Prije mjesec dana smo povodom otvaranja ženskog svjetskog nogometnog prvenstva pisale o sveprisutnoj mizoginiji u FIFA-i. Mjesec danas kasnije, vrijeme je za mali rezime svjetskog prvenstva – i za, nažalost, još jednu porciju mizoginije.
Završilo je još jedno svjetsko nogometno prvenstvo. Ponovilo se finale iz 2011. godine (SAD– Japan), samo je ovog puta imalo drugačiji početak, drugačiji završetak, drugačije sve. Amerikanke su na poprilično nevjerojatan način pobijedile Japan (konačni rezultat 5-2), otvorivši prvih šesnaest minuta utakmice sa četiri gola – hat-trick Carli Lloyd i jedan gol Lauren Holiday. Valja spomenuti kako je jedan od golova Carli Lloyd bio postignut udarcem ravno s polovice terena. Šok i nevjerica! Japanke, inače jedna od staloženijih reprezentacija, sasvim su se pogubile u obrani i ništa ih više nije moglo spasiti od poraza.
Carli Lloyd je zasluženo proglašena najboljom igračicom prvenstva, Hope Solo najboljom golmanicom, a Zlatnu kopačku dobila je njemačka nogometašica Celia Šašić. Prvenstvo je bilo zanimljivo, s mnogo dobrih, ali i loših utakmica, s mnogo iznenađenja (rano ispadanje Brazila) i očekivanih razvoja događaja (SAD u finalu). Jako dobar nogomet imali/e smo priliku gledati od četvrtfinala nadalje, a posebno je sjajna i napeta bila utkamica za treće mjesto, između Njemačke i Engleske. Nije doduše palo sedam golova kao u finalu, već samo jedan, i to u produžetcima, ali broj golova ionako nije mjerilo za procjenu dobre igre na terenu.
Unatoč igranju na umjetnoj travi, koja je svakako doprinijela lošem kontroliranju lopte u mnogim situacijama, nekontroliranim uklizavanjima i ponekoj neočekivanoj ozljedi – vidjeli/e smo dobar, brz i dinamičan nogomet. S obzirom na minimalna ulaganja u ženski nogomet, sjajnih je predstava bilo mnogo više nego što se moglo očekivati. Valja napomenuti da smo osim sjajnih nogometašica imali/e priliku gledati i sjajne trenerice i sutkinje, koje inače nikad nisu u fokusu razgovora o ženskom nogometu.
Poražavajuća je činjenica da u Hrvatskoj nijedan medij nije sustavno pratio prvenstvo, uključujući sportske medije. To možda nije ni iznenađujuće, ali je i dalje tužno. Međutim, što drugo očekivati kad su najave prvenstva u nekim medijima bile isključivo u formi ‘Pogledajte najljepše nogometašice svjetskog prvenstva’? S rečenicama poput ‘Julia Šimić – igra za Njemačku, ali je naše gore list. S prekrasnim listovima.’
Kad je prvenstvo već krenulo Sportske Novosti objavile su članak o driblingu Patricie Andrad, uz popratnu objavu na facebooku: ‘[VIDEO] Cura prošla dvije obrambene igračice kao da ih nema.’ Da ironija bude veća, kad guglate ‘svjetsko nogometno prvenstvo žene’ jedni od prvih članaka koji iskoče su ‘Žene su spašene, taj glupi nogomet napokon je gotov’ i ‘Pravilo za žene tijekom svjetskog nogometnog prvenstva: TV je njegov’. To nam lijepo ilustrira gdje smo trenutno s poimanjem kombinacije nogometa, svjetskog prvenstva i žena.
Ništa manje ignorantni i seksistički nisu ni strani mediji, a ni sama FIFA. Jedan od članaka objavljenih na FIFA-inom službenom sajtu tijekom prvenstva opisuje Alex Morgan, nogometašicu SAD-a koja ‘traži završetak iz bajke’, kao nogometašicu čiji je ‘stil igranja oku ugodan, a uz to i dobro izgleda.’
Marco Aurelio Cunha, jedan od čelnih ljudi brazilskog ženskog nogometa, napomenuo je tijekom putovanja s reprezentacijom u Kanadu, kako se ženski nogomet mijenja. Pritom nije mislio na ništa što ima veze sa samim nogometom. ‘Žene su sada ljepše, šminkaju se, izalze na teren na elegantan način… Prije smo djevojke odjevali kao dečke, pa je timu nedostajalo te elegancije, ženstvenosti. Sada su hlačice kraće, vodi se više računa i o frizurama. To više nije žena odjevena kao muškarac’, izjavio je Cunha.
Svoje viđenje ženskog nogometa i ženskih sportova općenito, iznio je i Andy Benoit, novinar čaospisa Sports Illustrated. Benoit je na twitteru razglabao kako su žene možda i dobre u nogometu i drugim sportovima, ali to jednostavno nije zabavno gledati. U svoju je obranu prizvao podatke tv rejtinga, kao da popularnost nekog sporta danas ovisi isključivo o tome koliko je isti zabavan, a ostale faktore možemo jednostavno ignorirati. Benoitu je valjda jedino zabavno ujedinjavanje žena i sporta kad modeli u kupaćim kostimima završe na naslovnici Sports Illustrateda. A to sa sportom ima veze – nikakve.
S takvim stereotipima se se odlično zabavile nogometašice Norveške, koje su u jednom videu pokazale kako su ‘loše’ u nogometu, ismijavajući način na koji se intervjuira nogometašice i piše o njihovom umijeću. U videu pokazuju kako ne znaju osnovna pravila, traže od Seppa Blattera da im da manje i lakše lopte i slobodna bacanja umjesto slobodnih udaraca. Ali kažu – Blatter nažalost ne odgovara na njihove zahtjeve.
Pri završetku prvenstva i povratku engleske reprezentacije u domovinu, na twitteru je osvanula sljedeća objava: ‘Naše lavice su od danas opet majke, partnerice i kćeri, ali su preuzele još jednu titulu – heroji’. Uz sav ovaj seksizam nije čak ni pisalo heroine, iako engleski jezik poznaje tu riječ. Tweet je kasnije obrisan, ali sramota ostaje.
{slika}
Po završetku prvenstva mediji su dosta pisali i o novčanim nagradama Svjetskog nogometnog prvenstva za žene u odnosu na nagradni fond Svjetskog nogometnog prvenstva za muškarce (15 milijuna dolara u odnosu na 576 milijuna dolara). Svi su šokirani toliko velikom razlikom, a istovremeno se većina tih medija tijekom godine uopće ne trudi pratiti ženski nogomet, već ga prate iznimno – u situacijama kao što je svjetsko prvenstvo.
Naravno da su žene plaćene manje. Moramo biti realni/e i shvatiti da je nogomet danas biznis prije svega. Prvo muško svjetsko nogometno prvenstvo održano je 1930. godine, prvo žensko održano je 1991. godine. Žene su u različitim dijelovima svijeta u 20. stoljeću imale zabrane organiziranog igranja ili pak igranja na nogometnim terenima, dok su nogometaši igrali gdje god su htjeli.
Muški je nogomet na vrhuncu svog razvoja, možda je otišao i predaleko (barem što se financijske strane tiče), dok se ženski nogomet još razvija i tek čeka svoje najbolje godine. I da, to potvrđuju i tv rejtinzi – iako sve više ljudi gleda ženski nogomet, pogotovo svjetsko prvenstvo, on i dalje značajno kaska za gledanošću muškog nogometa. Mnogo manje ljudi dolazi na stadione gledati ženske utakmice i mnogo manje ljudi kupuje popratni merch kad su u pitanju ženski klubovi.
Naravno da bi žene trebale biti plaćene više i da bi se trebalo sustavno ulagati u ženski nogomet kako bi se mogao razvijati, ali ne možemo očekivati da će žene u nogometu preko noći zarađivati jednako kao i muškarci. Moramo se osvrnuti unatrag, na sve ono što je dovelo do ovog trenutka u kojem su žene plaćene četrdeset puta manje nego muškarci.
Takvo osvrtanje svjedoči o velikoj i kontinuiranoj diskriminaciji i nepravdi, ali i upornoj i hrabroj borbi žena koje su voljele nogomet i igrale ga svemu unatoč. Možda je upravo zato mnogo više aktivističkih momenata kod nogometašica, nego kod nogometaša, a to je pokazalo i ovo svjetsko prvenstvo.
Reprezentaciju SAD-a na ovom je prvenstvu vodila Jill Ellis, deklarirana lezbijka, a u američkoj reprezentaciji još su tri igračice lezbijke – Abby Wambach, Ali Krieger i Megan Rapino, i sve otvoreno pričaju o tome. Reprezentacija SAD-a je iznimno voljena u svojoj domovini, gdje je ženski nogomet popularniji od muškog, pa je zato iznimno važno da nogometašice predvode – i svojim nogometom, i aktivizmom.
{slika}
Kako je to rekla Meleana Shim, američka nogometašica koja nije igrala na ovom prvenstvu: ‘Ja sam lezbijka koja će nastaviti biti zagovornica LGBT prava sve dok seksualnost nije korištena kako bi se ljude tjeralo da se osjećaju nesigurno ili neugodno. Sjećam se, kad sam bila mlada djevojka, pitala sam se postoje li profesionalni sportaši poput mene. Svaki sportaš koji preispituje svoju seksualnost trebao bi imati neke svoje pozitivne uzore, ljude koji su ponosni zbog onoga što jesu’. Reprezentacija SAD-a nudi te pozitivne primjere pa je tako Abby Wambach pobjedu na SP-u proslavila poljubivši svoju suprugu Sarah Huffman. Na muškim nogometnim terenima takvo nešto je gotovo nezamislivo.
Značajan trenutak dogodio se i u francuskoj reprezentaciji, a to je naslovnica Jessice Houare-d’Hommeaux za časopis Surface.
{slika}
U Francuskoj, u kojoj su pitanja religijske slobode problematična, nošenje hijaba nije dozvoljeno. Ono nije dozvoljeno ni na nogometnom terenu i u tome je Francuska jedinstvena na svijetu (drugi nogometni savezi nisu imali ili su pak maknuli tu zabranu). Houara – d’Hommeaux je muslimanka i na naslovnici je pozirala s hijabom ala Nike (Nike koristi svaku priliku za malo kontroverze, dakako). Međutim, Houari – d’Hommeaux ta naslovnica nije bezazlena poruka, ne radi se o ‘maloj provokaciji’, njezin je stav posve jasan. Oko čitave je situacije nastala velika polemika u Francuskoj, mnogi su oni koji ju nisu podržavali, ali i oni koje je taj čin natjerao da promisle o čitavoj situaciji. Francuska je, čini se, ipak vrlo selektivna u prihvaćanju različitosti. Na to primarno upozoravaju francuske nogometašice, a ne nogometaši (iako bi i oni, pogotovo oni koju su porijeklom iz Sjeverne Afrike, imali ‘materijala’ za aktivizam).
Sve u svemu, unatoč onima koji su svjesno ili nesvjesno pokušali umanjiti značaj ovog prvenstva, ono je pokazalo da se nogomet još uvijek može igrati s ljubavlju, zbog užitka, zbog strasti. Pokazalo je i da, kad se izložimo javnosti, tu platformu možemo i moramo koristiti ne samo za ono što radimo, nego i za ono što jesmo – naročito ako je to što jesmo nešto što društvo još uvijek ne prihvaća objeručke. I zato – dugo nam živjele nogometašice!
