Ne tako davno, skupina uglednih britanskih novinarki odlučila se počastiti kojom čašicom džina. Kako to obično biva, pokoja čašica pretvorila se u čašicu previše: jedna od novinarki zaletjela se u zatvorena vrata, druga je priznala da su je na jednom pogrebu zatekli in flagrante delicto. Veselo društvance ubrzo su odalo omiljenoj razonodi: glasnom naricanju nad jadnim stanjem feminizma danas. Kako je pokret koji je nekoć bio tako buntovan, tako pun energije, tako djelotvoran odjednom postao tako… zamoran? Nismo se ni okrenule, a odjednom su njime su zavladali uštogljeni pripadnici akademske elite i samoprozvane dive á la Sex i grad – žene koje nas, kako navodi novinarka London Timesa Caitlin Moran (igrom slučaja ista ona novinarka koja se zaletjela u gore spomenuta zatvorena vrata), nastoje uvjeriti da će kupovina “fantastičnog donjeg rublja nekim čudom ublažiti zastrašujući podatak da se svega 1% svjetskog bogatstva nalazi u rukama žena”. Stoga ne čudi da je u nedavno provedenoj anketi na pitanje “Biste li sebe opisali kao feministicu?” čak 52% Britanki i 71% Amerikanki odgovorilo – NE! Pripite dame bijesno su udarile šakama o stol. Tada je jednoj od njih (ne zna se kojoj) palo na pamet da bi o cijeloj stvari trebalo napisati knjigu – izravnu i stvarnu knjigu koja će bez okolišanja i uljepšavanja pokazati zašto je feminizam još uvijek i važan i potreban.
{slika}
Pet mjeseci kasnije Caitlin Moran dovršila je svoj(e) manifest / memoare indikativnog naziva How To Be a Woman (Kako biti žena). Knjiga je odmah zasjela na vrh britanskih top ljestvica, a osim u Velikoj Britaniji, u njoj uživaju i čitatelji/ce 18 zemalja širom svijeta. Sama autorica svoj uradak opisuje kao “suvremenu verziju Ženskog eunuha (The Female Eunuch) Germaine Greer, napisanu s barskog stolca”. Iako How To Be a Woman i Ženski eunuh i nemaju previše dodirnih točaka, feminizam Caitlin Moran je (poput onoga Germaine Greer) u jednakoj mjeri stvar stava i analize. Prateći uspone i padove središnje antijunakinje (koja na početku knjige ima trinaest godina, previše kilograma i ravno nula prijatelja/ica), How To Be a Woman nudi duhovita i britka promišljanja o temama poput masturbacije, majčinstva, abortusa, novih vrsta depilacija, tiranije vrtoglavo visokih potpetica ili sve sitnijih gaćica. Svako autoironično poglavlje (“Počinjem krvariti!”, “Postajem dlakava!”, “Kako da nazovem svoje grudi?”) iz drugačije perspektive baca svjetlo na središnji problem ženskog tijela koje se, kaže Moran, odjednom pretvorilo u nakupinu nedostataka i problema koje pod hitno valja riješiti, uglavnom na štetu one koja to isto tijelo nastanjuje. Intelektualka, buntovnica i zafrkantica, Moran je svojim “feministice u pubu” stavom osvojila milijune čitatelja/ica. Budući da ni ja nisam bila imuna na njen šarm, poželjela sam je upoznati.
Za Caitlin Moran nipošto ne vrijedi krilatica ´Ne mari za male stvari´. Naprotiv, upravo zanemarivanje tzv. ´malih stvari´, smatra ona, dovodi do ´velikih problema´. Kao ilustraciju poziva se na nedavni incident u Zastupničkom domu u Michiganu: jedna je zastupnica izbačena nakon što je za vrijeme debate oko najrestriktivnijeg zakona protiv pobačaja u povijesti SAD-a, upotrijebila riječ ´vagina´. Dvadeset minuta nakon što je zastupnica napustila zgradu Zastupničkog doma, zakon je usvojen. “Prvo ti brane da koristiš riječ koja označava dio ženskog tijela, onda ti oduzimaju kontrolu nad tim istim djelom tijela”, ogorčena je Moran. “Da su sve žene koje su se u tom trenutku nalazile u prostoriji ustale i viknule ´Vagina!´ što bi napravili? Ili, da je svaka žena koja je napravila pobačaj ustala i rekla: ´Ja sam napravila pobačaj – da je ovaj zakon u to vrijeme bio na snazi, danas ne bih bila ovdje´. Kad bi svaka žena koja je napravila pobačaj sutra odlučila demonstrativno ne otići na posao, čitava država ne bi mogla funkcionirati. I to bi bilo vrlo simbolično: naime, ni žene ne mogu funkcionirati kada im se oduzme kontrola nad njihovim reproduktivnim sustavima”. Moran zagovara “nulti stupanj tolerancije” prema “svima patrijarhalnim sranjima”: od neukusnih ´šala´, preko Disneyevih princeza, do botoxa. Svim ženama koje zaziru od same riječi ´feminizam´, poručuje: “Koji to dio ´oslobođenja žena´ nije za vas? Pravo glasa? Činjenica da žena više nije vlasništvo svog supruga? Traperice? Madonnin ´Vogue´? Što, sva ta sranja vam možda idu na živce? Ili ste možda sve bile pijane kad ste odgovarale na pitanja iz ankete?”
{slika}
Prošla je ponoć. Iduću rundu koja se ispija u privatnom londonskom klubu Groucho plaća Moran. “Ova pića plaća feminizam!” viče Moran, mašući cigaretom. Osmišljen kao alternativa uštogljenim klubovima, Groucho (ili, kako ga posjetitelji često od milja zovu, The Grouch, eng. gunđalo, zlovoljna osoba) ime duguje glasovitoj šali Groucha Marxa da se nikada ne bi učlanio u klub koji bi njega primio kao člana. Moran taj paradoks živi punim plućima: nakon što je u mladosti čak dva puta izbačena iz kluba zbog nanošenja materijalne štete i javnog bluda, 2011. uz počasnu titulu “Buntovnice godine” dodijeljeno joj je i besplatno doživotno članstvo. Dok sjedimo u Grouchu, oko Moran se okuplja se više i više ljudi: glumci/ice, glazbenici/ce, pisci/spisateljice. I obožavatelji/ce – različite dobi, seksualnih orijentacija i modnih izričaja. Feminizam – klub u koji se nitko nije želio učlaniti – odjednom se doima kao najatraktivnija stvar na svijetu. U jednom trenutku, kolegica iz London Timesa okreće se prema meni i kaže: “Moraš imati na umu da je Caitlin osoba koja do svoje 16.-e godine uopće nije imala prijatelja. Možeš li to zamisliti? Mislim da još uvijek ne može vjerovati da ju ljudi vole. Njeno djetinjstvo… Često kaže da je preživjela jedino zahvaljujući vlastitoj upornosti i entuzijazmu”.
Moran je bila najstarije od osmero djece. Njena je majka obožavala djecu, no čim bi počela hodati, briga o njima padala je na Caitlinina leđa. Otac joj je postigao osrednji uspjeh kao bubnjar u psihodeličnom rock bendu. I on i čitava obitelj bili su uvjereni da će se bend jednog dana proslaviti. “Sjećam se kada smo zajedno gledali Live Aid – svi smo mislili, ´Vau, kad se tata proslavi mi ćemo se družiti s djecom Boba Geldofa!”, kaže Moran. U međuvremenu, obitelj je živjela u industrijskom gradiću Wolverhamptonu, preživljavajući na socijalnoj pomoći. Nisu imali gotovo nikakvog doticaja s vanjskim svijetom: bez prijatelja, bez rođendanskih zabava. Moran kaže da se “školovala kod kuće”, no to nije sasvim točno: roditelji su je natjerali da se ispiše iz škole kada joj je bilo 11 jer su je vršnjaci zlostavljali. A i to joj je ostavljalo više vremena da pomaže po kući. Kada je prevalila trinaestu, napokon joj je sinula da se njena obitelj nikada neće obogatiti. Strahujući da bi mogli ostati i bez ono malo socijalne pomoći koju su dobivali od države, odlučila je spasiti obitelj u stilu Jo March – pišući roman. Danas priznaje da njen književni prvijenac nije bio bog-zna-što, no uspjela ga je objaviti. Sa 16 godina počela je pisati za glazbeni časopis, godinu dana kasnije našla se u ulozi voditeljice glazbene emisije na nacionalnoj televiziji. Tinejdžerka koja je većinu života provela razgovarajući gotovo isključivo s članovima najuže obitelji, odjednom je intervjuirala zvijezde poput Björk ili članova grupe Oasis. Bilo je to početkom 90-ih, kada je pokret Riot Grrrl uzimao maha.
{slika}
Moran je oduševio Riot Grrrl: feministički orijentiran, bijesan i potpuno subverzivan, pokret je popularne prikaze ženstvenosti zamijenio slikom djevojke obrijane glave u minici i vojničkim čizmama, s riječju ´drolja´ istetoviranom na trbuhu. “Kada sam prvi put čula za Courtney Love bilo mi je 15, bila sam debela, previše sam pričala i previše pila”, prisjeća se Moran. “Ono što mi je u tom trenutku zaista trebalo bila je žena kojoj se živo jebalo za sve”. Godinu dana kasnije, Moran je vrištala i skakala na koncertu ženske grunge skupine L7, kada je njihova pjevačica Donita Spark u publiku bacila svoj tampon. No Riot Grrrls ubrzo su zamijenile prihvatljivije – i mnogo profitabilnije!- Spice Girls. “Zvuči kao da se šalim, ali ja sam ozbiljna kad kažem da je sa Spiceicama sve otišlo kvragu”, kaže Moran. “Prisvojile su frazu girl power koja je za njih značila jedino druženje s prijateljicama. Mislim, što ćete drugo s prijateljicama nego družiti se?!”. Moran je u međuvremenu napunila 18.-u, počela pisati kolumnu i, na svoje veliko olakšanje, postala djelom srednje klase. Čak ni danas, kada ima supruga, dvoje djece, vlastitu kuću i uspješnu karijeru, ne može vjerovati da je doista uspjeha. Često ima napadaje panike protiv kojih se najčešće bori – pisanjem. “Pisanje me spasilo. Pisanje me nastavlja spašavati”.
{slika}
Moran me dočekuje u svom domu u sjevernom Londonu. Prolazimo kroz sobe koje su od poda do stropa ispunjene knjigama, pločama i CD-ima. Na ulazu u kuhinju zastaje kako bi mi pokazala Post-it poruku koju joj je dala petnaestogodišnja obožavateljica iz Nizozemske. Natpis “Šteta što nisi lezbijka” popraćen je crtežom nasmiješenog lica. Kraj poruke nalazi se fotografija Moran i njenog supruga, glazbenog kritičara i autora radijskih emisija. Moran se udala u 24.-oj godini, u 28.-oj već je imala dvije kćeri. Tradicionalne uloge supruge i majke doimaju se nespojivima sa slikom ´divlje´ Caitlin. “Da, za žene je uvijek bilo ili-ili: ili partijanje ili vođenje kućanstva, ili kolačići ili kokain. A ja sam htjela i jedno i drugo – i to sam i dobila”, kaže Moran. Moranine kćeri su feministice. Kada je starijoj kćeri Lizzie bilo osam godina, ispitivala je majku o Barbikinim bujnim kovrčama. Moran je iskoristila priliku da s njom porazgovara o nerealnim prikazima žena, te ju potaknula da nacrta lutku onako kako bi trebala izgledati. “Lutka na crtežu imala je velika stopala, spojene obrve i dlakave noge… I da, jedna sisa bila je malčice veća od druge!”, smije se Moran. Prošle godine za Noć vještica djevojčice su se odjenule u sufražetkinje. Ono što ju ipak pomalo brine, njihov je glazbeni ukus. “Ne želim da u potpunosti odbace pop glazbu”, kaže Moran, “ali problem je u tome što je većina pjevačica danas praktički polugola. Najviše me ljuta manjak raznolikosti, to neprestano, zatupljujuće ponavljanje jednog te istog, ludo nerealnog ideala za žene. Adele je jedina žena kojoj je u posljednjih ne-znam-koliko godina uspjelo doći do broja jedan potpuno odjevenoj!” I kako su ona i kćeri riješile taj problem? “Na kraju smo se složile da ćemo žaliti Rihannu. Ja sam im rekla: ´Ma pogledajte samo Rihannu – ona je jedna od najvećih pop zvijezda na svijetu, ultrapoznata je, moćna, bogata… A u svakom se spotu pojavljuje samo u gaćicama. Jadna Rihanna! Tek kad počne nositi lijepe vestice, znati ćemo da se doista obogatila”.
{slika}
Knjiga How to Be a Woman nedavno se pojavila i na američkom tržištu. Kakva su Moranina očekivanja? “Ma, ja samo želim da mi Tina Fey postane najbolja prijateljica”, kaže u šali. “I Lena Dunham. I Oprah, naravno. Sve što želim za sebe je da te tri ženske pročitaju moju knjigu i kažu: ´Dobro je´. Samo one”. Zastajkuje. “I Roseanne Barr. OK, to su četiri žene. Vidiš kako sam skromna, bila bih sretna i s četiri prodana primjerka u SAD-u. Uf, skoro sam zaboravila Hillary. I Michelle Obamu! OK, šest žena…” Svaka od žena na Moraninom popisu za sebe je pred očima javnosti otkrivala “kako biti žena”, te kroz taj proces (samo)otkrivanja širila horizonte i stvarala nove mogućnosti za žene uopće. A to je upravo ono što i Moran želi: da svaka žena ima slobodu doista odrediti samu sebe, da svaka žena bude gospodarica vlastite sudbine. “Želim revoluciju”, kaže ona. “Jer imam djecu i želim da se stvari promijene prije nego ih pustim u svijet. Želim živjeti u svijetu u kojem su moje kćeri sretne i sigurne, u kojem ne stoje pred zrcalom i ne jadikuju da su debele i da se ne uklapaju. I zato mi nema druge nego da promijenim svijet. Imam još nekih šest godina da ga pretvorim u feministički raj za moje dvije djevojčice”.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
