Ususret 8. martu, Međunarodnom danu žena, kada se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća žena, a istovremeno je taj dan simbol borbe protiv neravnopravnosti, seksizma i revizionizma, u Zagrebu se organizira Noćni marš. Iako mnogi i mnoge misle da su žene izborile sva prava, u današnje vrijeme borba nam je izuzetno potrebna. O nejednakostima s kojima se žene danas susreću i bore te koje će jasno izreći tijekom Noćnog marša na 8. mart razgovaralo se u petak u emisiji Širenje Područja Borbe na Radio Studentu sa Sanjom Kovačević iz inicijative Preuzmite odgovornost za ubojstva žena.
U utorak, na 8. mart, održat će se Noćni marš. Kako je došlo do te ideje?
Početkom godine oformile smo Inicijativu Preuzmite odgovornost za ubojstva žena. Bile smo motivirane potrebom da učinimo nešto protiv sveprisutnog nasilja nad ženama, a povod su bila sve učestalija ubojstva žena od strane bliskih osoba do kojih je evidentno došlo zbog propusta institucija. Kako nam je namjera bila da radimo kontinirani pritisak na institucije i budemo prisutne u javnosti radi osvještavanja medija i društva o razmjeru rodno uvjetovanog nasilja, a 8. mart se približavao, to je bio logičan datum za akciju. Razmišljale smo kako ga želimo proslaviti i što glasnije poslati poruke i zahtjeve vezane uz ono što nas tišti i opresira, odlučile smo se za noćni marš. Vrijeme ovog marša je važno jer se radi o akciji koja će se održati nakon radnog vremena pa će većina žena ima priliku marširati, primjereno slaviti i poslati svoje poruke i zahtjeve. Povijesno, 8. mart je dan borbe kako za ljudska prava žena tako i protiv svih oblika ugnjetavanja i društvenih nepravdi. S obzirom na društveni trenutak u kojemu se nalazimo – sada u Hrvatskoj, ali i globalno – želimo vratiti 8. mart na ulicu i kao ujedinjavajući oblik borbe. Marš u javnom prostoru je konkretan i simbolički, jer iza nas stoji dugotrajna borba kako bi žene uopće imale pravo pristupa javnom prostoru, a ispred nas je daljnja borba za javni prostor globalno i lokalno – sve do potpune ravnopravnosti. Isto tako ovim maršom želimo doprinijeti kreiranju društva u kojemu je odlazak s radnog mjesta za prosvjed za Osmi mart moguć, no vodimo se idejom solidariziranja s onima koje ovaj izrabljivački sustav dovodi na sam rub egzistencije i koji jednostavno nisu u poziciji ugrozit svoja radna mjesta.
Koje su sve organizacije i/ili inicijative uključene?
Poslale smo poziv brojnim udrugama koje se bore za ljudska prava žena, kao i onima koji se bore za ljudska prava općenito. Razlog je, između ostalog i to što su žene najčešće višestruko opresirane – najprije kao žene, a zatim i kao pripadnice drugih, također, sve više opresiranih skupina i zajednica u ovom društvu. Feministička borba se vodi na širokoj fronti, a naši zahtjevi uključuju i borbu protiv društva nasilja na svim razinama.
Ovaj marš organiziramo zajedno s udrugama CESI, HollaBack! i Ženska soba, a podržavaju nas i s nama će marširati članice i članovi brojnih civilnih udruga i organizacija. Želim ih sve nabrojiti, jer su nam sve važne i svima smo zahvalne: Centar za mirovne studije, BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, MAZ – Mreža antifašistkinja Zagreba, LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’, Centar za ženske studije, K-zona, Mreža mladih Hrvatske, Zelena akcija, Trans Aid, SOIH – Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, B.a.B.e., Direktna demokracija u školi, Zagreb Pride, Udruga za zaštitu prava zrelih žena, GONG, Udruga žena Romkinja Hrvatske ‘Bolja budućnost’, Centar za građanske inicijative Poreč, Autonomni kulturni centar Attack, Inicijativa za podršku izbjeglicama ‘Dobrodošli’, Inicijativa Are You Syrious?
Koja će biti ruta marša i kako će on izgledati?
Okupit ćemo se u 18 sati u Parku PKIV nakon čega nastavljamo u smjeru: Ulica kneza Višeslava –> Džamija –> Ulica Franje Račkog –> Jurišićeva –> Zrinjevac.
Namjera marša je da budemo glasne i borbene, s bubnjevima, zviždaljkama i megafonima. Također, imamo brojne transparente na kojima ćemo poručiti što zahtjevamo i čega nam je dosta! Putem ćemo zastati kako bismo pročitale zahtjeve i ukazale na kršenja prava u svim područjima, a za kraj na Zrinjevcu čitamo proglas.
U zadnjih dvije, tri godine (posebice) žene su relativno tiho postale meta napada raznih konzervativnih udružena i institucija. Najugroženija su seksualna i reproduktivna prava. Na koje su sve načine ona ugrožena i kako je do toga došlo?
Konzervativni i vjerski sustavi koji su neizostavno vezani uz jačanje desnice u bilo kojem društvu, uvijek imaju za cilj još veće potlačivanje žena, kako bi im oduzeli moć, pretvarajući ih u obespravljene inkubatorice nacije. To se radi na sve moguće načine – a svi ti načini su neminovno nasilni – bilo da govorimo o ekonomskom nasilju ili o fizičkom i seksualnom nasilju nad ženama. To se možda i najočitije ogleda u napadu na reproduktivna i seksualna prava, posebno prava na pobačaj, kontracepciju, medicinski potpomognutu oplodnju i kao i na odgoj seksualno odgovornih mladih. Desne političke opcije ne “krasi” bez razloga epitet nazadnih – na reproduktivnim pravima žena jasno vidimo kako nas vraćaju nazad i u onome što smo kao društvo stekli i stekle. Vraćanje nazad uključuje i stopiranje svih progresivnih društvenih ideja koje žele mijenjati društvo, a to znači živote ljudi na bolje. Za to je npr. tipičan primjer pristup odgajanju kroz školski sustav, kojemu je nametnut vjeronauk i jedno viđenje, a svim silama se ne dopušta npr. uvođenje građanskog odgoja i odgoja sekusalno odgovornih mladih. Suprotstavljamo se upravo tom pokušaju instrumentaliziranja naših života i naših tijela.{slika}
Također, poznato je da su žene na tržištu rada diskriminirane. Umjesto da nas ‘rad oslobodi’, on nas je dvostruko podredio. O čemu se zapravo radi?
I ta diskriminacija je isto tako višeslojna. Žene čine većinu radne i proizvodne snage u industrijama koje se praktički nalaze pred potpunim nestankom, za to je naravno primjer tekstilna industrija u kojoj je uvijek i svugdje na svijetu zapošljavana (bolje reći iskorištava) ženska radna snaga. S neoliberalizacijom društva koju je u ovoj našoj tranziciji pratila doslovno pljačka te radnice su doživjele sve vrste diskriminacije, kršenja i izigravanja njihovih ljudskih prava – od nehumanih radnih uvjeta, nesigurnih primanja do otkaza i gubitka radnih mjesta.
U kapitalističkom društvu žene rade u potplaćenim uslužnim i javnim djelatnostima ili u javnom sektoru koji se gasi, npr. u obrazovanju i zdravstvu.
Također, rade u nesigurnim i nestabilnim uvjetima rada u kojima je realno nemoguće zatražiti slobodan dan ili prilagođavanje radnog vremena. Mlade žene ne dobivaju priliku da rade za plaće s kojima bi mogle samostalno živjeti, u nekim sektorima se npr. žene sve više nakon svoje 40. godine suočavaju s otkazima te trudnice dobivaju otkaze. To je pokazatelj licemjerja društva – s jedne strane ženu se prisiljava na rađanje (onemogućujući joj samostalnu odluku nedostupnošću abortusa i kontracepcije), s druge strane joj se onemogućuju održivi uvjeti za podizanje i odgoj djeteta. Uz to, na razgovoru za posao ju se pita namjerava li rađati i sl. Poruka je jasna: ostani kući, rađaj, rintaj, odgajaj, brini se za djecu, brini se za starije članove obitelji, budi ekonomski ovisna o muškom dijelu obitelji, nezaštićena sustavno od nasilja. Radi sve te poslove koji su iznimno zahtjevni jer to je rad koji ti ne namjeravamo platiti, koji je bezvrijedan jer si i ti bezvrijedna. To je rad koji je tvoja domovinska dužnost.
Nejednakost je posebno vidljiva kod marginaliziranih skupina žena. Možeš li nam više reći o tome?
Radi se o ženama koje su opresirane višestruko. Osim što su diskriminirane kao žene, pripadaju nekoj društveno marginaliziranoj skupini, ili više njih – bilo da se radi o diskriminiranoj etničkoj skupini, osobama s invaliditetom, bolesnim osobama, starijim osobama, siromašnima, osobama nenormativnog rodnog i seksualnog opredjeljenja. Ako je bijela Hrvatica kao žena obespravljena i jedva da ima ikakav kanal za zauzimanje bitnih i moćnih pozicija, bilo političkih bilo poslovnih, zamislite koliko prilike ima Romkinja? Ili zamislite, kakvo tek nasilje u porodu doživljavaju one žene koje imaju najmanje moći? Koje su ugrožene kako od institucija (koje bi im trebale pomoći), tako najčešće i u svojim obiteljima. Kod nas se o tome i ne priča baš, ali istraživanja pokazuju da su npr. žene s invaliditetom značajno češće žrtve nasilja u obitelji, a one su istovremeno u najmanjoj mogućnosti da se zaštite, odu, osamostale. U nehumanom i nesolidarnom društvu u kakvom živimo nasilje koje doživljavamo samo se množi.
U ovom trenutku dolazi do pomicanja društva ‘udesno’. Takav trend ne zaobilazi ni žene pa dolazi do paradoksa u kojem umjesto da mlađe generacije žena ustraju u borbi za vlastita prava, feminizam i emancipacija sve češće poprimaju negativne konotacije. Kako doskočiti tom problemu? Treba li nam nova revolucija?
Revolucija je po meni, kao i ono što nazivamo valovima feminizma, spiralni projekt, malo se vrti u krug, malo ide naprijed-nazad, udari temelj na jednoj razini, pa krene dalje, ali ide prema gore i točki konačnog cilja.
Ne znam kako doskočiti tom problemu. Taj problem je oduvijek postojao, i to u svim društvima. Ali s neoliberalnim kapitalizmom se ‘podebljao’. Mislim da je to ponajprije zato što smo kao žene sve nesigurnije egzistencijalno, pa je razumljivo da se prilagođavamo okolnostima naprosto kako bismo preživjele, osigurale budućnost djeci. S druge strane, što je opresija veća, veća je i tzv. internalizirana opresija. Pogotovo u društvu koje je upregnulo sve mehanizme da nas ‘obesvijesti’ umjesto ‘osvijesti’. Ja mislim da je riječ feministkinja kao prvo još jedna riječ koja je nepoželjna samo zato što ugrožava dominantnu patrijarhalno-nacionalno-kršćansko-nasilnu matricu. Uz to, oduvijek je predstavljala iznimno snažan otpor i ugrozu, tako da nije čudo što je se pokušava diskreditirati na sve moguće načine.
Moja osobna idealistička vizija je da žene na primjeru nas feministkinja vide kako je moguće i u ovakvim okolnostima izabrati neku vrstu unutarnje slobode i da je moguće slobodnije i konstruktivnije živjeti ako kao žena napravimo taj izbor. Ali, želim naglasiti da u startu nemamo sve istu priliku za to, neke od nas su privilegiranije od drugih, a naš je zadatak da radimo na brisanju tih privilegija i nepravdi te na jednakosti i ravnopravnosti i unutar naše zajednice žena.
via GIPHY (Ilustratorica: Zvonka Barbir)
Zašto je važno obilježavati 8. mart ovakvim akcijama, a ne poklanjanjem ruža bakama, majkama, sestrama, suprugama, djevojkama i prijateljicama?
Takav način obilježavanja, samo je još jedan oblik etabliranja svih dominantnih, a nerealnih društvenih matrica. Onih koje nam mažu oči kako postoji jedan heteropatrijarhalan, srednjoslojaški, konzumeristički svijet, u kojemu u obiteljima cvatu ruže, a ‘ruže’ svake obitelji su žene u svojim ‘utvrđenim’ ženskim ulogama. Velika je to travestija poznatog slogana ‘kruha i ruža’.
Do takvog simboličnog oblika ‘obilježavanja’ Dana žena je došlo, koliko mi je poznato, u SSSR-u i drugim zemljama Istočnog bloka u kojima su žene na jednoj razini postigle emancipaciju i ostvarile prava, njihov pokret je bio iznimno snažan i zapravo uvod u revoluciju. Ali onda kada su društveni uvjeti i ravnopravnost navodno ‘sjeli na svoje mjesto’, žene su se i dalje opravdano smatrale diskriminiranima, i trebalo im je nekako ograničiti prostor djelovanja. Nešto što je u svojoj osnovi bilo iznimna revolucionarna sila – ženski pokret – sveli su na simboličan dan u godini koji ženu opet svodi na objekt kojeg treba ušutkati, a oduzeti joj mogućnost da bude subjekt društvenih promjena.
Da ne ‘okrivim’ samo tzv. Istočni blok, ‘doprinos’ kapitalističkog zapadnog svijeta u svođenju žene na objekt je globalno ključan i najutjecajniji.
Zbog svega ovoga o čemu danas pričamo, već više od jednog stoljeća žene marširaju ulicama diljem svijeta. Zahtijevaju svoja prava, solidarno i borbeno marširaju protiv ratova, siromaštva i svih oblika društvenih nepravdi. Zato ćemo marširat i ove 2016. godine u Hrvatskoj i biti dio globalne borbe za bolji i pravedniji svijet!
