Andreja Kulunčić je vizualna umjetnica i docentica na Odsjeku za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojim radovima se najčešće bavi društveno angažiranom umjetnošću koja je odraz želje za humanijim razumijevanjem marginaliziranih skupina. Nevidljive situacije i tabu teme stavlja u službu umjetnosti kroz koju propituje različite aspekte društvenih odnosa, te inicira aktivnu suradnju publike. Razvijajući posebnu metodologiju koju koristi u istraživanju i osvještavanju društva, te uspostavljajući kontakt s mrežom ljudi koji svojim iskustvom i područjem rada aktivno sudjeluju u projektima, Andreja je bez sumnje zaslužila titulu jedne od najcjenjenijih umjetnica na međunarodnoj sceni. Prije dvije godine objavila je dvojezičnu knjigu Art for Social Changes, odnosno Umjetnost za društvene promjene u izdanju neprofitne udruge MAPA iz Zagreba. Sudjelovala je i izlagala svoje radove na brojnim međunarodnim izložbama diljem svijeta poput Manifesta4 (Frankfurt/Main), Documenta11 (Kassel), Liverpool Biennial04 (UK), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), 8.Istanbul Biennal (Turska), Ludwig Museum (Budimpešta), PS1 (New York)… U razgovoru s Andrejom Kulunčić pobliže smo upoznali pozadinu njezinih projekata koje nam je detaljno predstavila u svom zagrebačkom ateljeu.
Vaš dugogodišnji rad obilježili su projekti vezani za ljude na margini našeg društva, koji su imali uspješan odjek diljem svijeta. Kada ste se zainteresirali za društveno angažiranu umjetnost?
Studirala sam kiparstvo u Novom Sadu, Beogradu i u Budimpešti. Zanimao me prostor, odnosno jedna vrsta taktilnosti koja se događa u kiparstvu, te sam nakon završetka studija odlučila godinu dana putovati, vidjeti gdje sam u odnosu na društvo u kojem živim i želim li se zaista baviti umjetnošću. Zanimala su me egzotična mjesta i kontinenti na kojima puno možeš naučiti reflektirajući svoju kulturu, tako da je moj prvi odabir bio Jordan i Sirija. Šest mjeseci sam provela u Amanu gdje sam se počela baviti društvenom problematikom, u ovom slučaju ekologijom. Tamo je bila i moja prva samostalna izložba ambijentalna instalacija koja je prikazivala ispumpavanje vode iz prekrasne oaze Azraq koja je polagano izumirala. Bila je to ’94, koju pamtim kao početak svog djelovanja.
Nakon Sirije i Jordana uslijedilo je jednogodišnje putovanje po Latinskoj Americi gdje sam se zainteresirala za društvenu pravednost. Proputovala sam mnoge zemlje poput Ekvadora, Čilea, Perua i Argentine, i zaista osjetila razlike među njima i njihovu problematiku. Iako sam već tada imala snažnu želju započeti neku vrstu društvenog angažmana vezanog za umjetnost, nisam imala niti dovoljno financijskih sredstava, niti mogućnosti da to ostvarim. U Latinsku Ameriku sam se vratila tek 2013. godine i otišla u Meksiko, te u Muzeju suvremene umjetnosti u Mexico Citiju postavila rad koji se tiče Indijanaca/ki, siromašnih radnika/ca, teologa oslobođenja i problematike tih područja koji sam osjetila još pri prvom putovanju ’95. Ako postoji problem, situacija ili marginalizirana skupina, nikada se ne postavljam u poziciju odvjetnice koja nekoga zastupa. Nastojim stvoriti drugi način dijaloga ili osnažiti nekoga kroz svoju metodologiju u smislu umjetnosti, i to je oduvijek bio i ostao moj princip rada.
2013. godine izdali ste knjigu ‘Umjetnost za društvene promjene’ namijenjenu stručnoj publici, ali i svima koji imaju interesa za društveni angažman. Kako je izgledao proces nastajanja knjige?
Knjigu potpisuju, povjesničarka umjetnosti Irena Bekić koja je bila zadužena za tekstove u knjizi, dizajner vizualnih komunikacija Dejan Dragosavec Ruta s kojim surađujem u većini publikacija izdanih unazad nekoliko godina i moja malenkost. Ideja knjige je neka vrsta priručnika za radove, metodologije i aktualne probleme s kojima sam se bavila u posljednjih 20 godina. Tijekom osmišljavanje knjige dogovorili smo da uvodni tekstovi opisuju starije radove s mojih početaka u društveno angažiranoj umjetnosti, a slijede ih tematski radovi od ksenofobije, depresije do ilegaliziranih radnika, te na koji način se ti problemi kroz umjetnost obrađuju.
Jedna ste od autorica izložbe ‘Početi najbolje što se može’ koja je bila dio dugoročnog multidisciplinarnog istraživačkog projekta ‘Kreativne strategije’. Kako se razvila ideja za jedan takav projekt?
Izložba je treći dio tog istraživanja, a o Kreativnim strategijama sam počela razmišljati 2009. godine. Trebalo mi je godinu dana da sve koncipiram i pronađem financijska sredstva za realizaciju. 2010. godine započela sam prvi modul koji se ticao zagrebačke Mamutice, nakon čega je uslijedio Meksiko i tema samoorganiziranja unutar neprivilegiranih zajednica, te ‘Početnica’, edukativno-aktivistička platforma. Projekti nemaju veze jedan s drugim, ali sam kroz njih gradila metode i teme koje su ih povezivale. U Meksiku sam istraživala samoorganizirane zajednice i njihov politički potencijal koji sam kroz projekt ‘Početnice’ nastavila i u Hrvatskoj na našem primjeru. Radi se o kolektivnom projektu koji smo osmislili kao jednu vrstu platforme, odnosno modularnog toolkita koji se sastoji od puno različitih edukativnog materijala sabranih u četiri kutije. S tri kutije putujemo po Hrvatskoj i regiji, a u njihovu osmišljavanju su osim mene sudjelovali/e: grupa Direktna demokracija u školi, Novi sindikat, u suradnji s Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID)
Mirna Horvat (autorica prostornog oblikovanja početnice) i Luka Juras (autor grafičkog oblikovanja početnice). Projekt je nastao u sklopu izložbe u Galeriji Nova u Zagrebu, 2014. godine, a za organizaciju projekta je zaslužna Martina Kontošić i kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW.
Spomenuli ste suradnju s grupama poput BRID-a, Ženske Fronte, Prava na grad… Koje su bile njihove ulogu u realizaciji Početnica?
Spomenute grupe su sa mnom osmišljavale pojmove, tekstove, odabirale članke, knjige, te cjelokupan materijal za projekt ‘Početi najbolje što se može’ ili kako ga mi zovemo ‘Početnice’. Ideja je da putuje po srednjim školama i raznim mjestima u Hrvatskoj, te da se izvode radionice na teme teologije oslobođenja, direktne demokracije, angažirane umjetnosti, feminizma, prava na grad, održivog življenja i sindikalizma Da bi postigli neku vrstu dijaloga, mladi ljudi se prvo moraju upoznati s tim pojmovima, a ako ne znaju što je angažirana umjetnosti ili razliku između direktne i parlamentarne demokracije, teško o tome možemo razgovarati. ‘Početnicu’ potpisujemo kao kolektivno autorstvo i to mi je jako važno. Uloga autora i autorstva se mijenja u ovoj vrsti radova i ne možete imati pečat na projektu cijelo vrijeme. Radi se o živoj materiji za koju volim reći da ju iniciram, ali svi oni koji imaju istu neku vrstu razumijevanja, geste i odnosa prema društvu, dobrodošli su u sudjelovanje projekta i njegovom širenju dalje, te preuzimanju projekta u jednom trenutku.
Tri godine je trajao projekt ‘Destigmatizacija’ u suradnji s pacijentima/cama psihijatrijske bolnice Vrapče. Kako je započela ideja o videoinstalacijama na tu temu i o kojoj vrsti pacijenata/ica je bilo riječ?
Projekt se sastoji od tri rada: pacijentima/cama sa psihičkim bolestima shizofrenije i bipolarnog poremećaja, pacijenticama s depresijom i projekt s jastucima koji su izradili pacijenti/ce Vrapča. Sve je započelo na poziv umjetničke udruge KONTEJNER koji su prije svoje izložbe u Jedinstvu ‘Ekstravagantna tijela: Ekstravagantni umovi’, kontaktirali psihijatrijsku bolnicu Vrapče i pozvali umjetnike, među njima i mene, na suradnju. Odlučila sam raditi s odjelom koji se bavi resocijalizacijom, jer me zanimala ta tanka linija između boravka u Vrapču i povratka u svakodnevni život. Kako se vratiti u društvo i što učiniti da te prihvate? Šest mjeseci sam odlazila na terapijske grupe osoba oboljelih od shizofrenije profesorice Dubravke Stijačić, te smo skupa napravili video na kojem na tabli ispisujem sve što se događa iza mojih leđa, na terapiji. Pacijenti/ce u bolnici su veoma stigmatizirani i nisam nikoga željela izložiti licem.
Uslijedila je još jedna grupa profesorice Stijačić u kojoj su žene koje boluju od depresije. Iako se radi o poremećaju, iznenadilo me što su na terapiju dolazile uglavnom samo žene mojih godina, i odlučila sam ostati još šest mjeseci i saznati zašto dvostruko više žena boluje od depresije. Video instalacija je osmišljena na način da se osim postavljanja pitanja u vezi depresija kod žena, stvori neka vrsta dijaloga između ljudi koji su hrabro priznali da imaju problem i otišli se liječiti, te ljudi koji dolaze u galerijski prostor. Sjedeći na stolicama u galeriji posjetitelji imaju prilike upoznati simptome depresije, terapiju koja se primjenjuje na putu k izlječenju, a neki/e možda sami/e sebi priznaju da boluju od istog poremećaja. Taj rad najčešće izlažem s ostalima koji otvaraju pitanje položaja žena, kao što je bio slučaj u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti u Beogradu gdje smo u sklopu izložbe imali okrugle stolove i radionice vezane za razne probleme s kojima se žene danas susreću.
Nakon dvije videoinstalacije, stigmatizaciju sam željela prikazati još vidljivijom, a da nije vezana za galeriju, te sam se odlučila na još jedan projekt. Imala sam veliku sreću što se dizajnerski tim ‘Kuna Zlatica’ javio na sudjelovanje u projektu, pa smo zajedno s defektologinjom i socijalnom pedagoginjom i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, voditeljicom kreativnih radionica Vlatkom Prstačić i pacijentima/cama u bolnice za psihijatriju Vrapče, osmislili “Vrapčanske jastuke”. Na projektu su sudjelovali i Hrvoje Bjelen (web dizajn), Ivica Hrg (web programiranje), Irena Bekić (tekst), Ana Kovačić (koordinacija dijela projekta) i Sanja Baković (medijska kampanja). Uzimanje jastuka objasnila bih kao neku vrstu destigmatizacije prema toj tabu temi, Vrapču i psihičkim bolestima. Mnogo se ljudi uključilo u projekt uzimajući jastuke napravljene u Vrapču sa sobom i stavljajući fotografije jastuka u raznim situacijama na Facebook, a pacijentima/cama je to bilo jako drago vidjeti jer su imali osjećaj da je stigma manja i da su prihvaćeniji.
U studenom ove godine, u galeriji Forum u Zagrebu namjeravamo napraviti fizičku inačicu tog projekta i ponovno aktivirati jastuke. Pozvat ćemo posjetitelje/ice da izrađuju jastuke kao pacijenti/ce, koje ćemo nakon toga prodati i novac vratiti pacijentima/cama. Veliki problem s pacijentima/cama koji/e se bore sa psihičkim bolestima i poremećajima je što nemaju podršku svoje zajednice nakon što izađu iz psihijatrijske bolnice, niti je sistem dovoljno izgrađen da im pomogne u uključivanju u društvo. Zbog toga ponovno želim inicirati razgovore i diskusije i nadam se da će imati odjeka u pozitivnom smislu.
{slika}
U projektu ‘index.žene’ problematizirate položaj žena. Kakvi su bili konačni rezultati vašeg istraživanja nakon izložbi?
Projekt je prikazan u Splitu, Napulju, Beogradu i Ljubljani. Nastao je na istom konceptu koji se u svakom gradu na potpuno identičan način izvodi, kako bi se krajnji rezultati mogli usporediti. Pitanje je uvijek isto: kako se osjećam? Tri su kategorije unutar kojih se prilagođavaju pitanja namijenjena određenom gradu, a one su: zlostavljana, zadovoljna i diskriminirana. Bitno je da žene zastanu pred plakatom koji je u potpunosti prilagođen kako bi vizualna komunikacija bila prepoznata i pročitaju što znači biti zadovoljna, zlostavljana ili diskriminirana. Na takvim projektima uvijek surađujem s grupom suradnica iz grada u kojem se plakati postavljaju poput sociologinja ili feministkinja s kojima radim na prilagođavanju pitanja.
Na plakatu je i besplatan telefonski broj koji nazovete i pomoću uputa automatske sekretarice pritisnete brojeve jedan, dva ili tri, ovisno o kategoriji u kojoj ste se prepoznali. Glasovi se zbrajaju direktno na displayu koji je primjerice u Beogradu bio na Trgu Republike i u galeriji, a ovisno o brzini kojom Telekom obrađuje pozive, možete vidjeti koliko je žena pritisnulo određenu kategoriju. Bilo mi je važno da žene razmisle kako se osjećaju dok čitaju taj plakat i upitaju se zašto je to tako i što mogu učiniti. Možda se i njihovi muževi, poslodavci ili prijatelji osvrnu na plakate i zapitaju jesu li oni zlostavljači ili diskriminatori, jer te kategorije nisu bračno uvjetovane. Želim da svi počnu razmišljati o toj problematici, uključujući i odnos prema ženama na radnom mjestu. Diskriminacija i zlostavljanje su odraz društvene situacije, a ne slabosti žena.
Kroz niz svojih projekata pokazali ste da je umjetnost moćan medij uz pomoć kojeg je moguće doprijeti do društva. Kako biste opisali kontekst društveno angažirane umjetnosti danas u Hrvatskoj?
Imamo mali problem s društveno angažiranom umjetnošću, jer je ona prije nekoliko godina postala jako popularna na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Veliki broj umjetnika/ica počeo se baviti time bez da su etički osviješteni i bez da imaju srca za takvu vrstu umjetnosti. To se ne odnosi na projekte poput ‘Početnice’ gdje se radi o široj društvenoj praksi, a ne direktno o marginalnim skupinama ljudi. No kad radite sa zlostavljanim ljudima, gay populacijom, siromašnima u Meksiku, bosanskim radnicima u Sloveniji, azilantima u Austriji, zatvorenicima u Luksemburgu ili ilegaliziranim radnicima u Švicarskoj, zaista morate biti jako pažljivi. Nije na meni da govorim što bi određeni umjetnici/ce trebali raditi, ali negdje je bitno reći da nije sve što napravite u nekom materijalu ili mediju samo po sebi zbog teme kojom se bavite dobro. Kao što u slikarstvu ili kiparstvu postoje bolji i lošiji radovi iste tematike, tako i ovdje postoji kvalitetna, etična, pomišljena angažirana umjetnost i ona koja nije dovoljno dobro promišljena, niti je dobro realizirana. Kad radite sa živim ljudima, a ne nekom apstraktnom tematikom, i ako rad nije dobar tu marginaliziranu skupinu, dodatno marginalizirate i iskorištavate. To je veliki problem, no mnogi ljudi to ne razumiju, čak niti unutar umjetničkog sistema koji te radove izlaže.
U posljednjih 20 godina imali ste brojne samostalne i grupne izložbe od Europe pa sve do Hong Konga gdje ste zadnje izlagali svoj rad ove godine. Imate li u planu neke nove projekte?
Želim završiti projekt u Južnoj Africi i to je nešto na čemu trenutno radim. Zatim slijede izložbe u Rigi u rujnu, te u galeriji Forum vezano za ‘Vrapčanske jastuke’ koje sam spomenula ranije u našem razgovoru. Završavamo ciklus ‘Početnica’ koji nakon Zadra odlazi u Sinj, Pulu i završava u Rijeci. Također s grupom koautora radimo filmove o otocima, odnosno otočnosti koji smo započeli prošle godine na Lastovu, a ove godine planiramo snimati Vis ili Mljet. Moram naglasiti da svi projekti koje radim nisu isključivo moji, već u njima sudjeluje tim ljudi koji su suradnici/ce, autori/ce i koautori/ce, a takav način suradnje mi je veliko veselje.
Ovim putem mogu najaviti i radionicu koja će se održati u studenom ove godine u mom ateljeu a vezana je za društvenu praksu, interdisciplinarnost, te razumijevanje ove vrste aktivizma kroz umjetnost. Na takve radionice dolaze ljudi raznih profesija i područja interesa, od povjesničara/ki do plesača/ica, i s njima prolazim faze projekta od osmišljavanja do realizacije društvenog angažmana unutar zajednice. To je još jedan vid neformalne edukacije kojim se bavim, a takva metoda svakako može pomoći ljudima koji imaju želju djelovati unutar svojih zajednica.
