Anne Tallentire živi u Londonu i bavi se različitim medijima filma, videa, fotografije, crtanja, teksta i performansa. Studirala je na Slade School of Art, te dugi niz godina podučavala na jednom od najpoznatijih svjetskih fakulteta umjetnosti i dizajna Central Saint Martins College u Londonu. Njezini radovi pozivaju na promatranje, preispitivanje svakodnevnice i ljudskog shvaćanja u promjenjivom kulturnom, društvenom i političkom kontekstu. Iza sebe ima brojne samostalne i grupne izložbe, a u sklopu izložbe u Tehničkom muzeju u Zagrebu ‘Vama na usluzi- Umjetnost i rad’, predstavila je videoprojekciju Lelujanje: dijagram xv u kojem je zabilježila nezamijećene aktivnosti ljudi koji rade u londonskoj financijskoj četvrti. O prvom predstavljanju rada u Zagrebu, budućim projektima, kao i počecima karijere u Londonu, razgovarala sam s Anne tijekom njezina boravka u Hrvatskoj.
Promatrajući vašu videoinstalaciju primijetila sam da ste snimali radnike i radnice u Londonu tijekom obavljanja jutarnjih poslova koji su važni za funkcioniranje grada. Možete li mi reći nešto više o tom projektu?
Prije svega specifično je mjesto gdje je projekt snimljen jer se radi o financijskoj četvrti. U Londonu postoji dio grada koji se zove ‘Square Mile’ u kojem se nalazi većina financijskih institucija kao na primjer ‘The Bank of England’ i ostale slične ustanove. Također se radi o povijesnom području Londona, a meni je zapravo poslužio kao nekakav limit, odabir mjesta gdje će sve događati. London je uistinu veliki grad s puno različitih područja, a odabrana lokacija je bila jako specifična.
Imala sam period u životu kad nisam mogla spavati po noći. Obično bi ustala, uzela svoju video kameru, snimala svitanje, mijenjanje svjetla na nebu i od tog materijala sam napravila velik dio svog rada koji je bio prikazan prije puno godina na ‘Venice Biennale’ gdje sam predstavljala Irsku 1998. godine. To je bio samo početak velikog rada koji je nastao u periodu svitanja kada svjetlo izlazi na vidjelo. Puno filmaša radi filmove u to vrijeme, jer je idealno za snimanje upravo zbog boja i kontrasta na nebu koji su uistinu predivni.
Odlazila sam u grad kad nisam mogla spavati i počela primjećivati ljude koji su u gradu u isto vrijeme baš kao i ja. Samo što oni nisu patili od nesanice, oni su bili radnici. Počela sam promatrati zrake svijetla koje su s neba padale na prozore velikih zgrada i vidjela ženu kako u pet ujutro naporno radi, čisti urede i stolove. Mnogi od tih ljudi su imigranti, povremeni radnici ili oni koji rade za minimalac, i shvatila sam kako je taj trenutak u gradu, aktivnosti koje su se događale, zgrade i čitava infrastruktura grada povezana s ljudima zanimljiva u društvenom i ekonomskom smislu.
Koliko je dugo trajao proces stvaranja materijala za projekt u londonskoj financijskoj četvrti?
Projekt sam započela 2002. godine i još uvijek dodajem neke elemente u njega, jer se radi o zaista dugom periodu snimanja od 2002.- 2008. godine. Prikazan je na mnogo različitih mjesta i svaki put kad ga prikazujem, dajem mu drugačije ime. Primijetila si da se sada zove Dijagram, a ideja mijenjanja imena došla je zbog činjenice da se sa svakim ponovnim prikazivanjem moga rada, njegovo značenje mijenja. Mijenja se kontekst načina na koji se promatra, i tako pokušavam uputiti i na činjenicu da značenje rada nije stabilno, čak ni kada je na video ekranu. Uvijek postoji potencijal ponovne interpretacije.
Da li se razvitkom nove tehnologije promijenila percepcija mladih ljudi kad su u pitanju razmišljanja o stvarnom, odnosno virtualnom svijetu?
Kad su umjetnici počeli raditi na filmu, na primjer koristeći 16 mm moglo bi se postaviti isto pitanje. Studenti su bili toliko usredotočeni na tehničke pojedinosti, film ili snimanje zvuka da nisu primjećivali svijet oko sebe. Brinula ih je samo slika i njena kvaliteta, interakcija ili nešto što ima veze s tehnološkim potencijalom medija. Zato ne mislim da prisutnost virtualnog svijeta utječe na studente da kritički razmišljaju ili se tako ponašaju. Kao profesorica, uvijek sam bila oduševljeni kako studenti prvenstveno kao ljudska bića, a onda studenti, postoje u stvarnom svijetu, razvijaju međuljudske odnose, ali i jako brzo usvajaju tehnologiju i razmišljaju o svijetu.
U svome projektu ukazujete na vidljivost ljudi i nekih važnih vrednovanja kad su u pitanju poslovi koje obavljaju. Tko su ljudi koji primjećuju, odnosno ne primjećuju svijet oko sebe?
Rekla bi da se radi o društvenoj i ekonomskoj svijesti, poziciji i klasi. Radi se o ljudima koji nemaju razumijevanje za politiku rada koja je skrivena u velikim metropolama poput Londona, New Yorka i Pariza gdje je vidljivost bogatstva i moći prikazana na spektakularan način. Prikazuje kontrast između materijala od kojih su rađene zgrade i odjeće koju nosimo. Isto tako mislim da kad dolaziš iz jedne zemlje u drugu u kojoj si stranac, uvijek pogledavaš preko ramena kao da na neki način provjeravaš stvari, događaje i ljude oko sebe. S vremenom naučiš kako se osjećati ugodno u mjestu gdje živiš, ali kad dolaziš prvi put ili se pokušavaš orijentirati i naviknuti na novi način života, moraš se naučiti nositi s razlikama. Možda je upravo mjesto u kojem si stranac presudno da počneš gledati stvari jasnije.
Kad smo kod teme stranaca i prilagodbe na novi život i okruženje, možete li se prisjetiti kako su izgledali vaši počeci života u Engleskoj nakon preseljena iz Irske?
Kad sam se doselila u Englesku radila sam u jednoj volonterskoj organizaciji koja se bavila diskriminacijom Irkinja. Početkom osamdesetih je bilo jako puno antiirskog rasizma u Engleskoj uzrokovanog političkom situacijom. Pridružila sam se toj organizaciji i bilo je to jako interesantno iskustvo jer smo rješavale društvene i obrazovne potrebe žena. Moj udio u cijeloj priči je bio kreirati mogućnosti koje će te žene odvesti do višeg stupnja obrazovanja, a kojem nisu imale pristup zbog manjka samopouzdanja. Kad sam napokon dobila posao na fakultetu pobrinula sam se koliko god sam mogla da uvijek zapošljavam žene. Nastojala sam obavljati feminističku teoriju u stvarnome svijetu, i nije bilo lako, niti prihvaćeno onako kako sam priželjkivala.
Cijeli život ste u umjetnosti pa možete usporediti položaj žena danas i nekada. Kako je danas biti žena umjetnica?
Postoji jedan novi momenat koji možemo nazvati novi feminizam, a nastoji se izboriti za nešto što su feministkinje počele još 70-tih i 80-tih godina. Na svu sreću, određeno stanje svijesti sada je postalo vidljivije i glasnije, iako definitivno postoje područja u kulturnom životu gdje još uvijek vlada seksizam, a žene su marginalizirane. Ako pogledamo na statistiku koja se tiče poslova, prihoda i jednakih plaća, vjerovali mi ili ne problemi na tom području još uvijek postoje. Određeni stavovi društva su još uvijek prihvatljivi, i to baš oni koji stavljaju žene u potlačeni položaj gdje imaju manje prava nego muškarci. Nema sumnje da je još dugi put da se sve to promijeni, a jedini način za to je edukacija, aktivizam i dosljednost: “Ne ovo nije dovoljno dobro i neću dozvoliti da me tako tretiraš!”
U kojem smjeru idu vaši budući projekti? Koje područje trenutačno istražujete?
Moj odgovor će biti vezan baš uz prethodne stvari o kojima smo razgovarale. Imala sam sreće i angažirana sam za jedan posao od strane divne kustosice u Irskoj, feministkinje Valerie Conner. Ona je uspjela nagovoriti udrugu pod nazivom ‘National Women’s Council of Ireland’ da angažira suvremene umjetnike da naprave rad na temu žena na poslu. Izabrala sam rad o ženama u arhitekturi jer smatram kako je to područje jako zanimljivo. Zgrade koje nas okružuju i u koje se nastanjujemo, na neki način nas i oblikuju. Kad je arhitektura u pitanju osjećam da je razlika u tome kako žene o njoj razmišljaju, i baš zato sam željela napraviti rad i istraživanje o tome.
