalo, nema veze s istinom.
Optužene žene bile su pripadnice organizacije Gerwani – ženske socijalističke organizacije povezane s Komunističkom partijom Indonezije (Partai Komunis Indonesia – PKI), a cijeli je slučaj, temeljen na demoniziranju ženske seksualnosti, poslužio za uništavanje komunizma i opravdavanje masovnih ubojstava. Demoniziranje ovih žena, a preko njih i demoniziranje komunizma te predstavljanje ubijenih generala kao (polu)heroja te budućeg predsjednika kao onog koji je spasio državu od neuspjelog maskuliniteta – predstavljaju bitne odrednice izgradnje nacije i ponovne uspostave ‘reda’ u Indoneziji (uključujući i rodni poredak) sljedećih godina.
O seksualnim politikama i nacionalizmu na primjeru Indonezije pisala je Saskia Wieringa (2003; 2011), čije analize najbolje objašnjavaju kako su ubojstva na temelju spomenutog mita bila moguća te što je tzv. Novi poredak značio za rodne odnose u Indoneziji.
Povijesni pregled
Nacionalistički vođa Sukarno postao je predsjednik Indonezije 1945. godine, a podržali su ga Komunistička partija Indonezije (PKI), muslimanske religijske skupine i vojska. 1960-ih godina moć PKI-ja je rasla, a odnosi između PKI-ja i generala Sukarna s jedne, te religijskih skupina i vojske s druge strane zbog neslaganja oko zemljišne reforme i sve većeg siromaštva uzrokovanog inflacijom, postajali su sve napetiji. U takvoj se atmosferi, u noći s 30. rujna na 1. listopada 1965. godine, dogodila otmica i ubojstvo šest generala i jednog poručnika, čija su tijela bačena u nekorišteni bunar u Lubang Buayai (Krokodilska rupa) – mjestu koje je služilo za obuku organizaciji mladih povezanoj s PKI-jem i članicama Gerwanija. Vojni časnici, koji su počinili ubojstva, tvrdili su da su htjeli spriječiti svrgavanje Sukarna od strane ubijenih generala.
{slika}
Nekoliko dana nakon ubojstava vojsku je preuzeo general Suharto, koji je odlučio preuzeti i vlast u zemlji okomivši se na stranku koja je predstavljala najjaču podršku tadašnjem predsjedniku – PKI. Uslijedila su masovna ubojstva, koja su trajala do 1966. godine i postala poznata kao Indonezijski masakr, Indonezijski genocid ili Čistka komunista. Procjenjuje se, da je uz svesrdnu (nikad priznatu) pomoć zapadnih vlada, u svega nekoliko mjeseci, od listopada 1965. do ožujka 1966., ubijeno oko milijun komunista_kinja, navodnih komunista_kinja, ljevičara i sindikalistkinja (procjene variraju između 400,000 i 3 milijuna osoba).
Ova ubojstva spadaju u najveće masakre 20. stoljeća, nedavno je napravljen i dokumentarac u kojem sudjeluju ubojice iz tog perioda, ali u Indoneziji, gdje je komunizam i danas demoniziran, i danas se sve pokušava ignorirati. Nema suđenja, nema preuzimanja odgovornosti, iako je Suhartov režim (‘Novi poredak’) svrgnut 1998. godine.
O Gerwaniju
Što je moglo biti toliko nezamislivo i strašno da stvori osjećaj kaosa koji se mora riješiti pod svaku cijenu, makar i ubojstvima milijuna ljudi? Da bi eliminirao PKI, tvrdi Wieringa (2011), Suharto se domislio kaosa koji nije usporediv ni s jednim drugim kaosom – kaosa podivljale ženske seksualnosti. Odlučio je uništiti PKI šireći laži o članicama PKI-ju bliske organizacije Gerwani, poznate po svojoj feminističkoj politici. Vojne novine započele su kampanju protiv Gerwanija stvarajući mit o komunistkinjama koje kastriraju generale plešući (kasnije, nikad objavljene autopsije pokazale su da su genitalije generala bile netaknute), a sve je vodilo ideji nužnosti istrebljenja komunizma.
Gerwani je bila masovna ženska socijalistička organizacija, koja je 1965. godine, prije nogo što je ukinuta i zabranjena, imala oko 3 milijuna članica. Nastala je 1950. godine pod imenom Gerwis, koje je 1954. godine promijenjeno u Gerwani. Organizacija se bavila radnim pravima žena i ostalim pitanjima vezanim uz položaj žena u društvu te je bila usko povezana sa sindikatima.
Konstrukcija femininiteta – perverzne plesačice i poslušne majke
Gerwani je, sa svojim progresivnim politikama, bio idealna baza za izgradnju nepoželjnog femininiteta, koji je u Suhartovom poretku morao nestati. U okviru indonezijskog projekta izgradnje nacije, započetog masovnim ubojstvima 1965. godine, naime, konstruirane su specifične vrste femininiteta i maskuliniteta, najlakše uočljive na spomeniku “Monumen Pancasila Sakti Lubang Buaya”, izgrađenom za vrijeme trajanja Suhartova režima. Veliki spomenik napravljen je u sjećanje na događaje u Lubang Buayai od 1. listopada 1965. godine i sastoji se od figura generala ispod kojih se nalazi mural s prikazom Suhartove verzije povijesnih događaja.
{slika}
Na lijevoj strani murala možemo vidjeti iste generale s postolja, koji su ubijeni i okruženi ženama iz Gerwanija. Jedna, gotovo gola žena, svađa se s muškarcem, dok druge dvije plešu. S desne strane vidimo potpuno drugačiji prikaz žena – stoje ispod Suhartove ruke u vrlo skromnom položaju gledajući u zemlju, a jedna od njih drži i dijete u svojim rukama. Jedno od čitanja ovog murala, tvrdi Wieringa, može biti i to da je intervencija generala Suharta pretvorila divlje, zavodljive i opasne žene u suštu suprotnost – oličenja poslušnosti i uzornog majčinstva. Što se maskuliniteta tiče, iako je na prvu začuđujuće to što navodno kastrirani generalni stoje na postolju, jasno je da je Suharto ‘spasio’ naciju od starije, neuspjelije verzije maskuliniteta, kojoj je ipak odao počast spomenikom. Generali, dakle, zaslužuju biti zapamćeni; u krajnjoj liniji ubijeni su od strane perverznih žena izdajica, koje je u red uspio dovesti samo Suharto.
{slika}
Seksualno ponašanje žena u teorijama o izgradnji nacije je ono što dijeli jednu etničku grupu od druge (Anthias i Yuval-Davis, 1989) ili ono što unutar jedne etničke grupe dijeli dobre žene, tj. majke od onih ‘divlje’ seksualnosti koje prijete ‘sramoćenju nacije’ (Nagel, 1998). Komunistkinje iz Gerwanija i njihova konstruirana čudovišna seksualnost savršeno se uklapaju u model neposlušnih žena, koje su samim time izdajice i moraju biti ubijene te zamijenjene majkama nacije.
Slično tvrdi i Wieringa kad kaže da je najbolji način na koji je Suharto mogao stvoriti dojam sveopćeg kaosa (koji se može riješiti samo ubijanjem komunista i komunistkinja) bio upravo kroz prikaz ženske seksualnosti, koja je u potpunoj suprotnosti s javanskim moralnim kodeksima za žene (2003). Žene iz Grewanija svojim su feminističkim djelovanjem prijetile tako patrijarhatu, ali i opstanku cijelog sustava i upravo su zato klevete o njima dobro prihvaćene i uspješno korištene za poticanje masovnih ubojstava, kao i za stvaranje nove seksualne politike i “ideologije koja sugerira da žene trebaju biti krotke, podložne i politički pasivne” (Wieringa, 2003: 71). Nepoželjni oblici ženskog aktivizma, na primjer, i danas se, kako kaže Wieringa, eliminiraju tako što se ih se optuži da su povezani s komunizmom, a to i dalje znači nešto apsolutno nedopustivo u indonezijskom društvu.
Izvori:
Anthias, Floya i Nira Yuval-Davis. 1989. “Introduction” u: Nira Yuval-Davis and Floya Anthias (ur.), Woman-Nation-State. New York: St. Martin’s Press.
Nagel, Joane. 1998. “Masculinity and Nationalism: Gender and Sexuality in the Making of Nations,” Ethnic and Racial Studies 21(2): 242-269.
Wieringa, Saskia. 2003. “The Birth of the New Order State in Indonesia: Sexual Politics and Nationalism,” Journal of Women’s History 15(1): 70-91.
Wieringa, Saskia. 2011. “Sexual Slander in the 1965/66 Mass Killings in Indonesia: Political and Methodological Considerations,” Journal of Contemporary Asia 41(4): 544-565.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
