To da pobačaj izaziva teške traume i psihičke poteškoće (“osjećaje krivnje, tjeskobe, depresije pa čak i suicidalne misli”) jedan je od mnogih, široko rasprostranjenih mitova o pobačaju, koji u posljednje vrijeme dobiva na važnosti. Naime, neokonzervativna struja počela je otvoreno govoriti o tzv. postabortivnom sindromu (PAS), prezentirajući ga kao javnozdravstveni problem i tražeći od Grada Zagreba da informira žene o njegovu postojanju i opasnostima koje nosi, ne opterećujući se pritom jednom sasvim usputnom preprekom: postabortivni sindrom uopće ne postoji. Nema ga u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), ne postoji ni u MSD priručniku dijagnostike i terapije, opovrgavaju ga bitna recentna istraživanja, ali može ga se i takvog – u potpunosti izmišljenog – iskoristiti za potrebe ograničavanja prava žena u Hrvatskoj na pobačaj.
Možda vam se čini nebitnim što ekipica na svojim tribinama priča svom sljedbeništvu i pomislit ćete da je valjda svima jasno da ne postoji ako već ne postoji u MKB-u, ali ako upišete ‘postabortivni sindrom’ u Google tražilicu, mogao bi vam se učiniti jako stvarnim. Prvih deset rezultata isključivo su anti-choice propaganda na različitim platformama. Iako je lako prepoznati o kome se radi (narod.hr, laudato.hr, direktno.hr, rijeczivota.hr), porazno je to što se ne pojavljuju rezultati koji bi postabortivni sindrom raskrinkali kao laž. A to uistinu nije teško.
Ideja o postabortivnom sindromu kao obliku PTSP-a razvijena je u doktorskoj disertaciji Anne Speckhard iz 1985. godine, koja je donijela zaključke na temelju intervjua s 30 žena koje su i izabrane zbog svojih “visoko stresnih” pobačaja, dakle sa ženama koje nikako ne mogu predstavljati reprezentativni uzorak populacije.
“Većina žena nakon samog postupka ima najnormalnije pomiješane osjećaje koji su uglavnom kondicionirani i uzrokovani stigmom i negativnom društvenom percepcijom, kao i mitovima i zastrašivanjima koji prate ovaj medicinski postupak”, upozorio je još lani feministički kolektiv fAKTIV prilikom ‘razbijanja’ mitova o pobačaju pred zagrebačkom katedralom. “Ne postoji postabortivni sindrom. Postabortivni sindrom jedan je od mitova koje anti-choice pokret neprestano nameće ne bi li utjecao na izbor i odluku žena koje su odlučile pobaciti. Ovaj je mit bezobrazno iznošenje neznanstvenih činjenica i/ili mišljenja, ništa manje opak od mita o povezanosti raka dojke i pobačaja ili mita o povećanom infertilitetu žena koje su imale inducirani pobačaj. Žene koje su imale pobačaj nemaju problema s mentalnim zdravljem. Tvrdnja o povezanosti pobačaja i mentalnih bolesti nije utemeljena na znanstvenim dokazima“, kaže nam ginekologinja Jasenka Grujić.
Osim što jednostavno ne postoji u MKB-u, relevantna istraživanja pokazuju da postabortivni sindrom nema uporište u stvarnosti. Istraživanje iz 2008., objavljeno u međunarodnom znanstvenom časopisu o reproduktivnom zdravlju Contraception, potvrdilo je da nema značajnih razlika u pojavama mentalnih bolesti kod žena koje su pobacile u odnosu na one koje nisu. Istraživanje je krenulo od široko rasprostranjenih tvrdnji da se emocionalne posljedice pobačaja mogu pojaviti tek mjesecima ili godinama nakon događaja, koje su korištene su za kreiranje politika unatoč nejasnim dokazima postojanja fenomena. Sustavno je pregledana 21 studija, koja se bavi potencijalnom vezom između pobačaja i dugoročnih utjecaja na mentalno zdravlje između 1989. i 2008. godine, a kvaliteta studija ocijenjena je na temelju metodoloških čimbenika. “Iz sustavnog pregleda proizašao je jasan trend: najkvalitetnije studije imale su zaključke koji su bili uglavnom neutralni, ukazujući na zanemarive, ako i ikakve razlike između žena koje su pobacile i onih koje nisu kad je u pitanju mentalno zdravlje. Isto tako, studije s najgorom metodologijom pokazivale su da pobačaj negativno utječe na mentalno zdravlje”, zaključak je istraživanja.
I Američko udruženje psihologa_inja (APA) odbacilo je 2008. godine postojanje postabortivnog sindroma. Nakon analize više od 150 studija, APA je donijela zaključak da jednostavno nema dokaza da žene koje prekinu neplaniranu trudnoću pate od mentalnih poteškoća više nego žene koje iznesu tu trudnoću. Isto tako, istraživanje je pokazalo da neke žene uistinu osjećaju tugu i žaljenje, a kod nekih se pojavljuje i anksioznost i depresija nakon pobačaja, ali “nema dovoljno dokaza koji bi potkrijepili tvrdnju da je promatrana povezanost između povijesti pobačaja i mentalnog zdravlja uzrokovana samim abortusom, a ne drugim čimbenicima”. Ti drugi faktori, među kojima su i siromaštvo i izloženost nasilju, povećavaju i rizik od neplanirane trudnoće, ali i posljedice za mentalno zdravlje, bez obzira na to odluči li se žena za pobačaj ili iznošenje trudnoće.
Velika većina žena, pak, ne žali zbog svoje odluke o pobačaju i smatra ju ispravnom, pokazala je i novija studija Instituta Guttmacher iz 2013. godine, koja je istraživala emocije žena u SAD-u tjedan dana nakon što su pobacile ili nakon što im je pobačaj uskraćen. “Većina (95 posto) žena koje su pobacile, smatrala je to pravom odlukom, kao i 89 posto onih koje su izrazile žaljenje zbog pobačaja”, pokazalo je istraživanje. “Poteškoće s odlukom o pobačaju i stupanj planiranja trudnoće bili su najvažniji za emocionalno stanje žena nakon pobačaja. Doživljavanje negativnih emocija razlikuje se od vjerovanja da pobačaj nije bio prava odluka“, zaključak je studije Instituta Guttmacher.
“Žene ne žale što su pobacile ako su se odlučile na inducirani pobačaj. To je moje iskustvo“, jasna je i dr. Grujić. Međutim, problem je, naravno, i u ginekolozima_ginjama u Hrvatskoj. “Ginekološka struka je klerikalizirana; religijska opredjeljenja pojedinih kolega nameću se kao jedina ispravna, u našoj se literaturi inducirani pobačaj u novije vrijeme i ne spominje. Hrvatske građanke zakinute su i za izbor pri metodi vršenja pobačaja (kirurški ili medikamentozni). Svi se skrivaju iza fantastično (ali nerealno) niske stope pobačaja. Hipokrizija i samo hipokrizija, hipokrizija kakvoj nema premca. Mnogi bi moji kolege bili bolji svećenici nego što su liječnici ginekolozi“, zaključuje dr. Grujić.
Struka koja slijepo prati i promovira crkvene stavove, apsolutno ignoriranje relevantnih znanstvenih istraživanja, pokušaji otvaranja tzv. Centara za život u kojima će žene biti odgovarane od pobačaja i koji predstavljaju dobar put ka uvođenju obveznih pristranih savjetovanja prema makedonskom scenariju, te najnoviji fokus desnih klerikalnih struja na opasnosti nepostojećeg postabortivnog sindroma – predstavljaju ozbiljnu prijetnju za pravo žena na pobačaj uoči donošenja novog Zakona o pobačaju u Hrvatskoj.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
