U organizaciji Platforme za reproduktivna prava, 29. lipnja u Kinu Europa održao se javni razgovor s Alison Spillane, stručnjakinjom Irish Family Planning Association, organizacije koja godinama podržava pravo Irkinja na pristup reproduktivnom zdravlju. U razgovoru je sudjelovala i Ana Brakus, istraživačka novinarka ‘Novosti’ i naša nekadašnja urednica, kao komentatorica.
Kao uvod u razgovor prikazan je promotivni video ‘Vote yes’ kampanje kojom su Irkinje nakon 35 godina izborile pravo na izbor. Marina Škrabalo, moderatorica razgovora podsjetila nas je da je ova tema iznimno važna i za Hrvatsku jer bi se početkom iduće godine trebao donijeti novi zakon o pobačaju, za koji se javnost pribojava da bi mogao biti restriktivniji od trenutnog. Podsjetimo, ministar Kujundžić početkom godine najavio je i da će u prijedlog zakona biti uključena i Katolička crkva, što je kasnije objasnio kao ‘krivo tumačenje’ njegove izjave.
Na samom početku razgovara Spillane je iznijela tri važna aspekta kampanje za legalizaciju pobačaja u Irskoj, za koje smatra da su bili ključni za ishod referenduma. Prvo, napokon su se čuli glasovi žena koje su zbog pobačaja morale putovati izvan zemlje, njihovi strahovi od policije i kazna (podsjetimo, kazna za pobačaj ili obavljanje pobačaja je 14 godina zatvora) te priče žena koje su planirale trudnoću izvjesno vrijeme te čiji je fetus imao malformacije i odlučile su pobaciti. “Glasovi tih žena ne samo da su se čuli po prvi puta u toj mjeri u javnosti, već su zaista bili u središtu debate”, kazala je Spillane. Druga vrlo važna stvar u ovoj kampanju bila je podrška medicinske struke jer se u kampanju za legalizaciju uključilo oko 16 000 doktora_ica diljem Irske. Treća značajka ticala se direktne komunikacije. Aktivisti_inje, mediji, pa i ljudi međusobno od vrata do vrata su prenosili priče, razgovarali i debatirali. “Gotovo svaka osoba u Irskoj poznaje barem jednu ženu koja se odlučila na pobačaj i zna njenu priču. One zaslužuju našu potporu i suosjećanje”, dodala je Spillane. Ipak, pritisak na promjenu osmog amandmana, kojim je 1983. godine u irski ustav pod pritiscima Katoličke crkve uneseno izjednačavanje prava majke i fetusa na život, odnosno zaštita života od začeća, počeo je već 2012. godine nakon slučaja u kojem je umrla Savita Halanppanavar. Mlada Indijka i stomatologinja u 17. tjednu trudnoće primljena je u bolnicu jer je imala spontani pobačaj. Liječnici nisu htjeli intervenirati i inducirati pobačaj jer je srce fetusa još kucalo, što je dovelo do sepse i smrti Halanppanavar. To je pojačalo politički pritisak te je utjecalo na promjenu stavova dotadašnjih pro-life političara_ki, prepričava Spillane, a pritisku su pridonijeli i suprug i roditelji Halanppanavar koji su cijelo vrijeme zahtijevali odgovore i uključili se kasnije u kampanju pozivajući na legalizaciju kako se više nikada ne bi ponovio slučaj u kojem je njihova supruga i kći izgubila život.
Ana Brakus, aktivistkinja i novinarka, kazala je da ne zna čini li je slučaj Irske inspiriranom ili je demotivira osvrnuvši se na situaciju u medicinskoj struci u Hrvatskoj. “Preko 50 posto ginekologa_ica u Hrvatskoj poziva se na priziv savjesti, posebice u mom rodnog gradu, Splitu, gdje se pobačaj može napraviti samo kod jednog ginekologa”, kazala je Brakus. Također, objasnila je da, iako legalan, pobačaj je i dalje relativno nedostupan u Hrvatskoj. “Mislim da su naši glasovi i dalje u velikoj mjeri nevidljivi te da se još borimo sa stigmom pobačaja. Teško mi je vjerovati da će se promjena svijesti dogoditi i ovdje, barem iskrena promjena. Ako nemamo priče i lica žena u javnosti, ako nemamo podršku medicinske zajednice spremne objasniti stvarnu situaciju, teško je očekivati da bi kampanja za progresivniji zakon o pobačaju u Hrvatskoj u ovom trenutku bila uspješna“, zaključila je Brakus. U Irskoj se na promjeni svijesti liječnika_ica radilo godinama, pojasnila je Spillane te dodala da organizacije koje se bore za pravo na izbor godinama organiziraju privatne sastanke, okrugle stolove i debate te nastoje educirati i osvijestiti probleme s kojima se susreću stotine tisuća žena u Irskoj. Uz to, dodala je da je protivnika_ica pobačaja bilo mnogo, no da se situacija s godinama poboljšavala. 1983. protivnici_ice su bili jako snažni jer su imali iza sebe crkvenu zajednicu, medije ali i političare_ke koji_e su se bojali_e crkvenog lobija. S godinama je taj utjecaj ipak oslabio jer su raskrinkani brojni skandali Katoličke crkve, a uspjehu kampanje pridonijela je i nesloga protivnika_ica pobačaja, smatra Spillane. Naime, pojavile su se dvije struje. Jedna je nosila naziv #savethe8th i bila je prilično ekstremna te se nije dobro primila kod građana_ki Irske, dok je druga struja pod nazivom LoveBoth bila puno uspješnija. Preuzela je dio retorike koja je pomogla postizanju bračne jednakosti, 2015. godine. Boje kampanje su bile vedre i sastojala se od sretnih lica. Ipak, aktivisti_kinje za pravo na izbor su bili_e prisutni_e stalno te su poruke koje su slali u javnost bile suosjećanje spram žena i njihovo pravo na izbor i privatnost.
Također, po pitanju mobilizacije glasova, posebno muških (što je bilo jedno od kasnijih pitanja publike) Spillane je kazala da je to bila zbilja izazovno. Iako su ankete mjesecima prije referenduma išle u koristi ‘Vote yes’ kampanji, postojala je relativno značajna neodlučna skupina zbog koje se nije bilo moguće opustiti. Dodala je da su koristili_e različite taktike, no nisu pune energije trošili_e na one muškarce koji su već jasno imali izražen stav protiv pobačaja. Usmjerili_e su se prvenstveno na one neodlučne i one koji su smatrali da je pitanje pobačaja ženino pravo na izbor te su shvatili_e da im ljudsko pravaške poruke i retorika tu neće pomoći. No, retorika suosjećanja i podrške ženama bila je nešto s čime se svatko mogao poistovjetiti i pokazala se uspješnom u pridobivanju neodlučnih glasova.
Po pitanju situacije u našoj zemlji Brakus je upozorila na to da se ultrakonzervativne struje neprestano prikazuju kao nešto novo, dok one zapravo postoje više od 50 godine i imaju jake veze i uporišta, što u zemlji, to i izvan nje, posebice u SAD-u gdje su se još 60-ih godina umrežili s pro-life organizacijama. Uz to, upozorila je da veoma polako dolazi do opasnosti da se pobačaj u konačnici i zabrani zbog retorike koju pro-life skupine plasiraju u medijima. “Koriste jedan slogan koji se nekako uvijek vraća – ‘Komunistički zakon ubija hrvatsku djecu’. Mi tomu nismo odgovorili, nismo doskočili što pokazuje da već gubimo“, dodala je Brakus. Uz to, ukazala je da je u taktika koju koriste dvije najveće pro-life organizacije ‘Vigilare’ i ‘U ime obitelji’ zapravo dosta uspješna. Prva organizacija često se ne boji izaći iz granica onoga što se u Hrvatskoj smatra pristojnim čime dobivaju glasove izrazito konzervativnih struja, a s druge strane one ‘umjerenije’ odbijaju koji potom prihvatljiviju opciju za njihova uvjerenja nalaze u ‘blažoj’ organizaciju ‘U ime obitelji’.
Ono što je u Irskoj bilo zbilja značajno bila je uz podršku medicinske struke, i promjena u stavovima političara_ki. “Ova je kampanja pokazala da se politička klima može mijenjati vrlo brzo. Svake smo godine vršile pritisak raznim metodama te su političari_ke shvatili_e da više ne mogu izbjegavati ovu temu. Nakon što su im dostavljene sve statistike o odlasku žena u inozemstvo, o posljedicama osmog amandmana i sl. više nisu mogli pitanje pobačaja stavljati pod tepih“, rekla je Spillane. Stoga su odlučili riješiti to pitanje a neki od njih su se i jako aktivno uključili u kampanju – premijer Leo Varadkat i Ministarstvo zdravlja koje je velikim dijelom i predvodilo političku kampanju za legalizaciju pobačaja. Na takvu situaciju Marina Škrabalo kazala je: “Možda u Hrvatskoj još nismo doživjeli ‘dovoljno velike’ tragedije ili su još uvijek nevidljive, pa nije došlo do ovakve promjene svijesti.” Uz to je priupitala Anu Brakus može li zamisliti da hrvatska predsjednica stane na stranu zagovornika_ica pobačaja te može li zamisliti da istupe javne osobe pričajući osobne priče o pobačaju. “Ne vjerujem da bi predsjednica otvoreno rekla da je za pobačaj, no s druge strane ne bi ni otvoreno rekla ni da je za zabranu istoga”, odgovorila je Brakus. Uz to je dodala da ne vjeruje da će netko skoro otvoriti ovo pitanje i da misli da se ni trenutnom premijeru Plenkoviću ne žuri riješiti pitanje pobačaja. S druge strane, smatra Brakus, ne žuri se ni Katoličkoj crkvi jer smatraju da bi njihova kampanja mogla biti uspješnija ako čekaju neki drugu osobu na čelu zemlje na koju će biti lakše utjecati. “Ne mislim da će do donošenja zakona doći do roka koji je postavio Ustavni sud, odnosno do veljače 2019. godine, već da će premijer čekati prolazak izbora za europski parlament. S druge strane, može se očekivati snažan pritisak od strane ultrakonzervativaca koji će još jednom pokušati utjecati na njegovo donošenje odluka i izbor kandidata. Pitanje pobačaja mora ostati u javnom prostoru i moramo graditi zajednicu koja će biti spremna zagovarati pravo žene na izbor. Ta zajednica mora obuhvatiti ljude, organizacije ali i medicinsku struku. Moramo to izgraditi prije nego li protivnici_e pobačaja shvate da je sad pravo vrijeme da krenu u borbu za zabranu. Za sad oni su ti koji imaju vidljivu zajednicu lobista, dok mi zaostajemo”, kazala je Brakus i zaključila da ako želimo napraviti promjenu moramo biti glasniji_e, mora nas se uključiti više i na širem području djelovati.
Nakon razgovora uslijedila su i pitanja publike u kojima se raspravljalo o samom izbornom sustavu Hrvatske koji dopušta da političari_ke zapravo ostaju nekažnjeni_e za svoje postupke, stavove i zagovaranja. U skladu s time, zaključilo se da upravo iz tog razloga oni ni nemaju motivaciju započeti određene bitke. Naša Jelena Tešija upitala je Alison Spillane jesu li očekivali_e da je doći do zabrane oglašavanja. Naime, kompanije poput Facebooka, Googla i Twittera zabranile su internetske oglase vezane za referendum koji dolaze izvan granica Irske, a neke kompanije i sve oglase u cijelosti vezane za referendum o pobačaju. To je posebice bilo problem anti-choice kampanjama koje su uglavnom financirane iz SAD-a. “Mislim da je do zabrane došlo zbog velikog pritiska javnosti, no nismo to očekivali_e. S druge strane europska sjedišta nekih od tih kompanija su baš u Dublinu pa je i to vjerojatno razlog zabrane. Iako nas je odluka iznenadila, ona je ukazala na brojne propuste te težinu regulacije internetskih oglasa čime je iznjedrilo novo pitanje za debate zakonodavaca”, odgovorila je Spillane. Također, u sklopu ostalih pitanja pojasnila je da je pitanje legalizacije pobačaja u Irskoj predstavljeno u kampanji, ne kao odvojeno pitanje, već kao dio rasprave o pristupu zdravlju i kao tema koja je dio reproduktivnog zdravlja žena. Stoga, u javnosti se nije raspravljalo samo o pobačaju, već i o povezanosti njega sa zdravljem, rodom, kontracepcijom i seksualnim odgojem. “U kampanji pobačaj nije predstavljen kao zasebno pitanje, već se obuhvatila puno šira slika i mislim da je to pridonijelo samom uspjehu kampanje“, zaključno je kazala Spillane.
Nakon zanimljivog i edukativnog razgovora, ostaje nam čestitati svim aktivistima_kinjama i borcima_kinjama za pravo žene na izbor u Irskoj na povijesnom referendumu i dvotrećinskoj pobjedi. Kako će se razvijati situacija u Hrvatskoj, teško je predvidjeti, no sklonija sam vjerovati da će se zakon o pobačaju još neko vrijeme ‘stavljati pod tepih’. Jednostavno, radi se o prevelikom ispitu naših političara_ki te zakonodavaca_ki i vjerujem da ga većina želi izbjeći u ‘svom mandatu’. Ipak, dok čekamo novi zakon vrijeme je da se aktiviramo, da se organiziramo i da zajedničkom akcijom pomognemo ženama Hrvatske da pravo na izbor da odlučuju o vlastitom tijelu bude neupitno, legalno, dostupno široj populaciji žena te da odluku donose bez stigmatizacije.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
