Nijedan novi program na zagrebačkom Filozofskom fakultetu nije izazvao toliko interesa i reakcija koliko vijest da će u akademskoj godini 2025/2026. dvadesetak studentica i studenata sa završenim preddiplomskim studijem moći upisati Rodne studije. Ne treba puno nagađati koji se politički spektar najviše uznemirio i što je tu crvena krpa.
Saborska desna oporba, a i dio vladajuće koalicije, odavno razdraženi terminima “rod” i “rodno”, koje tumače na vlastiti način, zazivali su zabranu Rodnih studija i deratifikaciju Istanbulske konvencije, pri tome iznoseći pojednostavljene i neutemeljene tvrdnje.
Među njima je i Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista, koji je izjavio da “uvođenjem Rodnih studija rodna ideologija ulazi na velika vrata u hrvatski obrazovni sustav”. Prema njemu, na mala je vrata već ušla s Istanbulskom konvencijom. Odnosno, Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Nju je Hrvatska ratificirala 2018. godine. Svrha joj je zaštititi žene od rodno utemeljenog nasilja. Za njega je uvođenje Rodnih studija “teror manjine nad šutljivom većinom”.
“Mi živimo u društvu gdje se 75 posto naših sugrađana izjasnilo kršćanima, 80 posto se izjasnilo katolicima i mislim da se treba poštivati mišljenje većine, nažalost, uvijek šutljive većine. Ja imam sina koji je muško. Ne želim da on sutra bude žensko, a da prekosutra bude nebinarna osoba. Ne želim imati toalete kao u Švedskoj, koji su unisex toaleti, ne želim imati toalete za muške, ženske i srednje. Želim živjeti u normalnom društvu”, govorio je Pavliček na konferenciji za medije koju je održao 4. srpnja 2024. godine, upravo zbog vijesti da se pokreću Rodni studiji.
Iako je u tih par minuta iznio nekoliko tvrdnji čiju točnost bi se moglo provjeravati (o samim Rodnim studijima te o tzv. rodnoj ideologiji), fokusirat ćemo se na jednu, veoma popularnu među desnim političarima, ali i šire – da je transrodnost pomodarstvo, hir ili čak mentalni poremećaj. Ona je sažeta u onoj: “danas muško, sutra žensko, prekosutra nešto treće”.
Transrodnost nije mentalni poremećaj
Promjene društvenih normi i prihvaćanje različitih rodnih identiteta mogu izazvati osjećaj ugroženosti među onima koji se drže tradicionalnih vrijednosti. Odnosno među onima koji vjeruju da se rodni identitet mora podudarati sa spolom osobe koji joj je dodijeljen pri rođenju. Tu nesigurnost desnica često koristi i okreće svoje simpatizere protiv onih kojima se ta podudarnost nije dogodila: transrodnim i nebinarnim osobama.
Budući da nismo sigurne koriste li naši političari termine ispravno, odmah ćemo naglasiti da je transrodnost širi pojam. On obuhvaća osobe čiji rodni identitet odstupa od društvenih očekivanja temeljenih na spolu, a može uključivati osobe koje se identificiraju kao trans muškarci, trans žene i nebinarne osobe (identificiraju se izvan binarnih kategorija). Ali, nisu svi nebinarni ljudi i transrodni.
Brojne profesionalne organizacije prepoznaju transrodne identitete kao legitimne i trajne, a ne kao fazu ili pozu. Među njima je Američka psihološka udruga (APA) prema kojoj su transrodni ili nebinarni identiteti “normalne varijacije u ljudskom izražavanju roda”.
Također, ta organizacija, kao i brojne druge (1,2,3) transrodnost ne smatra mentalnim poremećajem ili bolešću. Neko psihološko stanje smatra se mentalnim poremećajem samo ako uzrokuje patnju, a prema APA-i, “mnoge transrodne osobe ne doživljavaju svoj spol kao uznemirujući ili onesposobljujući, što implicira da identificiranje kao transrodna osoba ne predstavlja mentalni poremećaj”.
“Za njih značajan problem predstavlja pronalaženje pristupačnih resursa, poput savjetovanja, hormonske terapije, medicinskih postupaka i socijalne podrške potrebne za slobodno izražavanje rodnog identiteta i minimiziranje diskriminacije. Mnoge druge prepreke mogu dovesti do patnje, uključujući nedostatak prihvaćanja u društvu, izravna ili neizravna iskustva s diskriminacijom ili napadom. Ova iskustva mogu dovesti do toga da mnoge transrodne osobe pate od anksioznosti, depresije ili srodnih poremećaja u većoj stopi nego netransrodne osobe”, piše APA.
Kada percipirano neslaganje između rođenog spola i osjećaja rodnog identiteta uzrokuje tegobe i patnju, moguća je dijagnoza rodne disforije. APA je prepoznaje kao stvarno medicinsko stanje koje se može javiti kod transrodnih osoba, uključujući nebinarne. Rodna disforija (a ne transrodnost i nebinarnost) uključena je u DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge).
Kao što primjećuje Američka psihijatrijska udruga, pokušaj prisiljavanja nekoga da ne bude trans ili nebinaran je štetan i rezultira lošim ishodima mentalnog zdravlja. Stoga je liječenje rodne disforije usmjereno na pomaganje osobi i potvrdu njihova subjektivnog rodnog identiteta, a ne na pokušaj odvraćanja od njega.
Ne radi se ni o trendu
Rodnom disforijom bavile smo se ranije, kada smo analizirale navode da je to stanje “dječja boljka”. Jednako tako, boljka nije transrodnost ili nebinarnost.
Washingtonska mreža zdravstvenih institucija, UW Medicine, koja se sastoji od medicinskih centara, bolnica, obrazovnih i istraživačkih ustanova povezanih s tamošnjim sveučilištem, naglašava da djeca ne “postaju” transrodna zbog hira ili okoline.
Na njihovim internetskim stranicama nalazi se popis najčešćih mitova o transrodnim i nebinarnim identitetima. Jedan od njih je mit da “društveni pritisak može učiniti djecu trans ili nebinarnom”. S obzirom na uznemiravanje, prijetnje, uskraćivanje prava, nedostupnost zdravstvene skrbi i još mnogo toga s čime se susreću rodno različiti ljudi, vjerojatnost da će netko reći da je trans ili nebinaran zbog društvenog pritiska ili zato što misli da je to “u modi” iznimno je mala, objašnjava UW Medicine.
“Zapravo, postoji znatan društveni pritisak da se bude hetero i cisrodan, što je ono što sprječava toliko ljudi da se izjasne”, kaže dr. Mariebeth Velasquez, docentica na Odsjeku za obiteljsku medicinu na UW Medicine.
Što sve uključuje tranziciju?
Period tijekom kojeg osoba počinje živjeti u skladu sa svojim rodnim identitetom, a ne spolom koji je dobila rođenjem, naziva se tranzicija. Iako ju ne prolaze sve transrodne osobe, veliki broj njih to učini u nekom trenutku svog života. Uvriježeno je mišljenje da tranzicija znači samo medicinske zahvate, odnosno operacije genitalija. Međutim, ona izgleda drugačije za svaku osobu i ne podrazumijeva iste procese.
Human Rights Campaign (HRC), organizacija koja se bori za jednakost LGBTQ+ osoba, napominje da proces tranzicije uključuje potvrđivanje nečijeg rodnog identiteta “društvenim sredstvima” (primjerice promjenom osobnih zamjenica koje netko koristi) ili “pravnim sredstvima” (uključujući promjenu imena i promjenu spola na osobnim dokumentima).
“Promjena osobnih dokumenata često je složen, dugotrajan i ponekad skup proces, a neke države ne dopuštaju transrodnim osobama da dobiju odgovarajuće identifikacijske dokumente koji odražavaju njihov rodni identitet. Za nebinarne osobe, mnogi ne mogu imati pravni dokument koji odražava njihov rodni identitet, što prečesto dopušta samo oznaku spola ‘M’ ili ‘Ž’”, navodi HRC.
U našem kontekstu promjena imena, a pogotovo promjena oznake spola, u dokumentima iziskuje određeno vrijeme i proceduru. Kako objašnjava kolekTIRV, udruga za promicanje i zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih (TIRV) osoba, za promjenu oznake spola potrebno je dobiti pozitivno mišljenje od Nacionalnog zdravstvenog vijeća (NZV) za koje je potrebno podnijeti zahtjev. Prije zahtjeva potrebno je dobiti pozitivno mišljenje specijalista/ice psihijatrije, specijalista/ice endokrinologije i dijabetologije te kliničkog psihologa/inje. Postoje dvije opcije: davanje mišljenja o promijeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu. Razlika je u tome da je za mišljenje o promjeni spola nužno mišljenje endokrinologa, dok za mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu nije.
NZV je dužno odgovoriti na zahtjev u roku od 30 dana od primitka zahtjeva. Međutim, kako kaže kolekTIRV, “dešavalo se da se na njihovo mišljenje čeka i do godinu ili dvije”. Uostalom, odgovor NZV-a nije kraj procedure. Nakon toga slijedi MUP, HZMO, HZZO, domovi zdravlja, banke, porezne itd.
Neki se ljudi podvrgavaju hormonskoj terapiji ili drugim medicinskim postupcima kako bi promijenili svoje fizičke karakteristike i učinili da njihovo tijelo bolje odražava njihov rodni identitet. U Hrvatskoj je za započinjanje hormonalne terapije potrebno pozitivno proći evaluaciju psihijatra i psihologa, a taj proces, prema kolekTIRV-u, “obično traje od nekoliko mjeseci do godinu dana”.
Za operaciju uklanjanja dojki, mastektomiju, je potrebna psihološka i psihijatrijska obrada. Operacija povećanja, odnosno augmentacije grudi, dostupna je u Hrvatskoj generalno. No, kako nije regulirana specifično za trans osobe, izvodi se u privatnim klinikama na vlastiti trošak. Na stranicama KolekTIRV-a piše: “troškovi ove operacije su do prije nekoliko godina bili pokriveni od strane HZZO-a uz dopunsko osiguranje, no kasnije su neke osobe nakon operacije dobile račun za istu”. Operacije genitalija i reproduktivnih organa, se trenutno ne izvode u Hrvatskoj. “Postoji informacija da je tim u Klinici za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju KB Dubrava educiran za ove operacije iako ih, koliko znamo, dosad nisu izvodili. Većina osoba kojima je ova operacija potrebna ide o vlastitom trošku u Srbiju, druge EU zemlje, ili na druge kontinente (npr. na Tajland ili u Sjevernu Ameriku)”, piše na stranicama KolekTIRV-a.
Iz svega nabrojanog i pojašnjenog, zaključujemo da je svođenje dugotrajnog procesa priznavanja identiteta i tranzicije na “danas muško, sutra žensko” obmana koja je, nažalost, naišla na plodno tlo. A kao što je jasno iz teksta, tranzicija je proces koji traje dulje vrijeme, uključuje brojne procedure i mišljenja te, nažalost, nije svima dostupna. Uz to, ne radi se o pomodarstvu, hiru i/ili trendu.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
