U Rijeci će u ponedjeljak ikona europske ljevice, Teresa Forcades, održati predavanje na temu Socijalna pravednost i kršćanstvo u Europi danas. Tim je povodom Libela razgovarala s Forcades, koja je privukla pažnju hrvatske javnosti još prošlo ljeto gostujući na šibenskom Fališ. Otkrila nam je što misli o feminizmu, gej braku, pravu na pobačaj, LGBTIQ pravima, ali i sekularnosti te odnosu Crkve prema državi.
Forcades je doktorirala medicinu i magistrirala teologiju na Sveučilištu Harvard. Poznata je društvena aktivistkinja, po mnogima jedna od ikona europske ljevice, budući da ne bježi od propitivanja kršćanstva i socijalnih pitanja, kritike kapitalizma, kao i odcjepljenja Katalonije.
Smatrate li da bi se feminizam i kršćanstvo trebali prožeti? Koji je vaš stav o tome?
Kršćanska antropologija smatra da su muškarci i žene stvoreni jednaki, kao slobodna bića sposobna voljeti, prema slici Boga. Feminizam je politički pokret koji želi da ta jednakost egzistira i u stvarnom životu žena i muškaraca. Glavni razlog zašto postoje tenzije između feminizma i kršćanstva je to što su određene Crkve (op.a. Katolička crkva) seksističke u svojoj strukturi: one izostavljaju žene iz liturgijskih procesa i s pozicije donošenja odluka.
Hrvatska se suočava s rastom konzervativne desnice, koja želi ograničiti ženska reproduktivna prava. I u Španjolskoj je slična situacija, zar ne?
Španjolski konzervativci su probali ukinuti postojeći zakon o pobačaju. Ljudi su izašli na ulice i pokazali veliko nezadovoljstvo, što je natjeralo konzervativce da ostave Zakon kakav jest. Ne znam ako i jedan/na katolik/kinja vjeruje da je pobačaj nešto dobro. Niti ja u to ne vjerujem. Ali ja – i mnogo drugih katolika/kinja u Španjolskoj i širom svijeta – vjeruju da nije ispravno dati državi ovlasti da prisili ženu iznijeti neželjenu trudnoću.
Smatrate li da je, kada govorimo o pravu na pobačaj, samilost jedan od razloga koji bi trebao aktivirati ljude da pomognu ženi kojoj je pomoć potrebna? Catholicadas i Katolici za izbor zagovaraju ideju da je čak i Marija imala pravo na izbor. Je li to jedan od segmenata na kojem gradite svoja uvjerenja?
Moj argument je upozoriti na kontradikciju: ako si otac bolesnog djeteta kojem treba transplantirati bubreg i tvoj je kompatibilan, što zagovara Katolička crkva? Ohrabruje te da doniraš svoj bubreg kako bi spasio život djeteta, ali te ne prisiljava da to učiniš. U tom slučaju, Katolička crkva smatra da tvoje pravo na samoodređenje ne može biti manje važno od života tvog djeteta. Danas čak i ljudi koji imaju preko 70 godina mogu donirati bubrege kako bi spasili nedužne živote. Svi svećenici bi to mogli učiniti. A zašto to ne čine?
Javni diskurs je pro-kapitalizam. Mnogo građana/ki Hrvatske su kršćani/ke i oni/e odobravaju takav sistem. Ali, nije li to u suprotnosti s vjerom? Ista stvar je sa svećenicima i biskupima. Koje su vaše misli na temu, koliko je potrebno mijenjati takvu perspektivu?
Mnogo iskrenih katolika/kinja i ne-katolika/kinja smatra da je kapitalizam najbolji sistem jer imaju iskustvo života pod drugim sistemima (npr. sovjetski komunizam) i smatraju da su oni lošiji ili su tako čuli.
U mom slučaju, proučavajući kako farmaceutske kompanije funkcioniraju i kako ugrožavaju živote bolesnih ljudi kako bi zaradili više novca, uvjerila sam se da se kapitalistički sistem ne može reformirati. Treba biti zamijenjen sistemom koji ne dozvoljava da se ljudi tretiraju kao roba. Kako je evanđelist Matej rekao: ‘Nitko ne može služiti dvama gospodarima; jer rob će ili mrziti jednog i voljeti drugog, ili biti odan jednom i prezirati drugoga. Ne možeš služiti Gospodinu i bogatstvu’.
Imate li problema i u drugim zemljama, kao u Hrvatskoj, radi vaših izjava? Zašto je konzervativcima toliko bitno zadržati status quo, je li to pitanje pozicije moći?
Od kada je Papa Franjo počeo propovijedati da ‘kapitalizam ubija’, imam manje problema. Mislim da su većina konzervativaca iskreni ljudi: vjeruju u ono što govore. Ne želim ih suditi, ali moja promišljanja o mnogim temama su potpuno drugačija.
Izjavili ste da žena može postati Papa i da prema Evanđeljima ne postoje razlozi da se to ne bi dogodilo. Zašto su muškarci preuzeli Crkvu?
Muškarci su preuzeli Crkvu jer je Isus bio inkarniran u patrijarhalno društvo u kojem mi i dalje živimo. Govoreći o patrijarhatu, bitno je naglasiti da ne vjerujem kako je patrijarhat društvo koje su muškarci izgradili ostavljajući žene izvan njega. Štoviše, vjerujem kako je patrijarhat društvo koje smo mi, muškarci i žene, izgradili, ali ga i dalje podržavamo svaki put kada kao odrasle osobe primjenjujemo one obrasce subjektivnosti koje smo usvojili kao djeca. Uzmimo kao referencu identitet ‘majke’. U odnosu na ‘majčinsku figuru’, žene su ‘kao ona’, dok su muškarci ‘drugačiji od nje’. Kreirana je jedna dihotomija koju treba prevazići u odraslom životu, ali često nije. Isus je propovijedao da se ‘treba opet roditi’, ali ne od žene, već od više instance, iz vode i Duha.
Odaje se dojam da je ženino mjesto u organizaciji Crkve nedovoljno cijenjeno. Može li postojati društvena ili bilo koja druga vrsta pravde ukoliko ne postoji rodna jednakost u organizaciji koja u toliko mjeri definira zemlju koliko to čini Crkva?
Da, Katolička crkva je patrijarhalna i da, to se treba promijeniti čim prije. Želim dodati da je patrijarhat posebno vidljiv u Katoličkoj crkvi, ali to ne znači da je istodobno prisutniji u Crkvi nego u drugim sferama života. Imam jedan dobar primjer. Koliko je bitnih žena, žena koje su utjecale na važne povijesne promjene, zapamćeno imenom u sekularnoj domeni? Mislim da ih nema mnogo, dok u Crkvi postoje mnoge žene koje, osim što su nagrađene, njihove inicijative žive i danas. Koliko žena znate imenom koje u su danas poznate i uglavnom im se dive širom svijeta radi onoga što su pridonijele? Ne znam niti za jednu u sekularnoj domeni. Majka Tereza od Kalkute bi bila jedna koja pripada Crkvi. I sama sam se uključila u zajednicu žena Katoličke crkve koja ima neprekidnu tradiciju još od 13. stoljeća. Ima ih još mnogo. Zajednice koje su zadržale sjećanje na žene koje su davno živjele, i njihovu mudrost i koje i dalje beru plodove njihovih djela.
Što mislite o LGBTIQ zajednici i istospolnom braku?
Osobe koje su lezbijke, gej, biseksualne, transseksualne, interseksualne i queer su inspiracija za nas, kako bismo dublje promišljali o tome što znači ‘biti ponovno rođen/a’- odozgora, iz vode i iz Duha svetoga; što znači ići preko dihotomije kako bi se otkrio svijet osobne originalnosti i usuditi se odbiti sve kategorije i klasifikacije. Vjerujem da brak istospolnih osoba, ukoliko su partneri/ce voljni biti lojalni jedan/na drugome/oj i cijeniti jedan/na drugoga/gu na sliku Gospodina, treba biti blagoslovljen od strane Crkve.
Vjeronauk je dio nacionalnog kurikuluma i integriran je kao subjekt i u osnovnim i srednjim školama. Hrvatska je sekularna država (op.a. odnosno trebala bi biti), no vodimo se Vatikanskim ugovorima koji prioritiziraju potrebe Crkve preko potreba socijalne države. Što mislite o tome?
Crkva i država trebaju biti odvojene. Imati privilegije zagarantirane od strane države slabi kapacitete Crkve da svjedoči snazi ljubavi. Ako želi biti slobodna, Crkva ne smije dobivati nikakva sredstva od države.
Koji je vaš stav prema ateistima i ateistkinjama?
Vjerujem da Bog inspirira neke ljude da budu ateisti kako bi oni mogli nama vjernicima pomoći očistiti naše slike Boga.
