Aktivizam je pitanje stava

U posljednje vrijeme često se govori o socijalnom i/ili društvenom poduzetništvu, no s obzirom da je u Hrvatskoj za šire građanstvo riječ o relativno novijoj  “pojavi” – o čemu se tu zapravo radi?

U našem jeziku se “socijalno” često referira na pitanja zaštite od rizika siromaštva te isključivanja u društvu i to u užem smislu kao mjerama namijenjenima zaštiti najčešće egzistencijalno ugroženih osoba dok bi “društveno” značilo da je fokus na stvaranju nekih vrijednosti, koje su dobre za cijelo društvo i za društvene odnose, dakle, riječ je o širem shvaćanju društvene pravednosti. Kad govorimo o društvenom poduzetništvu, tu su zapravo namjerodavniji ljudi koji se njime bave da kažu kako oni vide društveno poduzetništvo, a ja osobno moram reći da se moj stav jako promijenio u posljednjih 15 godina jer sam imala velike predrasude prema društvenom poduzetništvu.

Zašto?

Smatrala sam da je to jedna neoliberalna podvala aktivizmu, naime, sjećam se kad sam 90-ih bila u jednoj međunarodnoj mreži aktivista u Južnoj Africi i dva dana smo se svađali oko toga je li bitniji aktivizam ili društveno poduzetništvo. Ja sam bila u radikalnoj grupi Latinoamerikanaca, Zimbabveanaca, Indijki koje su radile s najamnim radnicima kojima su oduzeta prava slobodnoga rada i mi smo se jako žestili protiv Amerikanaca, Francuza, opet Indijaca, Pakistanaca koji su navijali za društveno poduzetništvo. Tada sam smatrala da je to prevara, “uvaljivanje” logike poslovnog sektora slobodnom samoorganiziranom aktivističkom djelovanju i prisiljavanje svih nas da počnemo tržišno razmišljati i možda bismo mogli obnoviti neka od tih promišljanja.

Što je utjecalo na promjenu stava?

Pa kad gledamo što je društveno poduzetništvo – to je primjena svih mogućih metoda koje proistječu iz organiziranja poslovanja za postizanje društveno korisnih ciljeva, dakle metode su poslovne, a ciljevi su društveni. Možemo reći da je to svaki oblik djelovanja u nekim tržišnim uvjetima transakcija i proizvodnje tako da su oni od početka do kraja prožeti ciljevima stvaranja dodne vrijednosti ne za privatnu korist onih koji organiziraju tu proizvodnju, nego za korist jednog kolektiva onih koji su uključeni u proces proizvodnje i razmjene i šire zajednice. Pritom je neodvojivo pitanje društvene okoline i okoliša, a možemo to nazvati društveno i ekološki osviješteno poduzetništvo ili ga možemo označiti kao poslovno osviješteni rad na društvenim promjenama.

Važan element u priči su i demokratski procesi odlučivanja.

Apsolutno. Imamo nekoliko važnih načela koji su najčešće kao tradicionalna primjenjena u zadrugarstvu jer su zadruge konsolidirani oblik društvenog poduzetništva i društvene ekonomije temeljene na balansu između individualnog i kolektivnog. Dakle, glavni kriteriji su demokratski procesi i unutarnja organizacija donošenja odluka, definiranje ciljeva i svrhe poslovanja s obzirom na korist i očekivane primarno pozitivne posljedice na zajednicu i pojedinca te okoliš, kao i način raspoređivanja viška prihoda u smislu da ga se raspodjeljuje kroz demokratske procedure i preusmjerava u korist zajednice.

Postoji, dakle, razlika u odnosu na društveno odgovorno poslovanje čija je često karakteristika primarno nastojati izbjeći negativne posljedice, međutim, kakvi modeli postoje kod društvenog poduzetništva jer to ne mora biti “čista” priča.

Mogući su omjeri što često ima dosta društvenih poduzeća, primjerice, 25 posto ide vlasnicima sredstava za proizvodnju, a ostalih 75 posto ide u reinvestiranje s tim da ako imate demokratske procese i zadruge, tada se tu ne radi o jednoj osobi koja je vlasnik, nego je riječ o kolektivu.

Međutim, zadruge kod nas imaju prilično negativnu konotaciju.

One su, iako tradicionalne, doživjele kod nas jednu povijesnu marginalizaciju i rekla bih čak klevetu zbog prisilnog udruživanja u zadruge nakon Drugog svjetskog rata i ostao je taj neki krimen zadrugarstva kao prisilnog modela koji zapravo uopće nije takav, već je sušta suprotnost i zadruge su uspjele preživjeti i životariti u tranziciji. Njih se državno potiče i to vezano uz rad branitelja i osoba s invaliditetom gdje postoji socijalna intervencija, ali čini mi se bez adekvatne podrške koja bi značila i podršku razvoju poslovanja te plasmana na tržište pa je upitno koliko su se mogli tržišno pozicionirati. 

Prepoznaje li Hrvatska potencijal socijalnog poduzetništva i slijedi li primjere dobre prakse iz Europske unije?

Imamo ogromno vrludanje oko nerazumijevanja neprofitnog djelovanja i neprofitnog samofinanciranja organizacija civilnoga društva, naime, govorimo o udrugama, o ustanovama, a nakladništvo nam je nerazvijeno. Nama su svi oblici neprofitnih organizacija još uvijek užasno orijentirani na državu, to jest na financiranje iz javnog sektora koji se buni da mu je to teret, omča oko vrata, ali s druge strane ne uspijevaju iznaći poticaje koji bi imali smisla za korištenje drugih izvora financiranja. To je samofinanciranje kroz privređivanje ili poticanje privatne filantropije – građanske ili korporativne. S jedne strane imamo Nacionalnu zakladu ta razvoj civilnog društva, koja sad već dobrih 10 godina koliko postoje institucionalne potpore, uvjetuje organizacijama civilnoga društva da moraju razviti programe samofinanciranja zbog čega su se i mnoge aktivističke organizacije često bunile.

U čemu je bio problem?

Pa nećemo valjda sada uz sve drugo što radimo, sad još otvarati i slastičarnu ili pekaru, ili se baviti masažom da bi samofinancirali ono što radimo … takvi su bili otprilike prigovori jer je to za mnoge organizacije bilo nakaradno, a to su često tražili međunarodni donatori. No, s druge strane, mora se reći da su se kroz neke programe iznjedrila neka inteligentna rješenja koja su komplementarna s temeljnom misijom organizacije ili joj barem ne smetaju.

Kakva je, dakle, situacija u Hrvatskoj?

Imamo entuzijaste, neku tradiciju i državu odnosno različite inicijative unutar države koje su vrlo često međusobno neusklađene i nekoliko aktera koji pitanje socijalnog poduzetništva već godinama pokušavaju staviti na red. Nemojmo zaboraviti, imamo i ljude u poslovnom sektoru koji također pokušavaju promovirati ideju društveno odgovornog poslovanja kao jednog ipak drugačijeg, naprednog i boljeg modela, ali koji isto neće zaživjeti ako nemamo državne poticaje. Država na to reagira kad dođe neki projekt, ali ništa kontinuirano i ne možemo govoriti o strateškoj orijentaciji države, nego o reaktivnosti na interese civilnoga društva s jedne strane te Europske unije, koja ima svoje programe za razvoj socijalnog poduzetništva koja očekuje od država da imaju neke svoje podloge.

Takva bi podloga u Hrvatskoj trebala biti Strategija razvoja socijalnog poduzetništva, no gdje je ona? Radna skupina, čija ste i Vi članica, osnovana je sredinom prošle godine, održavani su neki sastanci, određeni nacrt postoji, ali ona još nije predstavljena javnosti. Doduše, prema posljednjim informacijama iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava kao koordinatora za njezinu izradu, Strategija je krajem veljače konačno trebala biti “vani” da bi potom u drugoj polovici ožujka uslijedila javna rasprava, i to ne samo u Zagrebu, nego i na regionalnoj razini. No, danas je 28., veljača je gotova, a nje nema, k tome – poznavajući hrvatsko iskustvo sa strategijama – što se uopće može očekivati?  

Da, ona bi trebala uskoro biti vani i da, u Hrvatskoj kad se donose strategije, nažalost, velika je šansa da je riječ o deklaratornom dokumentu, koji ako iza sebe nema političku volju i ako nije vezan uz neke instrumente financiranja te konkretne akcijske planove, koji su opet uvjetovani nekim drugim procesima, onda ona može visjeti u zraku. U ovom slučaju, ona je ipak bitna jer je Ministarstvo rada predalo svoj plan za povlačenje sredstava iz Europskog socijalnog fonda, no mi taj program u Radnoj skupini nismo vidjeli premda nas uvjeravaju da nema razloga za brigu i nadajmo se da su ta dva dokumenta usklađena. 

Koja su strateška područja Strategije i koja su otvorena pitanja?

Ona ima nekoliko strateških područja: institucionalni i zakonski okvir za razvoj socijalnog poduzetništva, financiranje socijalnog poduzetništva, obrazovanje za socijalno poduzetništvo te vidljivost i osvještavanje javnosti o socijalnom poduzetništvu. Ono što je jako važno jest pitanje da li ići u stvaranje novog pravnog subjekta koji bi se zvao socijalno poduzeće ili nekako drugačije definirati status socijalnih ili društvenih poduzetnika.

Što je predloženo?

Nakon duge rasprave, Radna se skupina usuglasila da bi trebalo ići jako liberalno i otvoreno kako ne bi unaprijed postojale restrikcije za buduću praksu jer socijalno poduzetništvo je društvena i ekonomska praksa, a tek onda “kućica” i nekakva organizacija. U tom smislu, prijedlog je bio da se definiraju kriteriji temeljem kojih će biti moguće prepoznati pojedince, obrte, umjetničke organizacije, udruge, zadruge, ustanove, poduzeća, dionička društva … da djeluju u skladu s načelima socijalnog poduzetništva i tada mogu dobiti neku vrstu certifikata. 

I to ne trajnog, nego za određeno razdoblje, primjerice trogodišnje razdoblje zato jer to nekako korespondira s poslovnim planovima i da oni onda mogu ući u evidenciju ili registar i temeljem dobivenih certifikata imaju drugačiji tretman u različitim sustavima, primjerice javnoj nabavi i pristupu financijskom tržištu. Nadalje, pitanje etiketiranja je važno i osobno mislim da će Strategija biti šuplja bude li sve svedeno samo na kampanje i edukacije bilo onih koji to već ionako znaju ili sat, dva u školi – od toga neće biti ništa. Ali ako uđemo u tržišna pitanja – takozvanih eco i social labels – kako je proizvod nastao, tko ga je radio, otkud su i kako nabavljani materijali, jesu li i kako ti ljudi plaćeni, koji su ciljevi organizacije … 

To su sve sustavi koji vani postoje?

Da, imamo eko i društvene etikete, ako se revidira sustav javne nabave kao što ga ima Europska unija, ako imamo poticaje za razvoj novih financijskih instrumenata kao što je Etička banka na čemu se sada također radi, društveno investicijski fondovi koji garantiraju da će novac otići u društveno odgovorna poduzeća, a moguće je uvući komercijalne banke kroz Hrvatsku banku za obnovu i razvoj ili da postoji garancijski fond i zadružne banke. 

Naime, kako da primjerice gospođe iz Kamenskog, koje nemaju nikakve imovine osim poklonjenih strojeva za šivanje, dođu do kapitala kako bi nabavile još mašina potrebnih za rad da mogu zaposliti više žena i plasirati svoje prozvode na tržište što zahtijeva ozbiljnu investiciju i u  marketing, a za što trebaju novac. Trebaju nam, dakle, puno osjetljiviji programi za kreditiranje, a da ne budu svi nužno posve donacijski, nego mješoviti.

Da se vratimo na pitanje primjera dobre prakse u EU, a koje se i nadovezuje na to da vani, naime, postoji set različitih mjera?  

Da, treba nam set specifičnih dobro povezanih mjera što je već sve vani razvijeno, postoje različiti modeli. Nemojmo zaboraviti, socijalno poduzetništvo je važan dio europskog gospodarstva, koji predstavlja oko 10 posto BDP-a i u njemu je zaposleno više od 11 milijuna radnika ili 4,5 posto aktivnog stanovništva EU. Jedna četvrtina svih novih poduzeća osnovanih svake godine upravo je socijalno poduzeće. 

U Italiji su većina supermarketa zadruge, poljoprivreda je tako organizirana. Ne trebamo, naravno, preslikavati modele, nego naći svoje, ali strahujem da sve to neće biti moguće ako ministri financija, obrta i poduzetništva, rada te europskih fondova i regionalnog razvoja ne sjednu za stol i dogovoriti kako će se napraviti ipak neke mirkotektonske promjene u financijskom sektoru u sustavu državnih potpora i javnih nabava kako bismo razvijali socijalnu ekonomiju.

Rekli ste da bi trebalo ići jako liberalno i otvoreno kako ne bi unaprijed postojale restrikcije za buduću praksu, međutim, jedna kočnica upravo prijeti razvoju socijalnog poduzetništva u Hrvatskoj. Naime, u Saboru se čeka raspravu u prvom čitanju o prijedlogu Zakona o računovodstvu i financijskom poslovanju neprofitnih organizacija na čiju se odredbu iz članka 33 nedavno požalilo i više od stotinu udruga, socijalnih zadruga te socijalnih poduzeća. Doduše, problem je to koji se vuče još iz javne rasprave u prosincu prošle godine, a riječ je o odredbi prema kojoj su organizacije ako godišnje uprihode više od 230.000 kuna, obvezne za potrebe obavljanja gospodarske djelatnosti osnovati trgovačko društvo ili neki drugi oblik udruživanja koji nije neprofitni. Koji su rizici takve odredbe?

Zakonodavac time valjda smatra da će spriječiti zloupotrebe neprofitnog statusa i remećenje tržišnih odnosa, jer se ovdje ne razumije da je pitanje što će organizacija napraviti s viškom prihoda i hoće li država dobro nadzirati je li tu došlo do zloupotrebe umjesto koristi cijeloj zajednici. Nastoji se, dakle, spriječiti situacije sa sportskim klubovima, takozvanim neprofitnim organizacijama kao što su fitness klubovi koji su redom registrirani kao udruge, a nemaju nikakve druge djelatnosti osim treninga po komercijalnim cijenama, niti organiziraju edukacije.  

I tako sada umjesto da imate jednu, vi morate stvoriti dvije organizacije, servisirati ih računovodstveno, pisati izvještaje za obje, a u nekim slučajevima se dovijati kako da iz jedne košare prebacujete u drugu. Osim toga, podrazumijeva se da ćete ostvarivati profit ako uprihodite više od tih 230.000 kuna pri čemu, između ostalog, regulira materiju koja je već regulirana u Zakonu o porezu na dobit. Umjesto toga, treba pojačati inspekcijske službe za neprofitne korisnike, a za čiju edukaciju je moguće povući sredstva iz Europskog socijalnog fonda.

Je li se na ovom Prijedlogu zakona lomilo nešto što bi trebalo riješiti zapravo Zakonom o udrugama, kojih u Hrvatskoj ima oko 50.000 i riječ je o vrlo šarolikom društvu, koje se često gleda kao monolitnu cjelinu i sve jednako proziva da s jedne strane gutaju državni novac, a s druge još uvijek da su strani plaćenici?

To je pitanje što mislimo koliko bi država trebala regulirati sve oblike samoorganiziranja građana, no treba uvesti neka temeljna pravila igre i temeljne obveze jer iz neprofitnog statusa proistječu neke olakšice. Međutim, treba nam ta raznolikost jer ako imamo minimalne standarde, a Prijedlog Zakona o računovodstvu i financijskom poslovanju neprofitnih organizacija nudi vrlo visoke standarde vezano uz financijsko izvještavanje, ne vidim u čemu je problem u broju udruga. To je samo znak da neki ljudi žele nešto raditi, ali sve te udruge ionako nisu aktivne i ne vidim potrebu za uvođenjem posebnog reda osim ako je riječ o javnim financijama za što se stalno i zalažemo pozivajući na transparentnost. No, ovdje se jednim udarcem pokušava riješiti nekoliko problema, a zapravo se samo stvara još više njih.

Koliko su organizacije civilnoga društva pridonijele promjenama u društvu i što biste izdvojili kao najznačajniji uspjeh?

Civilno društvo jedan je vrlo širok pojam koji pokriva sve društveno zainteresirane građane od umjetnika, novinara, ljudi koji razgovaraju sa svojim susjedima i s njima nešto razmjenjuju pa do onih koji djeluju kroz neke organizacije putem kojih su usmjereni na dugotrajniju i intenzivniju aktivnost. Kad je riječ o tom organiziranijem civilnom društvu i kad gledam ovo zadnje razdoblje od 20 godina, za mene osobno je najveći uspjeh civilnoga društva održavanje otpora spram nacionalizma i drugih hegemonijskih i autokratskih oblika djelovanja i nametanja određenih režima. Naime, 90-je obilježio otpor nacionalizmu, a 2000-te otpor kapitalizmu, tržišnoj logici i urušavanju brige za društvo i ekonomiju na korist uskog kruga onih koji na tome mogu profitirati. 

Druga bitna stvar je da je civilno društvo postalo dosta glasno i ne samo da ima prakse otpora, nego i uspijeva utjecati na način promišljanja u javnom prostoru za što su zainteresirani i novinari koji žele čuti njihov glas i mislim da je ta sprega medija i civilnoga društva najvažnija. Čak i politika u nekoj mjeri ima potrebu davati do znanja da joj je stalo do uključivanja organizacija civilnoga društva što je znak povećanja nekakvog statusa. Međutim, ne bih rekla da je, osim u području ljudskih prava, naročito rodne ravnopravnosti i prava nacionalnih manjina, civilno društvo uspjelo “zaraziti” političke opcije, ni sadržajno, a još manje procesno, participativnim načinom donošenja odluka. A upravo je ta kultura participativnog donošenja odluka, koliko god to nekad bilo sporo i ne treba ju glorificirati, treći uspjeh civilnoga društva, koje također ovdje karakteriziraju prilično zdravi odnosi iako smo zbog načina financiranja, jedni drugima konkurencija.

No, mnoge, a pogotovo veće organizacije civilnoga društva postale su elitističke, zatvorene, čini se da su se odvratile od građana i nekadašnjeg aktivizma i da ne reagiraju pravodobno na sve događaje u društvu. Djeluju kao da su samo zatvorene u svojim projektima koje trebaju napisati i odraditi kako bi pribavile novac potreban za servisiranje i plaće. I zapravo čini se kao da su ispale izvitoperene nekako slično kao što se spočitava i političkim strankama i sindikatima. 

Slažem se da su velike nacionalne organizacije s dugogodišnjim programom djelovanja i višemilijunskim budžetima dio političke i društvene elite i ne želim to uopće dovoditi u pitanje, mislim da bi tvrditi suprotno bilo bježanje od društvene odgovornosti. Struktura zaposlenih, stupanj njihova obrazovanja, činjenica da su među najaktivnijim akterima na tržištu rada i sposobni su brzo naći posao, imaju tehnokratske vještine i znanje stranih jezika, kontakte – uza sve to, mislim da bilo sramotno tvrditi nešto drugo. Ali ono što je važno jest što radite s tom pozicijom – da li gradite iste odnose moći ili ih pokušavate transformirati, da li druge pokušavate uključiti ili ih isključujete. I da, u dijelu kritike da su velike organizacije odmaknute i ne uvijek uspješne u komuniciranju s takozvanim običnim građanima u klasičnom smislu, to stoji, ali i ne znači da su nužno manje aktivističke.

Nego? 

Aktivizam se može događati u liječničkoj komori, društvu arhitekata, na tržnici, na brodu, lokalnoj zajednici … Aktivizam je pitanje stava prema svojoj okolini – hoću li kada imam svoje mišljenje, to mišljenje izreći i potaknuti druge ljude da mi se pridruže i hoću li o institucijama moći govoriti istinu. Organizacijski oblici mogu usporiti i smanjiti aktivistički potencijal, ali bih, kad je u pitanju Platforma 112 bila optimistična jer znamo što je važno  i imamo brdo zajedničkih stvari i akcija koje nisu dio nekog projekta, nego činjenice da smo postali umješni u držanju kormila.

S obzirom na sve rečeno, kako vidite budućnost civilnoga društva u Hrvatskoj? 

Mislim da je ona pozitivna jer imamo različite oblike samoorganiziranje, među kojima ono koje nije institucionalno i povezano je s participativnim odlučivanjem i direktnom demokracijom prodire u nove organizacije gdje postoji i novi idealizam, a imamo i paradoks da kad se klasičnim institucijama smračuje, organizacijama civilnoga društva svane što je možda dobro, a možda i nije. Naime, što ljudi imaju manje povjerenja u institucije vlasti, više se okreću drugim oblicima utjecaja na političke i društvene promjene i kroz njih bi onda trebalo doći ili do rascjepa, ili do preslagivanja i transformacije. No, ono što je najvažnije jest da ljudi osvajaju moć, koriste ju s drugima i utječu na poboljšanje kvalitete svojih života ostvarujući svoje ideale i vrijednosti u praksi.