Moja devetogodišnja kćer je započela sa mnom psihološki rat od kada sam se vratila na posao. Osam godina radila sam od kuće i nisam nikad propustila zabave njenog razreda, volontirala sam za školske funkcije i pratila njezin razred do zoološkog vrta. No, naša obitelj je trebala više financijske sigurnosti i kada se oslobodilo mjesto kod mog bivšeg poslodavca, vratila sam se na posao. Kćer mi to nije oprostila, priznaje Meredith Hale za The Lily.
Stalno me obasipa komentarima poput: “Sjećam se kako je nekad bilo, kada si mogla ići na putovanja sa mnom. Sjećaš li se kada si trebala biti u mom razredu za Valentinovo, no tata je ipak morao doći jer si se ti taj dan vratila na posao? Meganina mama je danas došla na sat matematike. Voljela bih da i ti to možeš učiniti”.
Ponudila sam mnogo isprika. Ispričala sam se što sam propustila Dan zdravlja srca. Ispričala sam se što nisam u mogućnosti volontirati za matematički laboratorij. Ispričala sam se objašnjenjima da je ponekad potrebno da oba roditelja rade i uzdržavaju obitelj. Grlila sam ju i kimala glavom: “Da, teško je kad mama nije ovdje. Žao mi je”.
Nedavno mi je dojadilo ispričavati se i zapitala sam se je li zapravo štetno konstantno ispričavanje.
Postoji financijska stvarnost svijeta od koje ju ne mogu uvijek štititi. Nisam jedina mama iz njezinog razreda koja radi i mi nismo jedina obitelj koja treba dvostruki dohodak da bi ‘spojili krajeve’. Prema Uredu za statistiku rada iz 2016. godine, 70.5 posto žena s djecom mlađom od 18 godina radilo je ili je tražilo posao. Osim toga, imali smo sreće jer je njezin otac, koji je vlasnik svog posla i ima fleksibilniji raspored, mogao učiniti mnoge stvari koje sam ja nekoć radila – omogućavajući našoj kćer i petogodišnjem sinu provođenje više vremena s njim, pružajući pozitivan primjer za sve uloga koje muškarci mogu ispuniti. Mislim da moj sin, koji je bio mlađi kad sam se vratila na posao i koji se manje borio s prijelazom, osobito ima koristi od toga što njegov otac obavlja mnoge kućanske zadatke uz svoj posao.
Nešto me, međutim, smeta kod svih tih isprika. Da, vratila sam se na puno radno vrijeme uglavnom zbog financijskih razloga. Provela sam četiri godine na fakultetu pripremajući se za karijeru i tada sam ju gradila 10 godina prije prelaska na freelancing, nakon što se moja kćer rodila. Ne želim da ona misli kako je karijera nešto za što se treba ispričavati. Ne želim da jednog dana ona osjeća kao da radi nešto pogrešno za svoju obitelj ako će željeti nastaviti raditi u svojoj izabranoj struci. Kakvu poruku šaljem kad stalno govorim da mi je žao zbog karijere?
Posljednji put kad smo posjetili moju 96-godišnju baku prije nego što je umrla, pokazala mi je svoju “knjigu hvale”. To je bila zbirka kartica, fotografija i pisama vezanih uz njezinu karijeru. Počela je raditi kao arhivistkinja 1961., a na kraju je postala upraviteljica, što je u to doba bilo neuobičajeno za žene. Iako je u početku bila nervozna ići na posao, moj djed je bio nezaposlen, a njezina obitelj je trebala prihode. Bez obzira na to je li bila svjesna ili ne, nije bila potpuno ispunjena kod kuće. Zavoljela je svoj posao i počela se identificirati s njime. Njezine najdraže priče su priče o njezinom poslu: pozitivne ocjene njezinog šefa, zabave za odlazak u mirovinu koje je planirala za suradnike/ce i opći osjećaj u uredu da je bila neophodna.
Kad sam držala eulogiju na pogrebu moje bake, usredotočila sam se na to koliko je voljela njezin posao, koliko je bila strastvena u tome, koliko je bila inspirativna meni i ostalim ženama u našoj obitelji. Dok sam govorila, pogledala sam svoju majku, tete i strica, djecu svoje bake, i znala sam da im nije uvijek bilo lako dok su bili djeca. Moja teta pomogla je odgojiti svoju mlađu braću i sestre. No unatoč životnim izazovima, njihova je obitelj bila bliska i puna ljubavi. Police moje bake bile su ispunjene fotoalbumima obitelji, pune rođendanskih zabava, posebnih trenutaka, izleta na koje su išli zajedno. Između tih obiteljskih albuma bila je i ta “knjiga hvale”, od koje su joj zasuzile oči, listajući njezine požutjele stranice.
Nedavno sam sjela s kćeri da joj, umjesto ispričavanja, kažem istinu.
“Tužna sam što te ne mogu vidjeti koliko bih željela i što nisam prisutna na svim razrednim zabavama”, rekla sam joj.
Moja je kćer bila tiha, čekajući priliku da suosjeća.
“Ali postoji nešto što bi trebala shvatiti, sviđa mi se moj posao, uživam u onome što radim“, nastavila sam,
Moja kćer je kimnula.
“Što želiš biti kad odrasteš?”, pitala sam ju.
“Glumica ili odvjetnica” , odgovorila je.
“Pa, zamisli da gradiš svoj put od malih do glavnih uloga ili da završiš pravnu školu i konačno dobiješ velike slučajeve koji ti omogućuju da braniš ljude kojima je to potrebno. A onda imaš djecu. Možeš odabrati ostati kod kuće s njima. Ako to učiniš, to je divan izbor, ali također možeš odlučiti nastaviti glumiti ili braniti ljude, i sve je u redu s tim izborom. Nije lako, ali tvoj život može biti pun baš kao što želiš”, istaknula sam.
Moja kćer je bila tiha, a potom smo se mazile na kauču i nastavile razgovarati o drami za vrijeme velikog odmora. Međutim, došla sam do prekretnice. Umjesto da se ispričavam za svoju karijeru, planiram ju više uključiti, razgovarajući s njom o tome što radim, što je izazovno i nagrađujuće u poslu. Ja sam primarni ženski uzor u kćerinom životu i kad skrivam kako ‘potajno’ uživam u onome što radim, skrivam od nje kako je rad nagrađivajući – čak i za majku.
Jednog dana, ako bi moja kćer odlučila raditi nakon što je imala djecu, mogla bi se osjećati krivo. Tada ću joj pokazat svoju “knjigu hvale” i nadam se da će ju to podsjetiti da postoji zadovoljstvo u pokušaju pronalaska ravnoteže u životu. Ako ju to ne bi razveselilo, zagrlila bih ju i ponudila mlijekom i kolačićima. Bilo da radi ili ne radi, ja ću uvijek biti njezina majka.
Prevela i prilagodila: Mia Vodopija
