Volim svoje vrijeme provoditi na internetu, kao vjerujem i većina vas, no domena mog interesa je ponešto drugačija od interesa mnogih građanki i građana Hrvatske. Zanima me, naime, intersekcionalni feminizam – feminizam u kojem su, između ostalog, rasa, rod, spol, seksualna orijentacija međusobno povezane i nerazdvojive, pogotovo u kontekstu sustava opresije bjelačke supremacije, patrijarhata, homofobije, transfobije, diskriminacije na temelju klase, ksenofobije, ableisma…
Kako je moje iskustvo ograničeno na ove prostore prepune bijelih homofobnih transfobnih mizoginihčnih vjernika, laptop i internet su se pokazali najboljim metodama ovog (za mene) novog životnog učenja. Volim čitati članke i gledati videe koje su napisale/snimile žene (i poneki muškarac!) različite od mene, kako bih naučila što više o njima, njihovim životima, iskustvima, drugim kulturama, zemljama i kontinentima.
Internet
Ako postoji jedna stvar koju sam naučila u svim ovim godinama beskonačnog surfanja internetskim oceanom, ta je da se nikad ne zalazi u sekciju komentara. Nikad, never, núnca, nikdy. Razlog tome je gomila komentara koje kada jednom vidiš, ne možeš ih tako lako zaboraviti – to su ili ignorantni komentari čija je svrha prikazati da se osoba ponosi svojom primitivnošću ili trolovi koji iskušavaju novi nivo trolanja. Iako postoje i ‘dobri’ komentari, oni nekako budu zgurani na dno od strane trolova ili ignorancije.
Unatoč tome što su internetski trolovi i meninisti udaljeni od internetskog univerzuma samo par klikova mišem, njihove najdraže mete su feminističke stranice, na koje obožavaju komentirati stvari poput: “A što je sa ženama u Kongu, to vas naglo ne zanima? Ti se tu žališ na zabranu pobačaja, ali kako je tek ženama u Indiji, njima je potrebna prava pomoć! Da si ti zbilja feministICA, onda bi se angažirala oko pomoći ženama u Saudijskoj Arabiji!!!”
Taj argument me neko vrijeme mučio – “da te zbilja zanima dobrobit žena, brinula bi se za one gdje je najpotrebnije”. Žene u Hrvatskoj, u usporedbi sa ženama iz Jemena, Indije, Konga ili Saudijske Arabije, žive puno slobodnije.
Ženama u Saudijskoj Arabiji je bilo zabranjeno glasovanje, ali u 2011. kralj Abdullah je dopustio ženama glasovanje na lokalnim izborima za 2015., kao i da budu imenovane u savjetodavnu skupštinu. U Saudijskoj Arabiji pismenost žena se procjenjuje na 91%, što je još uvijek niže od muške pismenosti, iako je daleko veća nego prije 40 godina. Prosječna dob vjenčanja među saudijskim ženama je 25 godina. Mnoge konzervativne saudijske žene ne podupiru slabljenje tradicionalnih rodnih uloga i restrikcija, zato što misle da je Saudijska Arabija najbliže “idealnoj i čistoj islamskoj naciji” koja je pod pritiskom “uvezenih zapadnih vrijednosti”.
U Indiji su prava žena osigurana su temeljem Ustava Indije – jednakost, dostojanstvo i sloboda od diskriminacije. Indija također ima različite statute koji uređuju prava žena. U 2011. godini, predsjednica Indije, predsjednica Lok Sabhe i vođa oporbe u Lok Sabhi (Donji dom parlamenta) bile su žene. Međutim, žene u Indiji i dalje su suočene s brojnim problemima, uključujući nasilnu viktimizaciju zbog silovanja, bacanja kiseline, ubojstava zbog miraza i časti, bračnog silovanja te prisilne prostitucije mladih djevojaka.
Žene u Jemenu povijesno su bile u nepovoljnom položaju zbog svog roda, u društvu koje je jako patrijarhalno. Iako je vlada Jemena napravila napore koji će unaprijediti prava žena u Jemenu (uključujući formiranje Strategije za razvoj žena i Strategiju razvoja zdravlja žena), mnoge kulturne i vjerske norme, uz slabu provedbu zakona jemenske vlade, spriječile su žene Jemena da imaju jednaka prava kao i muškarci. Žene podliježu društvu koje održava uglavnom poljoprivrednu, plemensku i patrijarhalnu tradiciju. Ovo, u kombinaciji s nepismenosti i ekonomskim pitanjima, dovelo je žene da ih se neprestano lišava njihovih prava kao građanki Jemena. Zbog neprestanog rasta oružanog sukoba od kraja ožujka 2015., Jemen je postao poznat kao najveća humanitarna kriza u svijetu. Sukob je doveo do brojnih optužbi za kršenje i zlouporabu međunarodnog ljudskog prava i kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Uz probleme uzrokovane sukobom, postoje i druge ozbiljne prijetnje fizičkoj dobrobiti žena u Demokratskoj Republici Kongo. Žensko genitalno sakaćenje (Female Genital Mutilation), iako nije široko rasprostranjeno, postoji među populacijama u sjevernim dijelovima zemlje; učestalost FGM-a procjenjuje se na oko 5% žena u zemlji. FGM je sada nezakonito – zakon propisuje kaznu od dvije do pet godina zatvora i novčanu kaznu od 200.000 kongolskih franaka za osobu koja krši “fizički ili funkcionalni integritet” genitalnih organa.
Stope smrtnosti majki su visoke jer je pristup zdravstvenoj zaštiti ograničen. Osim toga, žena može koristiti kontracepciju samo uz dopuštenje svoga muža, čime joj se ne može spriječiti da od njega dobije AIDS.
Stanje u Hrvatskoj
Iako činimo polovicu populacije na ovom planetu, naša prava po svuda su zatirana.
U svom tom razmišljanju o opravdanosti feminizma na našim zapadnjačkim dijelovima, shvatila sam da, čak i ako se problemi građanki Hrvatske ne mogu mjeriti s problemima ženama iz Saudijske Arabije (koje su tek prošli tjedan dobile pravo da smiju samostalno, bez muškog skrbnika, voziti aute i imati vozačke dozvole), to ne znači da je nama ovdje jednako dobro kao muškarcima.
Skoro je kraj 2017. godine, znanstvenice/ci su našle/i uspješni lijek za liječenje ebole, dale/i su optimističnu prognozu u kojoj bi se liječenje raka znatno poboljšalo kroz 5 do 10 godina, ali zato žene u Hrvatskoj nisu puno napredovale.
Promatrati situaciju naših žena (i žena u regiji), gledati na vijestima kako se radnicama ne isplaćuju plaće, kako ih se ugnjetava, kako i dalje moramo ići na prosvjede za besplatan i dostupan pobačaj, kako silovatelji dobivaju minimalne zakonom određene kazne, kako su “100 posto žrtava kaznenog djela nasilja u obitelji u Primorsko-goranskoj županiji ove godine žene”, kako Hrvatska još nije ratificirala Istanbulsku konvenciju (iako ju je potpisala 2011.) te unatoč svemu tome reći da se Hrvatice nemaju pravo žaliti ” jer im može biti gore” i da feministkinje ne rade svoj posao jer “ne pomažu” ženama diljem svijeta je antifeministička mizogina budalaština.
Privilegij
Samim time što nemamo muškog skrbnika koji prati svaki naš korak, koji nam odobrava stvari i potpisuje sve dokumente, za razliku od žena u Saudijskoj Arabiji, mi građanke RH imamo privilegije. Osoba može imati privilegij na jedan način, no to ne znači da nema zapreka na drugi način – na primjer: ja, kao bijela, able-bodied, cis, hetero žena imam privilegije time što sam upravo sve navedeno. Kada hodam gradom, ne bojim se hoće li netko povikati za mnom zato što sam hetero, hoće li mi se pijana osoba ‘unijeti u facu’ zato što sam cis, ne gajim strah prema policajcima diljem svijeta zbog svoje boje kože.
Unatoč svim tim privilegijama koje kao imaju, broj ubojstva žena je u porastu – 2016. je zabilježen najveći broj ubojstava u zadnjih sedam godina, policija kod slučaja obiteljskog nasilja privodi oba partnera, zbog čega se žene događa da žene ne žele prijaviti nasilje policiji, malo sredstava se ulaže u vrtiće, kao da se ne vidi korelacija između zaposlenosti i dobre organizacije vrtića, na razgovoru za posao mi se može postaviti neprimjereno pitanje o imanju djece ili dečka/muža, farmaceut/kinja do relativno nedavno je mogao/la odbiti dati mi pilulu za dan poslije, a ginekolozi se i dalje izvlače na ‘priziv savjesti‘ u javnim bolnicama, dok ispod pulta dijele vizitke svojih privatnih ordinacija.
Problem s ljudima koji se žale na feminizam zapada je što često takve stvari govore kako bi opravdali svoja primitivna stajališta i netrpeljivost, a također se čine uzbuđeni što mogu čitati o takvim stvarima, samo da bi potvrdili svoju predrasudu prema feminizmu. To su uglavnom isti ljudi koji negiraju postojanje mizoginije, seksizma, rasizma, homofobije, transfobije i seksualnog nasilja kao problema zapadnog svijeta jer oni sami nemaju te probleme.
Kako dalje?
Gledajući video američke crne trans aktivistkinje i intersekcionalne feministkinje, Kat Blaque, shvatila sam koliko su feministkinje diljem svijeta u pravu kada kažu da im treba feminizam: “Velik dio mog feminizma se radi o pričanju o stvarima koje sam osobno iskusila te u pojačavanju glasova osoba koje imaju iskustva koje ja osobno nemam. Ne mogu znati apsolutno sve niti imati oči i uši po svuda. Umjesto grđenja ljudi jer nemaju određene informacije, podijelite te informacije s njima.”
Da, istina je da građanke Hrvatske žive u zemlji koja je, u usporedbi s drugima, ne baš najgora, no kao što nam je svima jasno – za napredak uvijek ima mjesta. To što govorimo o statistikama hrvatskih žena i idemo na prosvjede za ‘bolje sutra’, ne znači da ne čitamo i o ženama u SAD-u, Afganistanu ili Saudijskoj Arabiji.
Ono što je bitno je da se građanke i građani educiraju o raznim problemima s kojima se susreću žene diljem svijeta (pa tako i Hrvatske) te da umjesto polemika o ‘nepotrebnosti feminizma u Hrvatskoj jer žene mogu glasiti i same voziti auto’, postave pitanje zašto toliko ljudi razgovara o intersekcionalnom feminizmu, gdje su same/i pogriješile/i u stavovima te kojim putem krenuti kako bismo kolektivno dostigle/i jednakost i ravnopravnost.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
