Slavoj Žižek ne zna broj svog ljubljanskog stana. “Nije važno”, kaže fotografu koji nakratko želi izići. “Vrati se kroz glavni ulaz, a nakon toga razmišljaj kao radikalni desničar: skreni s lijeva na desno, na kraju hodnika ponovno desno”. Fotograf ipak želi znati broj stana, za slučaj da se izgubi. “Mislim da je 20. Ali tko zna? Najbolje da provjerim”, kaže Žižek, kreće niz hodnik, otvara ulazna vrata i naviruje se. Dok ispraća fotografa pokazuje u daljinu, preko glavnog grada Slovenije: “To je neka vrst institucije kontrakulture. Oni mrze mene, ja mrzim njih. To je najgora vrsta ljevičara – radikalni ljevičari iz odvratno bogatih obitelji”. Vraća se u dnevni boravak, klinički čisti komadić funkcionalnog prostora lišen bilo kakve estetike, uz izuzetak postera za video igru “Call of Duty: Black Ops” i sliku Staljina. Žižek ulijeva Coca Colu Zero u plastične čaše iz McDonaldsa ukrašene Disneyevim likovima; kad otvara vrata kuhinjskih elemenata primjećujem da su prepuni odjeće. “Živim poput luđaka!” izjavljuje dok me vodi kroz ostale prostorije u stanu kako bi mi objasnio čemu odjeća u kuhinjskim elementima. “Razumijete, nigdje drugdje nema mjesta!” I doista – sve ostale prostorije su od poda do stropa ispunjene DVD-ovima i knjigama. Čitava jedna soba otpada samo na Žižekovih 75 djela, prevedenih na nebrojene svjetske jezike. Ako ste pročitali sve Žižekove naslove – svaka čast! Osobno se time ne mogu pohvaliti.
Rođen 1949. godine, slovenski filozof i kulturni kritičar odrastao je pod Titovim režimom u bivšoj Jugoslaviji, gdje je, zbog sumnji u disidenciju, potisnut na margine akademske zajednice. Zanimanje zapadnih zemalja privukao je 1989. godine kada je objavljena njegova prva knjiga na engleskom jeziku, The Sublime Object of Ideology (Sublimni objekt ideologije; dostupno u hrvatskom prijevodu u izdanju Arzkina, 2002.), čitanje djela Žižekovog junaka Hegela iz perspektive njegovog drugog junaka, psihoanalitičara Jacquesa Lacana. Uslijedili su nebrojeni članci i studije o filozofiji, psihoanalizi, suvremenom društvu i kulturi, filmu i koječemu drugome. Mjereno standardima kulturalne teorije, Žižek se smjestio unutar razumljivijeg djela spektra; to, međutim ne znači da je i potpuno razumljiv. Ilustracije radi, slijedi citat iz knjige Žižek: A Gudie for the Perplexed (Žižek: Vodič za zbunjene) koji bi njegove ideje trebao učiniti razumljivijima i pristupačnijima: “Žižek u Hegelu pronalazi mjesto za Lacana, interpretirajući Realno kao korelat samodiobe i samoudvostručivanja unutar fenomena”.
Uz opasnost provociranja Žižekovih fanatičnih sljedbenika, ne mogu ne primijetiti da je velik dio njegovog opusa prilično nepronicljiv (da ne kažem neshvatljiv!). No njegov stil odiše nadahnutom ambicioznošću, a čak ni njegovi najžešći kritičari ne mogu osporiti da su njegove osnovne teze itekako provokativne i stimulirajuće. Pojednostavljeno rečeno, Žižek tvrdi da ništa nije onakvo kakvime se čini; štoviše, gotovo sve odiše kontradikcijama. Većina onoga što opisujemo kao radikalno ili subverzivno – ili jednostavno etičko – zapravo ništa ne mijenja. “Recimo da kupite organski uzgojenu jabuku – vaša kupnja motivirana je ideološkim razlozima, zbog toga se osjećate dobro, uvjereni ste da ste učinili nešto dobro za Majčicu Zemlju i tako dalje. Ali u kojoj ste mjeri doista angažirani? To je lažni angažman. Paradoksalno, sve što činimo činimo zato da ne bismo doista morali nešto učiniti. A pri tom smo još i strašno zadovoljni sami sa sobom – recikliramo, šaljemo mjesečnu donaciju sirotištu u Somaliji, obavljamo svoju kršćansku i građansku dužnost”. Ali zapravo operiramo unutar sigurnosnih ventila koji omogućavaju održavanje i perpetuiranje trenutnog stanja stvari? “Upravo tako”. Opsjednutost zapadnih liberala politikom identiteta samo odvraća pozornost od klasne borbe; iako nije zagovornik niti jedne praktične manifestacije komunizma, Žižek sam sebe opisuje kao “kompliciranog marksista” revolucionarnih ideala.
Studenti – jebite se!
Za protivnike, on je Borat filozofskog svijeta, koji svojim nečuvenim izjavama poput “Hitlerov problem je taj da nije bio dovoljno nasilan”, ili “Ja nisam čovjek. Ja sam čudovište”, nastoji izazvati skandal i privući pažnju na sebe. Jedni ga otpisuju kao budalastog provokatora, dok drugi u njemu vide zagovornika neomarksističkog totalitarizma. Od početka globalne ekonomske krize, Žižek je stekao status recesijske zvijezde, privlačeći horde sljedbenika koji u njemu vide istinskog genija. Njegova popularnost svojevrsni je paradoks u kojem Žižek itekako uživa – kad bi njega pitali, najradije ne bi ni sa kim razgovarao. To se, doduše, ne bi reklo iz energetične provale dobrog odgoja kojom nas dočekuje no, kako ubrzo objašnjava, njegovo gostoprimstvo samo je maska za mizantropiju. “Za mene, pakao je nalik američkim zabavama. Kad me netko zamoli da održim govor nakon kojega nas čeka zakuska ili domjenak – znam da sam u paklu. Znam da će tamo sve vrvjeti od isfrustriranih imbecila koji ti nisu u stanju postaviti suvislo pitanje, i koji ti najčešće prilaze s riječima: ´Profesore Žižek, sigurno ste umorni, ali…´ E pa jebi se – ako već znaš da sam umoran, zašto me maltretiraš? Svakim se danom sve više pretvaram u staljinista. Liberali tvrde da totalitaristi vole čovječanstvo kao takvo, ali nemaju empatije za pojedince. OK, u potpunosti se slažem. Čovječanstvo? Nemam ništa protiv – dalo nam je sjajne govore, sjajna umjetnička djela. Pojedinci? U 99% slučajeva dosadni idioti”.
Najviše mrzi studente. “Jednom sam prilikom držao seminar u Sjedinjenim Državama (nikad više!!). Bio sam šokiran kad mi je pristupio jedan od studenata i rekao: ´Jako me zaintrigiralo Vaše predavanje. Pomislio sam, nemam pojma o čemu bih trebao pisati u svom seminarskom radu. Možete li nabaciti koju ideju?´ Jebi se, stari!” Zazor od studenata natjerao ga je da napusti većinu profesorskih pozicija koje je imao na raznim sveučilištima u Europi i Americi. “Najviše me nervira kad mi dolaze sa svojim osobnim problemima. Moj standardni odgovor na to glasi: ´Zar ne vidite moje tikove? Zar ne vidite da sam lud? Kako vam je uopće palo na pamet da se takvom luđaku obratite sa svojim problemima?´” Jedan pogled na Žižeka je dovoljan da shvatite što misli – njegova figura prilično je zastrašujuća, pomalo podsjeća na grizlija dok se hvata za glavu, njuška, šmrče i divlje gestikulira između svakog sloga. “Ali to ne pali! Oni i dalje imaju povjerenja u mene. Ne podnosim svu tu otvorenost – to je vjerojatno najgori dio američkog društva – ljudi koje ste tek upoznali počinju vam pričati o svom seksualnom životu. Mrzim to, mrzim to!”
Nepopravljivi romantik
Ne mogu da se ne nasmijem na tu primjedbu, budući da samom Žižeku nije trebalo dugo da spomene vlastiti seksualni život. Na interview sam došla uvjerena da želi razgovarati o svojoj novoj knjizi o Hegelu (Less Than Nothing: Hegel and the Shadow of Dialectic Materialism; Manje od ničega: Hegel i sjena dijalektičkog materijalizma), no tema za koju je najviše zagrijan je upravo seks. “Stvar je u tome da sam ja istinski romantična duša. Znate što me plaši? Ova postmoderna, permisivna, pragmatična etiketa po pitanju seksa. Kažu vam da je seks zdrav, da je dobar za srce, za cirkulaciju, da smanjuje razinu stresa. Čak razglabaju o tome koliko je ljubljenje dobro jer razvija mišiće lica – Isuse, to je grozno!” Zgraža se nad tendencijom razdvajanja seksa od romantične ljubavi: “Nema više one potpune, bezuvjetne strasti. Seks bi trebao biti dio ljubavi, znate već: ´Prodao bih vlastitu majku u roblje, samo da te mogu zauvijek jebati´. Ima nešto doista transcendentno u tome. Ostajem nepopravljivi romantik”. Pokušavam ubaciti pitanje, ali ubrzo kreće novi monolog: svoje seksualne partnerice može nabrojiti na prste jer ga čitava stvar redovito stoji tonu živaca. “Nisam tip za jednokratne avanture, iako zavidim onima koji jesu. To je sigurno sjajno. Ali s druge strane, seks je toliko intimna stvar – sama činjenica da ste potpuno goli pred drugom osobom, to je strašno, zar ne? Jedan jedini zlobni komentar – tipa: ´Ha ha, kakav ti je trbuh!´ – može sve upropastiti”. Osim toga, ne može spavati s nekim ukoliko ne vjeruje da s tom osobom ima budućnost. Usprkos tomu, Žižek se ženio i razvodio već tri puta. Kako se nosi s time? “Mladi Marx – nemojte me pogrešno shvatiti, ne idealiziram Marxa, štoviše, mislim da je bio grozna osoba – ima prekrasnu logiku. On kaže: ´Brak se ne razrješava tako lako. Razvod znači da ste retroaktivno ustanovili da vaša ljubav nije bila prava ljubav´. Kad ljubav nestane, retroaktivno ustanovite da to nije bila prava ljubav”. Prakticira li on taj savjet? “Naravno! Potpuno izbrišem prošlu ljubav. Ne samo da vjerujem da više nisam zaljubljen, već i da nikada nisam iskusio pravu ljubav”. U tom trenutku – kao da želi ilustrirati vlastito stajalište – gleda na sat. Njegov 12-ogodišnji sin koji stanuje u blizini ubrzo bi trebao stići. Što ćemo s interviewom kad sin stigne? Žižek odmahuje rukom i objašnjava da će dječak sigurno kasniti, jer je neosjetljivost na vrijeme i dogovore naslijedio od majke, “te kuje koja tvrdi da mi je bila žena”. Zar nisu bili u braku? “Nažalost, jesmo”.
Iako nikada nije želio djecu, Žižek danas ima dva sina (stariji je u svojim tridesetima). “Da vam objasnim zašto usprkos svemu volim svoju djecu. Za to treba kriviti moju liberalnu, suosjećajnu stranu. Kad vidim da netko pati ili da je ozlijeđen, ne mogu si pomoći. I tako, kad sam shvatio da je moje dijete neželjeno, zavolio sam ga svom snagom”. Često putuje sa svojim mlađim sinom. Nedavno su posjetili Dubai – “Zašto ne? Sklon sam ludostima. A usput sam obavio svoju marksističku dužnost – sprijateljio sam se s taksistom Pakistancem koji nas je upoznao sa stvarnošću radničke klase. Moj se sin užasnuo”. Ovog ljeta putuju u Singapur, na umjetni otok načičkan neboderima s bazenima na vrhu. “Moći ćemo se kupati, gledati na grad s visoka i vikati: ´Ha ha, jebite se!´ Obožavam takve ludosti”. Ljetovanja nisu bila naročito zabavna dok je sin bio mlađi, no sada su uspostavili zajednički ritam. “Spavamo do jedan, doručkujemo, odlazimo u grad – nikakvo kulturno uzdizanje, isključivo konzumerističke aktivnosti. Slijedi večera, kino, igranje video igara do tri ujutro”.
“Zadaća ljudi poput mene nije ponuditi odgovore, već postaviti prava pitanja”
Uskoro stiže i njegov pristojan i simpatičan sin, pa koristim priliku da Žižeka pitam o ekonomskoj krizi i očekivanjima koja njegovi sljedbenici stavljaju pred njega. “Stalno ponavljam: ne očekujte od mene gotova rješenja. Ljudi me ispituju kako riješiti ekonomsku krizu – otkud da ja to znam? Zadaća ljudi poput mene nije ponuditi odgovore, već postaviti prava pitanja”. Nema ništa protiv demokracije kao takve, no drži da demokratske institucije više nisu u stanju kontrolirati globalni kapitalizam. “Ušminkane inkrementalne reforme možda bi mogle djelovati na lokalnoj razini, no takvi su potezi nalik kupovanju organski uzgojenih jabuka – poduzimaju se kako bismo se osjećali dobro. Međutim, goruće pitanje danas je kako se organizirati i djelovati na globalnoj razini, na širokom međunarodnom nivou”. Kako bismo to mogli postići? “U tom sam smislu pesimističan. Uvjeren sam da nam predstoje teška vremena. No iz istog sam razloga optimističan. Da, stvari će se zakomplicirati, no to je idealan trenutak za promjene”. A što ako se ništa ne promijeni? “U tom slučaju polako ali sigurno stvaramo novo autoritarno društvo. Ono, međutim, neće biti nimalo nalik starom glupom autoritarizmu. Radi se o novom, konzumerističkom obliku autoritarizma”.
Ima nečeg neobjašnjivo privlačnog u Žižekovoj nestašnoj bombastičnosti. Nisam očekivala da će mi biti toliko simpatičan, niti da ću se tako dobro osjećati u njegovom društvu. Nadala sam se da ću napokon doznati je li genije ili luđak, no bojim se da nisam mnogo pametnija po tom pitanju. Pitam ga trebamo li ga shvatiti ozbiljno, na što odgovara da bi radije da ga se boje nego da mu se smiju. “Većina ljudi misli da pretjerujem, da se šalim, ali to nije istina. Najprije se šalim, ali onda sam ozbiljan. U stvari, nastojim kroz šale iskomunicirati ozbiljne poruke”.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
____________________________________________
** Uz spomenuti Sublimni objekt ideologije, u hrvatskom su prijevodu dostupna sljedeća Žižekova djela:
Bog na mukama: obrati apokalipse (koautor Boris Gunjević; ExLibris i Synopsis, 2008.), Druga smrt neoliberalizma (Fraktura, 2010.), Irak: posuđeni čajnik (Naklada Ljevak, 2005.), NATO kao lijeva ruka Boga? (Arzkin, 1999.), Nedjeljivi ostatak: ogled o Schellingu i srodnim pitanjima (Demetra, 2007.), O nasilju: šest pogleda sa strane (Naklada Ljevak, 2008.), O vjerovanju: nemilosrdna ljubav (Algoritam, 2005. i 2007.), Paralaksa (Antibarbarus, 2009.), Pervertitov vodič kroz film (Antibarbarus, 2008.) i Živjeti na kraju vremena (Fraktura, 2012.).
