Nakon razočaravajućeg prvog semestra i nešto “svjetlijeg” drugog, odlučila sam provjeriti kakvo je stanje po pitanju studentskih prava na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Djelomično potaknuta pozitivnim zakonskim rješenjem u svezi pravobraniteljstava, a djelomično, najvećim novinarskim porivom (onim naravi znatiželje!), za procjenu indikatora ostvarenja studentskih prava, demokratičnosti sustava u praktičnom, a ne normativnom smislu, te (ne)prisutnosti ikakvih oblika diskriminacije, obratila sam se Dinu Đuli, studentskom pravobranitelju na FPZg-u.
Uvijek nasmiješen i spreman pomoći, altruistični i ambiciozni kolega novinar i odličan student 2. godine diplomskog studija novinarstva, epiteti su koji bez premca opisuju Dinu. Na poslijepodnevnoj kavi i “čašici razgovora”, podijelio je sa mnom svoja iskustva kao člana Studentskog zbora FPZg-a, te funkcije studentskog pravobranitelja koju obnaša već godinu dana. Njegova je funkcija zakonski određena člankom 17. Zakona o Studentskom zboru i drugim studentskim organizacijama, u kojem stoji kako studentski pravobranitelj “prima pritužbe studenata koje se odnose na njihova prava i raspravlja o njima s nadležnim tijelima visokog učilišta, savjetuje studente o načinu ostvarivanja njihovih prava, može sudjelovati u stegovnim postupcima protiv studenata radi zaštite njihovih prava, te obavlja druge poslove utvrđene općim aktom visokog učilišta”.
Na pitanje obraćaju li mu se često studenti/ce s problemima vezanim uz kršenje njihovih prava, diskriminaciju i slično, odgovara kako je problem u tome što većina ljudi niti ne zna za postojanje Studentskog zbora, dok ne “zagusti”, pa ih netko ne uputi njima, a kamoli za postojanje studentskog pravobranitelja. Ako i zna za njih, ono što ga posebno smeta, kaže Dino, jest to što ih većina percipira kao osobe koje su na tim funkcijama iz vlastitih, sebičnih potreba i ciljeva. Mora da se stanje politike u Hrvata preslikalo u sve sfere života, pa tako jedino što ljudi očito očekuju od osoba na bilo kakvim funkcijama jest nož u leđa. Nažalost ili na sreću (sreću ako ćemo po onoj, “opreza nikad dovoljno!”)
No, studenti/ce koji/e se ipak obraćaju studentskom pravobranitelju, uglavnom mu se obraćaju kao članu Studentskog zbora, te na osnovu njegove dobre volje i činjenice da je spreman pomoći, a ne nužno zbog njegove pozicije studentskog pravobranitelja koja je još uvijek u povoju, te nedovoljno transparentna i nepromovirana. Ljudi mu se obraćaju većinom u vezi administrativnog tipa problema, poput pomoći pri pisanju raznih zamolbi, ali i zbog prigovora na pojedine profesore. Na pitanje o diskriminaciji na fakultetu po bilo kojoj osnovi, spomenuo je kako osobno nije doživio diskriminaciju, ali su mu poznati malobrojni, ali ipak prisutni, seksistički ispadi pojedinih profesora. Također, zabilježen je slučaj u kojem je pravodobnom reakcijom na diskriminaciju, jedan od profesora izgubio status redovitog profesora na FPZg-u.
Suradnja tijela Studentskog zbora s tijelima Uprave fakulteta i profesorima, dobra je. Članovi Zbora nastoje biti što je moguće objektivniji i nepristraniji, stojeći na razmeđu između profesora i studenata, jer ipak su oni određeni “kanali” do profesora, te, kako to ističe Dino, profesori ozbiljnije shvaćaju njih kao članove Zbora i posrednike pri rješavanju problema prema kojima nemaju osobne animozitete. Pitanje na koje sam najnestrpljivije iščekivala odgovor bilo je o odnosu politologa i novinara, odnosno, je li se ikada osjećao diskriminiranim od strane kolega politologa ili politoloških profesora, s obzirom na opće poznati antagonizam među dvaju smjerova. Optimističan odgovor, nije, ali kaže kako je upoznat s takvim iskustvima od strane pojedinaca, te kako to nije nimalo korektno ni moralno, te ne vidi potrebu za tim.
Dinov idealizam niti na 5. godini studija ne jenjava, pa tako kaže kako, ako diskriminacija i postoji, “dobro je zapakirana”.
Razgovarali smo i o njegovu radnom iskustvu, stanju novinarstva u Hrvatskoj i mnogobrojnim drugim temama koje smo pretresli u tih sat, sat i pol razgovora.
Mediji su u nas začarani krug, smatra Dino. Loša kvaliteta i senzacionalizam koji nude, posljedica je toga što publika traži takve sadržaje, ali odgovornost leži i u medijima koji su publiku na neki način “naviknuli” na senzacionalizam, estradizaciju i simplifikaciju sadržaja. Ipak, u novim naraštajima vidi svjetliju budućnost novinarstva, i jedan je od rijetkih s takvim mišljenjem.
No, kakva bih ja bila feministkinja da nisam iskoristila priliku i za mišljenje o feminizmu i rodnim ulogama pitala studenta pravobranitelja. Poveli smo raspravu o rezultatima istraživanja rodne ravnopravnosti i diskriminacije u Hrvatskoj, naručenog od strane Vladinog ureda za ravnopravnost spolova (zanimljivi su i relevantni podaci sljedeći: tek svaki treći građanin RH zna da je rodna diskriminacija zakonski kažnjiva, samo 18 % njih smatra da su muškarci i žene ravnopravni u hrvatskom društvu, očito je slabljenje uspješnosti muškaraca u obrazovanju, a u cjelini, muškarci i žene podjednako su zastupljeni u visokom obrazovanju, no kad se to raščlani na pojedina područja, odnosno, grane obrazovanja, vidimo da su žene podzastupljene u računarstvu i inženjerstvu, a muškarci u društvenim i humanističkim područjima). Dino priznaje kako su kolegice ipak bolje studentice, te kako se na diplomskom studiju na popisu odličnih studenata nalaze tek dva, tri muškarca. No napominje kako ljudi nisu svjesni određenog stupnja diskriminacije muškaraca jer relevantna diskriminacija nije pretjerano medijski eksponirana, no to ne znači da ne postoji. Ipak, ne vidi razlog zašto su žene i dalje slabije plaćene od muškaraca za jednaki radni učinak koji proizvedu, te postavlja simbolično i logično, no nikad odgovoreno pitanje: “Zašto?” Nada se kako će s vremenom uloge muškaraca i žena biti izjednačene jer su rodne uloge, smatra, više kulturno-društveni nego biološki kontekst. Stanje na FPZg-u po tom pitanju i nije tako loše. Dapače, pojedine profesorice imaju veći autoritet od profesora prema njegovom viđenju i iskustvima, te smatra kako u akademskim krugovima rodne uloge bivaju izjednačene i gube na zastupljenosti, za razliku od nekih drugih tržišta rada.
Na kraju ovog konciznog i zanimljivog razgovora, nije mi preostalo drugo doli zaključiti kako sam možda pretjerala u kritičnosti procjene na početku spomenutih indikatora, te kako je FPZg u odnosu na neke druge fakultete možda ipak neutralniji, da ne kažem, svjetliji primjer po pitanju studentskih prava i ne pretjerane količine diskriminacije. Dakako, nije savršen niti idealan primjer visokoobrazovne ustanove u potpunosti nediskriminirajuće osnove, ali stanje je zasad pod kontrolom, ako je suditi po zapažanjima studentskog pravobranitelja.
Uz nadu da će tako i ostati, te da će studenti uvidjeti važnost Studentskog zbora kao tijela koje ih predstavlja, te biti bolje upoznati s radom Zbora, a onda i pravobranitelja, ostaje mi samo poželjeti mnogo uspjeha Dini i kolegama u daljnjoj borbi za prava svih studenata i postizanju veće transparentnosti vrlo korisne funkcije studentskog pravobranitelja.
