Centar za ženske studije osnovan je 1995. godine i prvi je multidisciplinarni i interdisciplinarni studij o ženskoj tematici u Hrvatskoj. O ženskostudijskom obrazovanju i feminističkoj epistemologiji razgovaramo s voditeljicom ovogodišnjeg ženskostudijskog programa doc. dr. Ankicom Čakardić.
– Prije nekoliko godina u Centru za ženske studije proveli ste istraživanje, projekt “Moć ženskih studija – feministička epistemologija”. Cilj ovog istraživanja bio je osvijetliti ulogu ženskostudijskog programa. Kakva je uloga Ženskih studija u rodnoj dekonstrukciji znanja?
Režimi istine i znanja temeljni su preduvjet svakog discipliniranja i strukturiranja društveno-političke zbilje. Ako je stanje zbilje, recimo to tako, pogubno za razvoj humanističkih potencijala – primjerice vidljivo na razini pounutrenja tehnika korisnosti kojima se istovremeno stvara proizvodno i podčinjeno tijelo – onda njezino stvarno dokidanje (ako pretpostavimo da je ono potrebno i nužno) mora naći uporište u odbacivanju pa i dekonstruiranju postojećih epistemoloških formacijskih procesa koji su neodvojivi od svake političko-ekonomske tehnologije. Naglasak je na činjenici da je svako znanje socijalno uvjetovano i da nema “neutralnoga” ili “objektivnog” znanja, ono je uvijek određeno nekim odnosom, primjerice spolom/rodom, klasom, rasom, generacijom, seksualnom orijentacijom i sl. Svi postojeći programi ženskih studija (hrvatski, regionalni, europski, svjetski) uvijek su fokusirani na kritičku analizu standardnih paradigmi znanja/spoznaje koja se odvija na dvije razine: povijesna i problemska. Prvoj je u cilju ukazati na historijsko-materijalni kontekst neupisivanja žena i njihovih postignuća u dominantne naracije (popunjavanje “rupa” u znanjima, tj. gdje su žene tijekom povijesti?), a drugoj je važno ispitati konstrukte, uzroke i učinke radi kojih se zanemaruju žene tijekom povijesti (zašto ima tako malo žena u javnoj sferi života tijekom povijesti – je li posrijedi ontogenetska uvjetovanost ili stanoviti režim koji onemogućava ženama javni vid života?). U tom smislu uloga ženskih studija, rodnih studija ili feminističkih studija postaje fundamentalnom za svaku ozbiljniju društveno-humanističku problematiku.
– Ženski studiji koriste drugačije metode prenošenja, komuniciranja i usvajanja znanja od onih standardnih. U čemu se sastoji specifičnost Ženskih studija u odnosu na procese formalnoga obrazovanja?
Kritička pedagogija Ženskih studija se odvija na tri razine: spoznajna (naglasak je na socijalnoj epistemologiji, dakle činjenici da je spoznavanje uvijek kontekstualno), metodološka (naglasak je na razgovornim metodama učenja u manjim grupama gdje se razbija koncept ex-cathedra nastave) i radikalna (početna pretpostavka se vidi u stavu da je društvo uređeno hijerarhijski, patrijarhalno i asimetrično radi čega su žene u neprimjerenom položaju pa ga je nužno mijenjati). Konkretno, Centar za ženske studije u Zagrebu želi biti mjesto koje sistematizira feminističku teoriju i praksu koja se na formalnim sveučilišnim katedrama pojavljuje kao partikularni odsječak unutar nekog šireg okvira (npr. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu kolegiji o feminističkoj analizi kazališta na Odsjeku za komparativnu književnost, žensko pismo na Odsjeku za kroatistiku, feministički pokreti na Odsjeku za sociologiju, teorije identiteta na Odsjeku na kulturologiju u Rijeci ili Zadru itd.). Pored toga, ovaj neformalni studij na određeni način remodelira tvrdokornosti autoriteta i gasi jednosmjernu relaciju profesor/ica-student/ica. Tu je ipak posrijedi neposredniji, direktniji, horizontalniji i ravnopravniji odnos. Na neki način, nemaš što raditi na ženskim studijima ako nisi spreman/na kritički raščlanjivati pojavnost i voditi bitku sa samorazumljivostima. Svaka instanca standardnoga institucionaliziranog obrazovanja je mjesto reprodukcije navika i strukturno ukotvljenih nejednakih odnosa snaga. Tomu nema mjesta u ovakvom tipu neformalnoga obrazovanja. Zanimljivo je pratiti taj neoliberalno-ideološki trend gutanja javne dimenzije sveučilišta na razini otpora koji mu se protivi uvođenjem direktno-demokratskih strategija odlučivanja i sindikaliziranja, borbama za javnost, javna dobra i autonomiju sveučilišta, nekomercijalizacijom obrazovanja i sl. Ženski studiji također predstavljaju točku borbe za političku sferu života – svojim teorijskim horizontom u najmanjem podsjećaju da je obilježje spola/roda u temelju političko pitanje.
– Dopustite mi pitanje kakvo ste i sami postavili u istraživanju: što bi značila institucionalizacija Ženskih studija, njihovo pozicioniranje unutar formalnog obrazovanja? Radi li se o zbiljskoj subverziji ili je rodna mainstreamizacija neutralizirala inicijalnu radikalnost takvog pothvata?
Držim da je svaka formalizacija pogubna za inicijalnu radikalnost koja – u kontekstu suvremenoga slučaja – mora počivati na političkoj dispoziciji i direktnom autentičnom djelovanju. Premda sam poprilično nepovjerljiva prema unutar-sistemskim modelima promjene kojima bi se navodno činili zbiljski pomaci, treba naglasiti da taj slučaj nije nimalo pravolinijski, štoviše, vrlo je složen. Neosporna je činjenica da bi svaka formalizacija Ženskih studija ipak kodirala znanja u dominantnom obrascu. Pritom ne mislim samo na epistemički problem već i “smekšavanje” radikalnosti koja je jako važan politički naboj ovakvoga tipa neformalnog obrazovanja. Svejedno, treba dodati, Centar za ženske studije u Zagrebu je nevladina udruga koja je također u bitnom smislu dio sistema. Ali, baš kao što to čine borbe unutar formalnih sveučilišta, tako i Ženski studiji rade odmak od epistemološko-političke dresure čime postaju bitni saveznici u artikulaciji subjekta otpora. Nažalost, institucionaliziranje rodnih studija je u svakom slučaju potvrdilo tezu da se tu gubi ne samo radikalnost, već i subverzija. Uglavnom se ostaje na teorijskoj razini koja reproducira postojeće interpretacije u liberalno-feminističkom i post-feminističkom ključu. To će reći da ovdje izostaje svaka primisao artikulacije političkoga otpora koju možemo pronaći u nekim polazištima anarhofeminističke i marksističke pozicije ljevice. Dakle, osobno možeš dobiti neki uvid i djelovati na individualnoj razini ali to nije dovoljno za strategije zbiljskoga dokidanja reprodukcije.
– Ovdje studiraju različite žene i različite generacije žena, i studentice i aktivistkinje, i poslovne žene, čak i obiteljske žene. Mnoge su od njih, kao najvrjedniji dobitak ovoga specifičnog tipa obrazovanja, istaknule upravo “osnaživanje” ili “sigurno osjećanje” u prostoru Centra. Prisjetimo li se da je Centar za ženske studije nastao kao reakcija na ratni i poslijeratni kontekst u Hrvatskoj, kao pokušaj stvaranja antimilitarističke, nenasilne kulture i afirmiranja žena, to svakako nije neobično. Međutim, izostaje li prepoznavanje Ženskih studija kao primarno obrazovnog mjesta? Kako spojiti to dvoje, i postoji li u programu uopće takva tendencija? Koliko su se Ženski studiji mijenjali od nastanka pa do danas? Kada ćete početi primati muškarce?
Početno polazište organiziranja Centra za ženske studije je doista imalo u vidu naglasak na formiranju i osiguravanju “sigurnoga” prostora. U istraživanju koje ste maločas spomenuli studentice su nerijetko govorile da im je bilo važno biti među ženama i iscrpiti specifično “žensko” iskustvo. Pored toga, tu su dolazile i žene koje su pretrpile neki oblik fizičkoga nasilja pa je i u tom smislu bilo bitno izgraditi autonomni ženski prostor. Također, kako ističu studentice u intervjuima, u tom prostoru su se “osnaživale”. Ono na što bih u ovom trenutku upozorila su dvije činjenice koje uzimam u obzir kada razmišljam o nekoj vlastitoj poziciji Ženskih studija. Prije svega, ovaj povijesni argument (poslijeratna dinamika iz koje izrasta kultura nenasilja i “suočavanja”) više ne stoji. Stvar je jednostavna, program danas ne upisuju žene koje su došle po takav vid potpore već primarno žele studirati žensko-studijsku-feminističku problematiku. Druga stvar je, naravno, vezana uz pitanje spola/roda. Premda su mišljenja članica Centra podijeljena kada je posrijedi pitanje mogućnosti da muškarci upisuju program, moje mišljenje se referira na početnu premisu kritike esencijalizma. Prije svega, mislim da je važno da se i muškarci obrazuju u tom problemskom području, a valjalo bi spomenuti ozbiljne reperkusije transrodnosti koje u cijelosti odbacuju pojam “žena” ili “muško”, kao i problem takve dihotomije uopće. Zanimljivo je da su brojna istraživanja pokazala da žene doista bolje i brže napreduju, u obrazovnom i teorijskom smislu, od muškaraca ako su u nastavi prisutne samo žene. Nema sumnje, biti isključivo među ženama jest jedno neobično iskustvo. Iz toga se razvija vrlo suptilna fenomenologija, nameću se pitanja kakve su žene prema ženama, koji su tu odnosi posrijedi, ima li uobičajene kompeticije i sl. Ali, u jednom trenutku kada žene iz “sigurnoga” prostora stupaju u zbiljski svijet spolno-rodno-miješanoga svakodnevlja, one više ne napreduju brzinom i kvalitetom koju su postizale u ženskom prostoru. Kao da model ponašanja koji su usvojile u ženskom prostoru – tamo gdje su se zapravo “osnažile” – ne funkcionira u stvarnom svijetu. Kada mi je Centar povjerio ulogu da sama sastavim novi žensko-studijski program, uspjela sam izazvati razgovor na temu “muškarci na Ženskim studijima” te smo zajednički donijele odluku da ove godine oni mogu upisati studij, baš kao i što sam pozvala neke kolege da predaju u okviru obrazovnoga programa. Intimno bih voljela da je to neka nova faza žensko-studijskoga obrazovanja u Centru. Mislim da je bitno imati muškarce na feminističkoj liniji, a Ženski studiji su jedna od prilika za taj tip solidarnosti.
– Mnoge od ovih žena istaknule su da feminizmom smatraju borbu za jednakopravnost, ravnopravnost u raspodjeli kućnih poslova, za nediskriminaciju, jednak pristup obrazovanju, jednaku materijalnu nagradu za rad. Je li problem nejednakosti muškaraca i žena pravni problem? Može li se asimetrija pozicija žena i muškaraca u društvu riješiti nekom pravnom normom, propisom?
Emma Goldman je već prije 100 godina sjajno ukazala na činjenicu da pravne regulacije jednakosti nemaju bitnih veza sa zbiljskim uzdrmavanjem nejednakosti u društvu i da svojom normativnom pojavom ne jamče da će doći do primjene ravnopravnosti. Problem je strukturne naravi, on se ogleda u vertikalnim sistemima političke ekonomike, ali i “odozdo” u sustavu reproduciranja navika. Kao takav je, primjerice, prepoznatljiv na razini klasnih problema i podjele rada u kućanstvu i ekonomiji uopće ali istovremeno i u naravi punktualnih odnosa poput prijateljstva, ljubavi, roditeljstva. Da bi došlo do stvarne promjene postojećega društveno-političkoga stanja (a želimo vjerovati da je ta početna pretpostavka željena i plauzibilna), istovremeno moramo djelovati dvostruko: juridički – recimo da imamo smisleno pravno normiranje (premda povijest učestalo pokazuje da pravo baš i nije na strani emancipacije) – ali i mikrofizički, tj. na razini tjelesno reproduciranoga svakodnevlja. To bi značilo izvoditi drugačije tjelesne tehnike, primjerice, u discipliniranom i kontroliranom najamnom radu, proizvodnji i potrošnji (navlastito u ugovaranju radnoga vremena i slobodnoga vremena) ili u seksu (izvoditi seks iz užitka na uštrb pukog reproduciranja života). Ta biopolitička pitanja su ključna za svaku kapitalističku strategiju političke ekonomije, od Forda do kineskog modela kapitalizma. Ta se tradicija može zbiljski mijenjati samo direktnom akcijom, dakle ne nekom zakonskom parlamentarnom normom. I to nije neki površni utopijski sentiment; kolikogod se trudili diskreditirati ili negirati činjenicu nove, neisprobane političke strategije, ona se ozbiljno i sustavno razvija na našim prostorima u zadnje tri godine. Budući da je feminističko teorijsko-praktično djelovanje usmjereno na dekolonizaciju ustaljenih obrazaca spoznajne i društveno-političke sfere, on je nužno i antikapitalistički. Tu sam obično stroga, ako i postoji “nešto” što se naziva feminizmom a ne dekonstruira opće stanje sustava, tada to nije feminizam. Stoga, feminizam nikako ne može biti puko reduciranje slučaja na “žensko” pitanje. Temeljno pitanje jest: koja suvremena praksa (na razini pokreta) doista tendira antipatrijarhalnoj dekonstrukciji hijerarhizacije bića i političke ekonomije, tko je suvremeni politički subjekt, kako ga usložiti kao univerzalnog i koga bi na taj način zastupao?
– Što je s “elitizacijom” feminističke teorije? Kako je istaknula jedna od polaznica “tu dođu žene kojima to više i ne treba. Ako ćemo govoriti o nekakvim osvješćivanjima, osnaživanju, onda treba ići dolje. A ne ići prema gore.” Je li feministička teorija “visoko intelektualizirana”?
Slično kao i s marksizmom – zapravo neinstitucionalnom ljevicom uopće – koji uslijed sveprisutne neoliberalne ideologije na neki uvrnuti način ostaje mahom u akademskim krugovima, takva je stvar i s feminizmom. To upućuje na dvije činjenice, prva očigledno potvrđuje zaključak da imamo itekako posla s pitanjem klasa i identiteta. Postoje fragmentirane borbe, razdijeljene na “akademiju” i “aktivizam”, kao i unutarnje identitetske diferencijacije pojedine grupe (liberalni feminizam, anarhofeminizam, lezbijski itd.) koje otežavaju formiranje univerzalno poimanoga političkog subjekta kao što je primjerice bio prvo-valni feministički pokret ili radnička klasa. Druga činjenica upućuje na dodatnu afirmaciju neoliberalne ideologije koja sustavno radi na diskvalifikaciji svake političke borbe i koncentriranju na pluralistički individualizam. Tu se konzervira tvrdokorna tradicija da osobna, tj. intimna pitanja poput spola, roda, godina, zdravlja, seksa nisu politička. Itekako jesu. To vrlo dobro oprimjeruje Carole Pateman svojim tezama o napuštanju spolnoga ugovora ili Wendy Brown zahtjevom za napuštanjem uloge “žrtve”. Recimo to ovako: nisu isključivo muškarci krivi za podređeni položaj žena, one moraju prestati s reproduciranjem svojih položaja i to ne činiti s užitkom. Primjerice, kako ćemo dekonstruirati mit o prirodi žene kao majke ili kućanice ako žene to čine po inerciji i rado. A ako žena s vremenom i odustane od toga diskursa pa recimo odluči ne imati dijete, tada postaje “moralno sumnjiva”. A ako odbija biti isključivo u kućanskoj sferi, time zapravo perpetuira drugi oblik reprodukcije i eksploatacije jer tako ulazi u još jedan dominantni tok proizvodnje u liku tzv. emancipirane uspješne zaposlene žene urbanog neoliberalnog tempa koja u pravilu uz plaćeni formalni posao obavlja i onaj neplaćeni kućanski dio rada.
– Imajući u vidu sve gore navedeno, možete li nam reći od čega ste pošli pri stvaranju ovogodišnjeg programa Ženskih studija, kako ste ga osmislili i što očekujete?
Programom sam htjela obuhvatiti povijesno-problemski kontekst feminističke teorije i prakse, u kojem se interdisciplinarno raspravljaju neki suvremeni fenomeni subjekta, spola, roda i tijela. Posrijedi su četiri modula: Uvod u ženske studije (gdje se radi terminologija, epistemologija i čitaju Beauvoir, Butler i Wittig), Feministička teorija i praksa (obrađuje se naša i svjetska povijest feminizma i njegovi pravci, pravo i politika), Tijelo i subjekt (tu se argumentiraju biopolitičke teme i čita se Spolni ugovor) i feminizam u umjetnosti (obrađuju se vizualne umjetnosti, pop kultura, izvedbene umjetnosti, glazba, književnost). Ideja je da se nekako obuhvate ključne feminističke teme, da se raspravljaju i misle feminističke političke dispozicije i strategije jer ih u sustavnom i ozbiljnom smislu doista nema. Moje je očekivanje da se feministička pitanja smjeste u kontekst ljevice i njezinih neinstitucionalnih kritika političke ekonomije i navlastito rada. U posljednje vrijeme se prečesto susrećem sa stavovima tipa: “žene su danas ravnopravne s muškarcima”, “više nema potrebe za feminizmom, ja sam emancipirana” ili “nisam diskriminirana” i sl. Prije svega, ti stavovi evidentno pokrivaju samo zapadni dio svijeta. Ako i pristanemo na kulturno-relativističke priče pa utvrdimo (s čime se ne slažem) da zapadnjački diskurs nije mjerodavan da se bavi primjerice pitanjima arapskih žena, ono što me dodatno zabrinjava je neprepoznavanje problema u “razvijenim demokracijama” poput neizravne diskriminacije, seksizma, stereotipizacije, ekonomske i političke neravnopravnosti, nejednakosti žena i muškaraca na tržištu rada i podjeli rada, strukturnoga, ekonomskog i fizičkog nasilja kojemu su žene na dnevnoj razini izložene itd. Eto, ti su primjeri neki dio razloga zašto držim da je važno feministički djelovati na više razina. Jedna od temeljnih je obrazovanje. I ako je tvrdoglavo potrebno bezbrojno puta ukazivati da je subordinirani položaj žena zbiljsko stanje stvari i konzekvenca državnog i ekonomskog sistema liberalne demokracije (ne zaboravimo da je liberalna krilatica “sloboda, bratstvo, jednakost” točno ukazala na “bratsku” programsku neinkluzivnost žena) ne bi li time prodrmavali puke lijene samorazumljivosti i radili na borbi protiv njih, onda su mjesta poput (premda svjesni postojećih formalno-sistemskih nedostataka NVO-a ali i obrazovanja uopće) Ženskih studija, Mirovnih studija, ali i Filozofskog fakulteta jako dobra baza za antipatrijarhalni i antikapitalistički strateški otpor.
