Mislim da o kulturi silovanja treba pisati i pričati na najozbiljniji mogući način. Ali kao žena, naučila sam da će ono što govorim, objašnjavam, argumentiram, pa i pišem na ozbiljan način, najvjerojatnije ostati nečujno, a u najboljem će slučaju proletjeti kroz uši. Naučila sam da, ako želim da me se čuje, trebam LJUTITO VIKATI iz sveg glasa. O koristi i upotrebi feminističke ljutnje, nedavno je za MUF pisala Maša Grdešić u odličnom tekstu “Zamke pristojnosti”.
Nedavno sam ironično napisala da kod nas kultura silovanja u tolikoj mjeri “ne postoji”, da nitko nije ni čuo za nju. Upravo to je simptom kulture silovanja. Trebalo bi postat jasno do kraja teksta. Mi nemamo “prljavi veš”. Mi smo čisti, mi veš ne prljamo, a ako slučajno i najslučajnije (jer omaške se događaju i najboljima) nešto i malo zaprljamo, gurnut ćemo to duboko, daleko pod tepih. Postali smo gotovo lišeni i konstruktivnog srama i zdravog straha. Pasiv. Trpnja. Žrtva, nasilnik i svjedok nasilja u jednom traumatiziranom kolektivnom biću. Kada kažem “Mi” mislim na naše društvo, na našu kulturu, koje kao odrasli ljudi oblikujemo sami/e. Želimo li zdravije društvo?
Kada naglas izgovorim “ovo je kultura silovanja” – imam osjećaj da na periferiji svijesti ljudi znaju što je to. Kao što znaju i što je “kultura nasilja”. I znaju da je to nešto loše. Međutim, to nije dovoljno da prestanu perpetuirati tu istu lošu kulturu.
Kultura silovanja ima iste elemente i “taktike” kao i silovanje sâmo. Zastraši – ušutkaj – povrijedi – obezvrijedi – ponizi – zastraši – ušutkaj… i ako žrtva slučajno progovori – ponavljaj cijelu proceduru na svim razinama do iznemoglosti, do sloma.
Ako znamo što je silovanje – znamo i što je kultura silovanja. Ne možemo znati nešto što se ne izgovara, što ne postoji. To je kultura silovanja – šutnja i zatiranje istine. Kulturu silovanja svi/e svakodnevno živimo i osjećamo na svojoj koži. Kultura silovanja je način na koji tretiramo silovanje i žrtve silovanja. Načini na koje društvo i njegove institucije opravdavaju, promiču, normaliziraju i omogućavaju seksualno nasilje muškaraca nad ženama. Kultura silovanja je patrijarhat. Patrijarhat počiva na nasilju. Patrijarhat je privilegirano gledište muškaraca koji posjeduju resurse koje ulažu u održavanje rodne nepravde i opresije žena. Patrijarhat dopušta kulturi silovanja da opstane i da “cvijeta”. Nije bitno “što je kokoš a što jaje” – mizoginija ili muška privilegija – jedno drugo podržavaju, hrane i vrte u krug.
Patrijarhat JE kultura silovanja.
***
Posljednjih mjeseci pratimo “slučaj Cosby”. To, naravno, nije prvi slučaj da je za silovanje optužena neka slavna osoba koja se unatoč svjedočenju žrtve (češće žrtava) “izvukla”. Možda su nam ostali u sjećanju tek neki slučajevi koji su bili medijski eksponiraniji (Woody Allen, Sean Penn, Roman Polanski…). Najčešće, nakon takvih optužbi/slučajeva ostaje samo kultura silovanja – nasilnici rijetko bivaju prikladno kažnjeni, a žrtve se bore s posljedicama svojeg hrabrog istupanja. Nastavlja se traumatizacija življenja žrtve u društvu u kojemu im se ne vjeruje i u kojemu su osuđene da doživotno “dokazuju” svoje iskaze, u društvu koje i dalje nad njima vrši nasilje. Kultura silovanja su i mediji koji nas izluđuju svojim kontradikcijama, dvostrukim i višestrukim porukama, nasiljem senzacionalizma, skrivanjem informacija i lažnim informacijama. Nakon silovanja ostaje žrtva, prepuštena na milost i nemilost svom vječnom nasilniku – društvu. Kultura silovanja je društvo koje je nasilnik i silovatelj. Kultura silovanja perpetuira poniženje, nemoć, patnju, nesigurnost žrtve. To je kultura koja siluje.
Slučaj Cosby je “zanimljiv” i dugo traje, pa smo mogli/e (i još uvijek možemo) podrobno pratiti apsolutno sve simptome kulture silovanja u smislu reakcija javnosti (društva). Jedan od tih simptoma je i sâmo to trajanje. Trajanje simptoma upućuje na poricanje, zanemarivanje, guranje glave u pijesak i pokušavanje da se prevari i simptom i slaže sebe sama pa tako i okolinu.
Bill Cosby je američka i globalna zvijezda već pola stoljeća. Desetljećima se “šuška” o njegovim nedokazanim seksualnim ispadima i napadima, a za njegovo vlastito priznanje iz 2005. saznali/e smo tek ovih dana. Nema smisla analizirati kako je to moguće, koje su to točno sile, formalne i neformalne institucije zataškavale cijelu priču, niti ima smisla spekulirati zašto se to dogodilo baš sada. Sada je najvažnije da iskoristimo ovo vrijeme i osvijestimo kako kao društvo perpetuiramo kulturu silovanja, jer bez tog koraka nema niti najmanjeg pomaka. Moramo shvatiti zašto je to moguće, a moguće je jer živimo u kulturi silovanja. Kultura silovanja je ta koja skriva i zataškava. Saznali smo da se već više od desetljeća nižu optužbe Cosbyjevih žrtava (sada znamo da ih je preko 40!), a te optužbe pokrivaju razdoblje od početka njegove karijere pa sve do danas. U sudskom transkriptu iz 2005. koji je objavljen prošloga tjedna, Cosby priznaje da je 1976. godine dao sedativ i hipnotik najmanje jednoj mladoj ženi “kako bi s njom imao seksualne odnose”. Silovanje nije odnos. Odnos uključuje pristanak i/ili sudjelovanje više od jedne osobe. Kultura silovanja je zvati silovanje seksualnim odnosom.
Unatoč desetljetnom “šuškanju”, javnost je odbijala (i još uvijek odbija) shvatiti ove optužbe ozbiljno. Prošlog je mjeseca poznati američki komičar Hannibal Buress izveo skeč u kojemu je izravno optužio Billa Cosbyja kao silovatelja. Reakcija publike je pokazala da je ljudima itekako jasno što je istina, no pokazala je i to kako društvo trivijalizira silovanje. Silovanje je još uvijek nešto o čemu smijemo zbijati šale. Nisu baš ukusne, znamo, ali još uvijek nisu potpale pod nešto što “politički korigiramo”. U istom su rangu kao i sve druge seksualne, bolje rečeno seksističke šale. Seksizam je kultura silovanja.
Naglasit ću da je tek izravna optužba/osuda od strane jednog muškarca bila glas koji je javnost čula. Ili kako je napisao CNN-ov politički komentator Marc Lamont Hill: “Potpuno je realno pretpostaviti da u slučaju da Buress (ili neki drugi muškarac) nije javno osudio Cosbyja, vjerojatno bismo još uvijek pričali o Cosbyju kao o omiljenom američkom tatici, a ne kao o potencijalnom psihopatu.” I to je simptom kulture silovanja. Ne čujemo glasove žena i žrtava. Društvo ne čuje i ignorira ženske glasove i ne vjeruje im. Perpetuira mitove o ženi koja pretjeruje, izmišlja, laže. Najizravnije i najintimnije žensko iskustvo (emocionalno, tjelesno) takva kultura zatire i potire. U kulturi silovanja (patrijarhatu) doslovno svaka žena živi takvo zatiranje vlastitog iskustva. Posljedica je i internalizirana kultura silovanja. Reakcije žrtava na nasilje samo pokazuju intenzitet kulture silovanja. Reakcije na traumu su najčešće poricanje i krivnja. Današnja je zadaća patrijarhata da se taj broj od 30 i nešto posto prijavljenih silovanja (što je ipak porast u odnosu na neka prošla vremena) ni u kojem slučaju ne popne do kritične točke koja bi ga ugrozila.
Lamont Hill piše i o tome kako suočeni s dokazima (a za većinu je isključivo jedini dokaz Cosbyjevo priznanje), većina Amerikanaca i dalje “okreće glavu na drugu stranu” – fanovi, pripadnici/e filmske industrije, pa sve do Cosbyjevih biografa – svi su dosljedno odbijali vidjeti i priznati postojanje konstantnih optužbi tijekom cijele Cosbyjeve karijere. Cijelo to vrijeme Cosby je gradio imidž društvene moralne vertikale, a industrija je to podržavala, premda je osim samih optužbi žrtava bilo i drugih naznaka koje bi upućivale na moralnu “problematičnost” američke i globalne ikone. O licemjerju samog Cosbyja i društva piše za Rolling Stone Stacia L.Brown. Licemjerje je kultura silovanja.
{slika}
Kako ne bi morali gledati u nasilnikov i vlastiti “prljavi veš”, ljudi okreću glavu kako bi se fokusirali na ponašanje žrtvi. Okrivljavanje žrtve je kultura silovanja. Okrivljava ih se za izazivanje, za sâm “čin”, a oni “najdobronamjerniji” vječno okrivljavaju žene koje ne prijavljuju silovanje, patronizirajući ih kako se moraju obrazovati i informirati. Je li nakon svega napisanog do sada potrebno objašnjavati zašto žene još uvijek relativno rijetko prijavljuju silovanje? Spomenula sam i internaliziranu kulturu silovanja, a nju možda najbolje ilustrira dominantni narativ oduvijek nametnut ženama: “Ako si silovana, to je barem djelomično i tvoja greška.” Ovaj narativ koji za posljedicu ima nevjerovanje vlastitom iskutvu je kultura silovanja.
Još uvijek je jedan od najprisutnijih i najopasnijih mitova o silovanju taj da je silovatelj (i nasilnik općenito) stranac, Drugi, društveni otpadnik, kriminalac. Ta laž o prirodi seksualnog nasilja usađena je i duboko je pustila korijenje u kulturi silovanja, kako bi je nahranila. A tu laž ili mit obilato hrane proizvodi popularne kulture. Mislim da zapravo znamo da je to laž, ali lakše je vjerovati u nju i okriviti Drugog, nego vjerovati istini da se većina silovanja ne događa u mračnim uličicama i da silovatelji nisu neznanci (mada se takva silovanja najčešće prijavljuju). Silovatelji su najčešće kolege, članovi obitelji, partneri i supruzi. To mogu biti liječnici, odvjetnici, svećenici, umjetnici, filozofi, profesori kao i profesionalni zabavljači. Osobna biografija i profesionalna postignuća ne znače da je netko, u ovom slučaju Bill Cosby, nevin. No u kulturi silovanja, tj. u patrijarhatu, moćni muškarac će uvijek dobiti potporu i podršku i javnosti i institucija. Pa čak i kada je očito opravdana sumnja u krivnju, ista ta javnost i institucije nastojat će silovatelja pretvoriti u žrtvu. To upravo čine i crni radikali, i liberalni kritičari disfunkcionalnog društva, a i konzervativci koji tvrde da se radi o teoriji zavjere liberalnih medija.
Još jednom pogledajte boldane riječi i fraze. To je, i još mnogo toga nenapisanog i neizrečenog, kultura silovanja.
I na kraju ću, u ime vjerovanja vlastitom iskustvu zapitati i sebe i vas (a bojim se odgovora) – jesu li svi ti ljudi “samo” konformisti kojima je lakše vjerovati u nevinost zločinca ili su mnogi od njih isto tako nasilni licemjeri koji zapravo odobravaju njegov (u ovom slučaju serijski) zločin?
