Otkad je moj priručnik u literaturi za spolni odgoj, postao sam najcitiraniji autor! Ponosan sam što je toliko ljudi pročitalo te citate! To je velik uspjeh!
• Crkvu najviše smetaju dijelovi literature koji su autorski rad vas i vaše kolegice Nataše Bijelić, a odnose se na spolnost, rodni identitet i homoseksualnost
– Da, nikada nisam bio citiraniji i ponosan sam na to što je toliko ljudi pročitalo te citate. To je veliki uspjeh. Što se više priča o tome i što više ljudi to vidi, doći će do boljeg razumijavanja problematike.
• Rodna ravnopravnost je, između ostalog, nešto što Crkvi posebno smeta. Nazivaju to ideologijom po kojoj je normalno reći “Ja sam muškarac s vaginom”.
– Uzeli su rečenicu iz Priručnika o identitetu, seksualnosti i procesu socijalizacije koji govori o transrodnim osobama. Treba razlikovati spol i rod. Spol je skup bioloških karakteristika koji se određuje rođenjem, a na to se onda lijepe rodne karakteristike poput one da se dečki moraju igrati s autićima, a djevojke s lutkama. Ali to je individualno i stvar je da svatko može izraziti svoj rod kako želi. Ja se, primjerice, rodno ne određujem.
• Rasprava oko zdravstvenog odgoja pretvorila se u otvoreni rat između Crkve i države. Kako na to gledate, imajući na umu da se Crkva nije oglašavala oko bitnijih pitanja kao što su siromaštvo, radnička prava, korupcija u društvu, pedofilija u vlastitim redovima?
– Riječ je o borbi Crkve za očuvanje moći nad područjem seksualnosti jer to im je zadnje uporište za koje se mogu uhvatiti. Historijski gledano, Crkva je u prošlosti utjecala na mnoge segmente života, a danas je taj prostor sužen. To se vidi i po istupima oko umjetne oplodnje, te antidiskriminacijskih zakona. Sada, kada je Vlada napokon pokazala političku volju da se uvede neki oblik edukacije, Crkva preko Udruge Grozd iskorištava situaciju da napada. Grozd je samo njihov politički instrument kojeg koriste za sukob oko pitanja zdravstvenog odgoja. Međutim, ta priča nije od danas. Ona traje od 2005. kada se pokušalo uvesti Teen star program po uzoru na SAD koji je zagovorao apstinenciju. Sada napokon imamo Ministarstvo koje je odlučilo nešto napraviti. Pitanje seksualnog odgoja je pitanje javnog zdravstva. To je cjelina koja povezuje seksualnost, edukaciju o nenasilju, odgovornom ponašanju i usvajanju pozitivnih stavova prema različitostima.
• A kako komentirate šutnju Crkve kod nekih drugih pitanja?
– Tu se najbolje vidi da Crkva ne drži do vrijednosti koje su u kršćanstvu bitne i da ne ispunjavaju funkciju koju bi trebali ispunjavati.
Što misle roditelji
• Jeste li očekivali ovako oštre reakcije Crkve? I u drugim državama je, znamo, bilo otpora.
– Nisam očekivao toliku reakciju. Zanimljivo je kako su se sada mobilizirali preko Grozda, a prije nekoliko godina kada je bilo riječi o programu Teen star, iz Grozda su nijekali bilo kakvu povezanost s Crkvom. Sada se pokazalo da je ta veza čvrsta. Problematično je što oni nastupaju u ime roditelja koji se možda ne slažu s njihovim stavom. Trebao bi se čuti i glas roditelja koji žele da im djeca u školi dobiju objektivnu informaciju. U nekim drugim državama je uvođenje seksualne edukacije bilo različito prihvaćeno. Većina europskih država ima neki vid odgoja i istraživanja su pokazala da se smanjuju spolno prenosive bolesti i maloljetničke trudnoće, a u isto vrijeme studije pokazuju da programi seksualne edukacije ne dovode do povećanog broja seksualnih aktivnosti ili ranije inicijacije. Znam da je najviše otpora bilo u Rusiji, Poljskoj i SAD-u.
• Crkva kaže da nije u redu što će se o masturbaciji pričati kao o nečemu normalnom.
– Gotovo sva djeca masturbiraju i to je pitanje odnosa prema svome tijelu. Sigurno se neće na satovima učiti kako mastrubirati. To je dio normalnog seksualnog razvoja.
• Ali čelnik Grozda, Ladislav Ilčić, kaže da on nikada nije masturbirao i da se zbog toga ne smatra čudakom.
– I to je u redu. Stvar je individualna. Sve se razlike trebaju poštivati.
• Crkva, pak, uči drugačije, da to nije normalno ni prirodno.
– Djecu se na vjeronauku uči jedno, a činjenicu su sasvim nešto drugo i tu dolazi do konfliktne poruke prema mladima.
• Kada je riječ o pornografiji, je li prerano o tome govoriti u 6. razredu?
– Djeca su izložena tome od malih nogu. U okviru te teme trebalo bi se pričati o internetskom nasilju, o ekonomiji iskorištavanja ljudi u pornografskoj industriji, a trebalo bi naučiti djecu i to da ne preslikavaju svoje ponašanje s onim u pornografiji. Jer u takvim filmovima svi su idealizirani, svi su veliki i lijepi. U stvarnom životu to nije tako.
• U modulu se govori i o spolno odgovornom ponašanju, a Crkva kritizira i to, pa kaže da se promiče promiskuitet.
– To je potpuno netočno. Pretpostavlja se da većina ljudi u svom životnom vijeku ima više od jednog partnera i treba naučiti mlade kako se zaštiti, kako svojoj partnerici ili partneru reći istinu, i što više razgovoraš o tome, imaš i bolje seksualne odnose. Tu nije samo riječ o sprječavanju neželjenih trudnoća već i o sprječavanju spolnih bolesti. Kroz taj se modul priča i o zaljubljivanju, osjećajima…
• Je li najveći problem Crkve u tome što ne prihvaća različitosti, posebice homoseksulce?
– Može biti da je to najveći problem jer Crkva nije pomirena s time. Ali o prihvaćanju različitosti je bitno govoriti u školi, budući da su naša istraživanja pokazala da srednjoškolci još uvijek imaju negativne stavove prema tome. A tu je i pitanje mladih gay osoba koje idu u školu. Oko 20 posto srednjoškolaca još uvijek je izrazito homofobno. Ali vide se i neki pomaci u zadnjih 10 godina. Sada, napokon imamo i dobru legislativu protiv diskriminacije.
Moralna panika
• Što mislite kako će se dalje voditi rasprava po tom pitanju? Hoće li Vlada popustiti Crkvi?
– Nadam se da neće. Sada se proizvodi moralna panika i stvar se napuhuje. Mislim da država neće popustiti jer je to pitanje odgovornosti i političke volje. Ovo je tek početak, a poslije treba vidjeti kako se program može poboljšati. Bilo bi dobro da postoji jedan objedinjeni priručnik po kojemu bi se izvodio program, te da se što više educiraju nastavnici koji će to predavati. A tu je najveća uloga Agencije za odgoj i obrazovanje.
Amir Hodžić jedan je od autora nekoliko priručnika i istraživanja koji su predloženi za literaturu nastavnicima za izvođenje programa zdravstvenog odgoja u školama. Hodžić govori o rodnom identitetu, spolnosti i homoseksualnosti, pa je zbog toga postao i najcitiraniji autor koji se najviše spominje u letku koji je Crkva dijelila vjernicima za Božić. Hodžić je završio dodiplomski studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te poslijediplomski program rodnih i kulturalnih studija u Budimpešti. Od 1997. surađuje s brojnim udrugama i institucijama, poput CESI-ija, Centra za mirovne studije, Centra za ženske studije, Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja…
