Priopćenje Centra za mirovne studije prenosimo u cijelosti.
Rad na izgradnji mira ne prestaje, a na to podsjeća i svakodnevni prolazak i dolazak izbjeglica u Hrvatsku. Upravo se na pitanju izbjeglica kao, jedne od najugroženijih društvenih skupina vide ključni izazovi izgradnje mira: vojni sukobi, porast rasizma i ksenofobije, ekonomska nepravda i eksploatacija, klimatske promjene.
Pitanje odnosa našeg društva prema izbjeglicama jedno je od ključnih pokazatelja spremnosti za izgradnju društva solidarnosti. Trendovi zatvaranja granica i militarizacije izbjeglica ne mogu biti prihvatljiv odgovor. Iako se može razumjeti strah od nepoznatog među građanima, nije prihvatljivo da se javne politike kreiraju iz pozicije straha. Nažalost, premda su se hrvatski građani/ke organiziraliIe kako bi stvorili društvo dobrodošlice i solidarnosti, politički vrh naglasak je ubrzo stavio na politike koje potpiruju ratove umjesto na one koje vode izgradnji mira.
Otvorena re-militarizacija hrvatskog društva koja se očituje kroz bespotrebno povećanje vojnog proračuna, koketiranje s uvođenjem obaveznog vojnog roka te promoviranje vojne industrije kao jedne od nositeljica izvoza RH sve više zabrinjava. Takve neodgovorne političke inicijative dugoročno mogu nanijetu štetu razvoju i ugledu RH, kao što je nekontroliran izvoz oružja doveo do toga da su se u konačnici njime naoružale militantne skupine odgovorne za ratne zločine. Hrvatska se tako u svojoj želji za zaradom i dokazivanjem vojne snage ne libi prekršiti međunarodne konvencije, pa je prošle godine prodavala oružje protivno UN-ovoj Konvenciji o trgovini oružjem.
Ne smije se zanemariti da kad se država uključi u trgovinu oružjem, postaje uključena u globalne procese i dio je ratnih sukoba, kao što je bio slučaj 90-ih, kada su druge zemlje utjecale na ratna zbivanja u Hrvatskoj. Hrvatska se i dalje nosi s posljedicama rata i upravo iz tog iskustva može naučiti kako nasilje ima dugoročne pogubne posljedice za svako društvo. Nažalost, još uvijek ne postoje učinkovite i predane politike suočavanja s prošlošću, bez kojih nikada neće zacijeliti rane nastale u nizu oružanih sukoba. Također, važno je posvijestiti da rat nije jedini način rješavanja sukoba, stoga je iznimno bitno nastojanje Vlade RH da prida veći legitimitet primjerima nenasilne promjene poput mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Hrvatska treba svoje politike i prioritete usklađivati sa stvarnim potrebama u društvu, ali i s vrijednostima za koje se želi zalagati. Posljedice klimatskih promjena sve su sve vidljivije i u Hrvatskoj, a iako političke elite načelno priznaju taj problem, i dalje se u prevenciju i nošenje s posljedicama klimatskih promjena premalo ulaže. Jedan od primjera je kronično zanemarivanje sustava civilne zaštite u Hrvatskoj, što je ove godine bilo posebno vidljivo za vrijeme požara, kada su se vatrogasci morali služiti opremom u lošem stanju, ako su je uopće i imali, dok je Hrvatska u isto vrijeme kupovala skupu vojnu opremu.
Potrebno je i pravednijim socio-ekonomskim politikama stati na kraj produbljivanju ekonomskih i regionalnih nejednakosti u Hrvatskoj. One moraju biti kreirane tako da njihove mjere i rezultati utječu na jačanje solidarnosti među ljudima, trebaju biti usmjerene na suzbijanje i sankcioniranje korupcije, očuvanje javnih dobara, te povećati ulaganje u razvoj i obrazovanje. Te politike nisu vidljive iz proračunskih prioriteta RH za 2018. godinu. Porazno je da Hrvatska 27 godina od svog osamostaljenja nema obrazovni sustav koji odgaja buduće generacije za mir, solidarnosti, nenasilje i ljudska prava.
Upravo kada nema rata, tada ima i najviše posla na uključivanju građana/ki i izgradnji politika koje će doprinijeti smanjenju nasilja, nepravdi i nejednakosti u našim društvima.
