GOOD Inicijativa izražava zabrinutost zbog prijedloga za izmjenu Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama prema kojem bi pravo roditelja da odlučuju o odgoju djece prevagnulo nad pravom djece na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti.
Prenosimo njihovo priopćenje za javnost:
Podjela djece prema uvjerenjima roditelja i sprečavanje učenja o različitostima koje postoje u društvu šteti interesima djece. Time bi se ujedno onemogućavalo javne institucije budu mjesto uvažavanja različitosti i susreta između ljudi različitih uvjerenja koji zajedno žive u pluralnom društvu. Demokracija podrazumijeva različitost i poštivanje različitosti, a da bi se postigao navedeni cilj, učenici trebaju biti izloženi drugačijem mišljenju. Štoviše, upravo se time unaprjeđuje demokracija i ljudska prava i priprema mlade osobe za “aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva”.
Dodatno, omogućavanje roditeljima odabira različitih odgojnih sadržaja za djecu u skladu s njihovim uvjerenjima je u praksi neprimjenjivo jer roditelji imaju različita uvjerenja, a redoviti nastavni sadržaji su istovremeno odgojni i obrazovni pa se djeci na taj način ugrožava pravo na obrazovanje.
Kako bi spriječila ugrožavanje prava djece na kvalitetno obrazovanje, izbjeglo probleme u provedbi Zakona, a time otvaranje mogućnosti tužbi za kršenje dječjih prava, uključujući tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava, nakon javne rasprave Republika Hrvatska treba odbaciti ovako štetan prijedlog Ministarstva obrazovanja.
GOOD Inicijativa izražava zabrinutost zbog rješenja koje nudi prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školamakoji je trenutno u postupku javne rasprave.
Posebnu zabrinutost izaziva prijedlog novog članka 27., točnije njegov stavak 7., koji glasi:
“Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja, isti se kurikulom utvrđuju izbornim sadržajem, pri čemu se može odrediti alternativni modul izbornom dijelu kurikula. Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti”.
Ovakvim zakonskim rješenjem odmičemo se od provedbe postojeće vizije razvoja učeničkih kompetencija među kojima su ciljevi: “odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva (čl. 4 Zakona o odgoju i obrazovanju, NN 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 05/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17)”.
Republika Hrvatska je demokratska država (čl. 1. st. 1. Ustava) i zbog toga javni školski sustav treba oblikovati tako da unaprjeđuje demokraciju i ljudska prava.
Sličan cilj pred javni školski sustav stavlja i Opća deklaracija o ljudskim pravima (Odluka o objavi – “Narodne novine” Međunarodni ugovori broj 12/09.) kada u čl. 26. st. 2. ističe:
“2. Obrazovanje treba biti usmjereno punom razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ono mora promicati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim narodima, rasnim ili vjerskim grupama te podupirati djelovanje Ujedinjenih naroda na održavanju mira.”
Demokracija podrazumijeva različitost i poštivanje različitosti, a da bi se postigao navedeni cilj, dijete (učenik/ica) treba biti izložen/a drugačijem mišljenju. Štoviše, upravo se time unaprjeđuje demokracija i ljudska prava i priprema mlade osobe za “aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva”. Podjela djece prema uvjerenjima roditelja i sprečavanje prijenosa informacija o različitostima koje postoje u društvu je dugoročno štetan pristup kojim se krše dječja prava i onemogućava njihov razvoj, te se onemogućava da javne institucije budu mjesto uvažavanja različitosti i susreta između ljudi različitih uvjerenja koji zajedno žive u pluralnom društvu.
Europski sud za ljudska prava je u presudi Konrad protiv Njemačke (2006.) potvrdio takvo stajalište presudivši da izlaganje djeteta (učenika/ice) suprotnim mišljenjima ne krši pravo roditelja na poštivanje njihovih vjerskih i filozofskih uvjerenja jer roditelji dijete mogu odgajati u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima izvan škole i vikendima. Ovaj sud je i u slučaju Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.) odlučio da stavovi roditelja ne mogu biti osnova za uskraćivanje točnih i znanstveno utemeljenih informacija djeci.
U oblikovanju javnog školskog sustava država je dužna poštovati pravo roditelja da odlučuju o odgoju djece. Isto tako država je dužna poštovati vjerska i filozofska uvjerenja roditelja sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (članak 2. Protokola br. 1.). No, to pravo roditelja koje oni svakodnevnim odgojem djece i ostvaruju treba biti u ravnoteži s pravom djeteta “na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti”, kako je to definirano čl. 64. st. 2. Ustava Republike Hrvatske. Ustavni sud Republike Hrvatske je upravo to i naglasio u svojoj Odluci (U-II-1118/2013 i dr., NN 63/2013): “odgovornost roditelja u smislu članka 63. stavka 2. Ustava ograničena pravom djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. To ujedno znači da roditelji nemaju pravo držati djecu u neznanju i sprečavati im dotok temeljnih informacija ili sadržaja važnih za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti”. Iz prava djeteta proizlazi i obveza države za “ustrojavanjem javnog školskog sustava koji će osigurati potpun i slobodan razvoj djetetove osobnosti”, što je potvrđeno i u odluci Ustavnog suda.
Donošenjem Nacionalnog okvirnog kurikuluma, Hrvatska se opredijelila za europski okvir ključnih kompetencija, u kojem je građanska i socijalna kompetencija prepoznata kao jedna od ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje, stoga obrazovni sustav treba zadovoljavati takvu javnu potrebu. Odgovornost je odgojno-obrazovnog sustava utjecati na razvoj građanskih kompetencija, odnosno takvih znanja, vještina i stavova koji će im omogućiti aktivno sudjelovanje u životu zajednice, aktivnost u ostvarenju svojih životnih ciljeva i konkurentnost na tržištu rada.
Dopuštanjem ovakvog nedomišljenog zakonskog rješenja, država se odriče javnog interesa kojeg bi školski sustav trebao imati, te potencijalno omogućuje kršenje prava djeteta na obrazovanje i cjeloviti razvoj osobnosti kao i produbljivanje daljnjih društvenih podjela.
Neopravdano je i u praksi neizvedivo primijeniti predloženu odredbu o roditeljskom izboru na “dijelove međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula” zato što su međupredmetne teme obvezni sadržaji koji se provode unutar nastavnih predmeta:
1. Nacionalni okvirni kurikulum (2011.) jasno određuje kako su međupredmente teme “obvezne u svim nastavnim predmetima i svi nositelji odgojno-obrazovne djelatnosti u školi obvezni su ih ostvarivati” (str. 23).
2. U ovom prijedlogu izmjena i dopuna Zakona, novi čl. 26 propisuje:
“(1) Odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje se na temelju okvira nacionalnog kurikuluma, nacionalnih kurikuluma za pojedine razine i vrste odgoja i obrazovanja, kurikuluma odgojno-obrazovnih područja, kurikuluma nastavnih predmeta i međupredmetnih tema, okvira za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama i darovite djece i učenika te okvira za vrednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskome i srednjoškolskome odgoju i obrazovanju, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma.” Iz toga je razvidno kako je međupredmetne teme spadaju pod obvezne sadržaje.
Zabrinjavajuće je to što se navedene izmjene i dopune odnose na međupredmetne teme i interdisciplinarne sadržaje koji se većim dijelom provode unutar redovne nastave, čime se otvara pitanje hoće li roditelji moći isključiti djecu s pojedinih predmeta na kojima se te teme obrađuju. Time bi izravno bilo prekršeno dječje pravo na obrazovanje, kao i brojni nacionalni i međunarodni propisi.
Osim gore navedenog, ovaj zakonski prijedlog postavlja i niz drugih pitanja:
- Kada će agencija nadležna za odgoj i obrazovanje odlučivati o odgojnoj dimenziji pojedinih dijelova, obzirom na to da kurikulume donosi ministar?
- Tko podnosi zahtjev za odlučivanje agenciji nadležnoj za odgoj i obrazovanje?
- Što kad su uvjerenja roditelja različita? Hoće li dijete tada pohađati više programa? Hoće li se razvijati toliko programa koliko je različitih uvjerenja i je li to uopće moguće?
- Tko će i na koji način odlučivati o tome?
- U kojoj vrsti postupka će se o tome odlučivati?
- Koji su kriteriji na temelju kojih će agencija nadležna za odgoj i obrazovanje odlučivati o “odgojnoj dimenziji” dijelova međupredmetnih tema?
- Vrijedi li navedena odluka samo za podnositelja ili se mora primjenjivati u svim školama?
- Hoće li se dopustiti alternativni moduli koji su u skladu sa sustavom vrijednosti roditelja, ali su suprotni temeljnim vrednotama Ustava Republike Hrvatske?
- Tko će odlučivati o alternativnim modulima?
- Do kada se ti alternativni moduli trebaju definirati i treba li agencija nadležna za odgoj i obrazovanje donijeti odluku i o njima imaju li “odgojne dimenzije”?
- Što pokazuje procjena učinaka propisa, uključujući procjenu financijskog učinka, ove odredbe?
Ovo su samo neka od pitanja koja, ako se ne riješe na vrijeme, mogu uzrokovati teškoće u provedbi Zakona i ozbiljno ugroziti pravo djeteta na kvalitetno obrazovanje, a slijedom toga otvaraju i mogućnost tužbi pred Europskim sudom za ljudska prava (usp. Folgerø i dr. protiv Norveške, 2007.).
Pozivamo Vladu Republike Hrvatske i nadležno Ministarstvo da odustanu od predložene zakonske odredbe i da svoju pažnju i resurse usmjere na oblikovanje obrazovnog sustava koji će zadovoljavati suvremene standarde demokratske škole i koji će ići u smjeru ispunjavanja već postavljenih ciljeva odgoja i obrazovanja, te koji će poštovati standarde Europskog suda za ljudska prava.
