KIGALI, 29. srpanj (IPS) – 56% ruandskih parlamentaraca čine žene, što je odraz aktivne uloge koju su žene preuzele u ponovnoj izgradnji države nakon genocida 1994.
Odette Nyiramilimo, bivša ruandska ministrica za socijalna pitanja od 2000. do 2003., te senatorica od 2003. do 2008., pripisuje snažnu žensku prisutnost u vlasti klimi koja omogućuje afirmativno djelovanje u Ruandi.
Ona smatra da je Četvrta svjetska konferencija o ženama u Pekingu 1995. presudno utjecala na ruandske žene; kao i to što predsjednik Paul Kagame prepoznaje ženska prava kao ljudska prava te činjenicu da razvoj nije moguć ako se zanemari 52 % populacije.
IPS: Mnoge države imaju zakone i kvote koje propisuju veću participaciju žena u vladi, no u praksi nije tako. Kako ruandsko zakonodavstvo uspijeva postizati rodnu ravnopravnost?
Odette Nyiramilimo: Zbog nužnosti razvoja. Ako više od polovice populacije zaostaje, osuđeni ste na propast. Također, nakon genocida žene su odigrale golemu ulogu u ponovnoj izgradnji zemlje. Naporno su radile, brinule se za siročad, okupljale zajednice, te su bile percipirane kao ključne. Tada smo shvatili da je stvarnost takva da se ženski glasovi moraju čuti.
IPS: Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli i kako ste ih prevladali?
ON: Najveći izazov na putu ženske participacije u politici bile su same žene. Nisu bile obučene za političarke, kao ni za liderice u bilo kojoj sferi, što se pokazalo tijekom izbornih razdoblja. Žene se nisu borile za pozicije. No danas žene shvaćaju da i one moraju biti dio razvojnog procesa.
Sljedeći izazov su muškarci. Nisu razumjeli kako žena može biti liderica. Smatrali su da žena treba biti kod kuće i brinuti o obitelji ili pak raditi društveno koristan posao, npr. kao medicinska sestra. No danas razumiju jer su vidjeli što žene mogu. Iskusili su žensko vodstvo.
Zatim su tu kulturni običaji, prema kojima žene smatraju da vodstvo trebaju prepustiti muškarcima. Žena koja je središte obitelji ima ograničeno vrijeme koje može provoditi u uredu, informirati se čitanjem novina ili slušanjem vijesti. Ona se mora brinuti za djecu i muža. No sada i muškarci shvaćaju da se moraju aktivno brinuti za obitelj, za razliku od prije nekoliko godina.
Izazov za žene danas je balansiranje između karijere i obitelji, jer vodstvo – posebice žena – mora početi kod kuće. Ne možemo odbaciti dužnosti majki i supruga i zato se moramo učiti ravnoteži. Neuspjeh kod kuće tumači se kao loše vodstvo.
Muškarci ne bi smjeli žene gledati kao rivalke već kao partnerice. Još uvijek doživljavamo neprijateljstvo od muških kolega. Neki se od njih osjećaju ugroženima zbog velikog broja žena u Parlamentu te žele promjenu zakona, prema kojoj žene ne bi dobile poseban tretman na sljedećim izborima. No svi se borimo za isti cilj: razvoj naše države. To bi trebali shvatiti.
To su najveći izazovi. Još mnogo toga treba učiniti kako bismo ostvarili ravnopravnost. Naš je cilj imati 30% žena u svim sektorima: trgovini, obrazovanju, zdravstvu, itd.
IPS: Kako ste uspjeli postići rezultate? Kako ste uspjeli ohrabriti žene i uvjeriti muškarce da žene također znaju voditi?
ON: Najprije smo donijeli zakone koji su ženama dali veća prava. 1999. je donesen zakon o nasljedstvu prema kojemu su žene prvi put mogle nasljeđivati zemlju od svojih obitelji. Nakon toga doneseno je još zakona za veća prava žena.
2003. je novi Ustav dodijelio 30% pozicija odlučivanja ženama, što je rezultiralo s 48% ženskih mjesta u Parlamentu, a to je ohrabrilo žene da sudjeluju u politici od lokalne do najviše razine.
Ženske udruge kao što su Unity Club, Rwanda Women Leaders Caucus, Rwanda Women Parliamentary Forum, također su odigrale veliku ulogu u senzibiliziranju žena. Njihove su članice, a same liderice, održavale edukativne skupove za žene i djevojke. Išle smo u škole, razgovarale s organizacijama, intelektualcima, na javnim okupljanjima. To i dalje provodimo.
Dobar je primjer inicijativa prve dame Imbuto Foundation, koja stipendira najbolje učenice u osnovnim i srednjim školama. Ova organizacija poziva žene liderice da potiču djevojke na izvrsnost u razredu ali i izvan razreda, te je snažno utjecala na promjenu mišljenja.
IPS: Vi i druge žene već ste duže vrijeme na političkim pozicijama. Kakve ste promjene ostvarile u Parlamentu i Vladi, te kako one pridonose općem poboljšanju položaja ruandskih žena?
ON: Prva i najvažnija je promjena mišljenja da žene uvijek trebaju ostati u pozadini. U ruandskoj kulturi, a tako i afričkoj, uglavnom se smatra da je ženina uloga druga po važnosti, iza muškarčeve.
To se sada promijenilo. Žene imaju samopouzdanja da budu političarke, poduzetnice, znanstvenice. Značajan broj žena obavlja poslove koji izravno utječu na ostatak populacije.
Danas žene lakše dobivaju zajmove u banci – to je prije nekoliko godina bilo nemoguće. Ja nisam mogla dobiti zajam zato što sam žena!
Broj djevojaka i žena na visokim obrazovnim institucijama se posljednjih godina povećao, posebice na znanstvenim i tehničkim studijima.
IPS: Što biste rekli, na kojim razinama vlasti su žene ostvarile najveći utjecaj?
ON: Rekla bih na državnoj razini, jer se na njoj vide opipljivi rezultati. Dobar je primjer donošenje ključnih zakona: o nasljeđivanju, protiv rodnog nasilja, o ravnopravnoj raspodjeli budžeta, itd.
Žene liderice smatraju da je daljnje zagovaranje rodne ravnopravnosti potrebno na svim razinama, a posebice u općoj populaciji, te je potrebno educirati naše muške kolege o važnosti jednake participacije žena za bolji razvoj države.
