Obično se misli da ako imate podjednako zaposlenih žena i muškaraca u medijima da će se i slika koju ti mediji šalju automatski mijenjati. No, to se ne događa. Rodna osjetljivost ne dolazi s činjenicom našeg biološkog spola, potrebno je gledati kroz rodne naočale
Maria Edström, nekadašnja novinarka, a današnja predavačica na studiju novinarstva Sveučilišta u Gothenburgu, koja se bavi temama roda i medija, gostovala je na međunarodnoj konferenciji “Žene u medijima”, održanoj u četvrtak, 26. svibnja, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Maria Edström održala je predavanje o švedskim postignućima i problemima u vezi rodne ravnopravnosti u medijima. Našli smo se dan prije predavanja i prvo smo je zamolili da prelista Jutarnji list od toga dana (25. svibnja) i kaže nam svoj vizualni dojam, naravno, iz rodne perspektive. Već nakon nekoliko stranica komentirala je: “Puno muškaraca u tamnim odijelima.” Za jednu je fotografiju pitala što se to nalazi Jadranki Kosor na glavi. Radilo se o arhivskoj fotografiji premijerke koja pobjedonosno drži u ruci veliki paket droge zaplijenjene prije par godina, a na glavi joj je bila crvena plastika, vjerojatno kaciga okrenuta naopako. Kako je dalje listala, tako je rekla da se očekivano broj žena povećava na stranicama kulture i zabave. Pohvalno je komentirala veliku fotografiju glumice Marije Kohn, jer se “rijetko u medijima vide starije žene koje su nešto postigle”. Jedina žena na naslovnici toga dana bila je spisateljica Tanja Mravak, koja je dobila nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu. No nasmijala se kada smo joj preveli naslov intervjua: “Junakinje mojih priča nisu uzori feministicama”. Iako se ogradila da ne može puno više reći, jer ne može pročitati tekstove, zaključila je da ju ne iznenađuje da vidi više muškaraca nego žena, kao i više odjeće na muškarcima i više gole kože na ženama.
Da počnemo s parafraziranim naslovnim pitanje vašeg predavanja: postoji li nordijski model koji bi trebalo slijediti u borbi za rodnu ravnopravnost u medijima?
– Da ste me to pitali ranije, rekla bih da nema nordijskog puta koji bi valjalo slijediti, iako je pitanje rodne ravnopravnosti u medijima kod nas aktualno još od devedesetih. Put je imao svoje uspone i padove, ali danas se, makar u Švedskoj, može naći više redakcija koje su rodno osviještene i u kojima se s menadžerskih pozicija šalje poruka da je rodna ravnopravnost važna. Jer, ako o tome ne razmišljate, ako nemate strategiju kako ostvariti veću raznolikost medijskog sadržaja, ništa se neće promijeniti. No još uvijek imamo na čemu raditi, pogotovo na temama kao što je starenje, na primjer. Tako da bi kratak odgovor glasio: nordijski put i jest i nije onaj koji bi trebalo shvatiti kao uzor.
Nakon što su dvije žene u Švedskoj optužile osnivača Wikileaksa za seksualno zlostavljanje, Julian Assange nazvao je Švedsku “Saudijskom Arabijom feminizma”. Kako je to dočekano?
– Assange je takvim izjavama izgubio dosta kredibiliteta u Švedskoj. Prije toga je zbog Wikileaksa bio svojevrstan heroj. Ali takvom svojom obranom i komentiranjem švedskog pravnog sustava izgubio je mnoge poklonike i među ženama i među muškarcima. Jer, u Švedskoj je dosta muškaraca koji su feministi i aktivni su u pitanjima rodne ravnopravnosti. Ne znamo točno što se događalo među Assangeom i ženama koje ga optužuju, ali je važno da je taj slučaj postao javan i da je pokrenuo raspravu o pravnom aspektu. Do sada su se takve stvari tretirale kao privatna stvar i mada su mnogi znali da nije moralno ispravno to što rade, nisu snosili nikakve posljedice. Sada će promisliti prije nego nešto naprave. Slično vrijedi i za predsjednika MMF-a, koji je sada uhićen u New Yorku.
Kada već spominjete predsjednika MMF-a, Dominiquea Strauss-Kahna, za kojeg se govorilo i da će biti kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima u Francuskoj, bi li čovjek s takvom poviješću seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja mogao u Švedskoj biti na nekoj visokoj poziciji? Jer, Švedska ima najvišu stopu prijavljivanja seksualnog nasilja u Europskoj uniji, što sigurno nije zbog toga što se takav vid nasilja tamo najčešće događa, nego zbog toga što su žene dovoljno osviještene da to prijavljuju.
– Mislim da Francuska i Švedska imaju različite kulturalne standarde u vezi toga što je prihvatljivo, a što nije. Ne samo u takvim slučajevima. Svojedobno smo imali veliku javnu diskusiju oko toga smiju li prominentne osobe iz političkog života na privatnom putovanju posjetiti seks klub ili ne. Što se tiče prijavljivanja zlostavljanja, rekla bih da je osviještenost žena veća u Švedskoj, što je povezano i s ekonomskim uvjetima. Mnoge su žene ekonomski nezavisne, što im onda omogućava, na primjer, da se razvedu ako nisu zadovoljne ili ako trpe nasilje. U medijima sada izlaze na vidjelo mnoge druge optužbe za seksualno zlostavljanje protiv predsjednika MMF-a. Ako se za to znalo prije, kako to da nitko nije reagirao? U Švedskoj to ne bi bilo moguće i nastao bi veliki skandal. S druge strane, ako se nije znalo, znači da su žene šutjele. Bitno je kako se mediji postavljaju kada izbije takva priča na vidjelo i da potiču žene da progovore i ne toleriraju takvo ponašanje.
S druge strane, zanimljivo je da Global Media Monitoring Project, u kojem ste sudjelovali, donosi podatak da Švedska i Hrvatska imaju vrlo sličan omjer zaposlenih novinara i novinarki u medijima; uz razliku od par postotaka, radi se o gotovo ravnopravnoj rodnoj zastupljenosti zaposlenika. No, ono što je iznenađujuće jest da je u obje zemlje vrlo slična poražavajuća podzastupljenost žena u vijestima koje ti mediji donose. Prema izvještaju, u Hrvatskoj su u 71 % slučajeva muškarci subjekti vijesti, a u Švedskoj u 68%. Ako smo za Hrvatsku to mogli i očekivati, kako objašnjavate švedske rezultate?
– Obično se misli da ako imate podjednako zaposlenih žena i muškaraca u medijima da će se i slika koju ti mediji šalju automatski mijenjati. No, to se ne događa. Nije dovoljno zadovoljiti formalne uvjete, jer to što imate jednaku rodnu zastupljenost u medijskim kućama nužno se ne odražava na medijski sadržaj. Švedska je upravo dokaz za to.
Radi li se možda o tome da u novinarstvu ima gotovo podjednako žena i muškaraca, ali da su muškarci češće na pozicijama na kojima se odlučuje o sadržaju?
– Ne bih rekla da je to razlog, barem ne u Švedskoj, gdje je mnogo žena na uredničkim i menadžerskim pozicijama u medijima. No, rodna osjetljivost ne dolazi s činjenicom našeg biološkog spola. Potrebno je gledati kroz, kako to zovem, rodne naočale i razmišljati kako ćemo koju priču prezentirati i gdje ćemo potražiti sugovornike. Najčešći je izgovor novinara da oni intervjuiraju ljude koju su na nekim važnim položajima, a to su uglavnom muškarci, ili da nisu mogli naći adekvatne sugovornice za neke teme. No radi se o tome da nisu osviješteni, da ne razmišljaju o mogućim izborima i da se još uvijek ravnaju prema tome da vijestima dominiraju muškarci. Ako su u tri četvrtine vijesti zastupljeni muškarci, onda se nastavlja ta slika da nema žena, bez obzira što nije točna. Da se novinari malo osvrnu oko sebe, vidjeli bi da su žene svuda oko nas, da rade razne poslove i da imaju puno više toga za reći nego što to novinari misle. Upravo se u Švedskoj radi na nacionalnoj bazi podataka stručnjakinja iz raznih područja tako da novinari više neće imati izgovor da nisu mogli naći sugovornice. Novinarima ili novinarkama koji su osviješteni mora biti vrlo naporno stalno ulaziti u rasprave ako su dio konzervativne redakcije i zbog toga je važno da je rodna ravnopravnost ugrađena u upravljačku politiku medija, da poruka dolazi odozgo. Tako se stvari mogu mijenjati. Na primjer, neke televizijske postaje koje su dio javnog servisa imaju politiku da zastupljenost u njihovom programu mora biti 50:50 posto. Nisu još to dostigli, ali redovito analiziraju svoj sadržaj, traže gdje se mogli ostvariti pomaci, educiraju novinare…
Ima li sve više žena u novinarstvu zato što mediji više nisu toliko profitabilan biznis pa muškarci odlaze tamo gdje ima više novca?
– Može biti. Još se devedesetih govorilo da će novinarska profesija postati “ružičasti geto”. Žena je sve više u novinarstvu, a na studijima novinarstva su u većini. Čujem da ih je u Bugarskoj toliko da se teško može naći muškarce novinare. No i dalje su mediji jak biznis, samo ne znam gdje su se preselili muškarci.
Na koje je probleme rodne ravnopravnosti u Švedskoj stavljen naglasak?
– Ministrica za rodnu ravnopravnost je istaknula tri područja rada: obiteljsko nasilje, trafficking i zdravlje žena. Dodala bih i siromaštvo koje je rodno uvjetovano, recimo, kod samohranih majki, a u vrlo ranjivoj skupini su i žene iz manjinskih etničkih skupina. Također mislim da i dalje treba insistirati na jednakim plaćama za žene i muškarce, jer to još uvijek nije svuda slučaj, mada se uporno ponavlja da se plaće na istim pozicijama moraju izjednačiti.
