Marinella Matejčić je freelance novinarka i full time aktivistkinja iz Rijeke. Danas je članica udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, koja je dosad organizirala u Rijeci One Billion Rising, dramsko čitanje Vagininih monologa i project Živih knjižnica. Marinellin najuži fokus jest na seksualnim i reproduktivnim pravima žena. Uskoro kreće s realiziranjem radijske emisije RadioAktivna na Radio Korzo, koja će se baviti ženama u politici i poslovnom svijetu, nasiljem u obitelji, reproduktivnim prava žena, a dotaknut će se i položaja umjetnica.
Kako je došlo do ideje o radijskoj emisiji?
Zapravo je počelo s idejom o podcastu: zaključile smo da Rijeci nedostaje emisija koje se bave rodnom ravnopravnošću iz feminističke perspektive i namjeravale smo napraviti podcast. Naravno, odmah nam je na um pala i ideja da bilo super imati radio emisiju, ali u početku nismo imale ideje kome se obratiti. Ovo proljeće smo opet otvorile temu i zaključile da je sada možda tren da nešto poduzmemo. Radio Korzo više nije vrtio svoju emisiju Male velike žene i vidjele smo potencijalnu priliku. Tako je i bilo. Kontaktirala sam Pjera Orlića s Radio Korza i u rekordnom roku smo se dogovorili. Emisije će biti online na nekom od servisa i dostupne u svako doba dana. Prvu emisiju smo željele učiniti posebnom, stoga će snimanje biti javno, i to u Dnevnom boravku u Rijeci, 14. rujna u 17 sati. Tema će biti izrazito post-izborna. Dr. sc. Sanja Barić, Sandra Krpan, saborska zastupnica i ja ćemo ‘pretresti’ izbore i razgovarati o rodnim kvotama.
Kakav je koncept emisije?
Emisija će se emitirati ponedjeljkom u 15.15 sati na valovima Radio Korza (98,4FM) i naravno preko streama. Koncept RadioAktivne je vrlo jednostavan: radi se o 25 minuta ćakula o rodnoj ravnopravnosti sa ženama iz različitih sfera javnog života, ali i aktivistkinjama i ženama koje ne obnašaju funkcije, ali imaju zanimljivu priču. Emisija će se sastojati od intervjua, vox populija i komentara uz nešto glazbe.
Zašto ste se orijentirale na radio kao medij?
Realno, svi i sve slušamo radio, makar u jednom dijelu dana. Mi se nadamo da će u ‘našem’ terminu radio ljudi koji će prihvatiti teme vezane uz rodnu ravnopravnost i nastaviti promišljati o njima i nakon što prođe tih 25 minuta. Želimo doći do što većeg broja ljudi i animirati ih da se angažiraju i počnu prakticirati rodnu ravnopravnost u svojim životima.
U Hrvatskoj postoji nekolicina radijskih emisija posvećena rodnoj ravnopravnosti, najčešće financirana iz Fonda za pluralizam medija. Kako bi si lokalne radijske postoje osigurale dodatan izvor prihoda, odlučuju se baviti ovom temom. No, problem je što zatim neosviještene osobe, koje se ni ne pripreme za temu koju bi trebale obrađivati, produciraju sadržaj koji bi trebao zastupati rodnu ravnopravnost, pa u konačnici znalo se dogoditi da se u eteru ograđuju od feminizma i čude gošćama koje se deklariraju kao feministkinje. Tu dolazimo do problema na nekoliko razina – loše situacije u medijima, nesigurnih i loše plaćenih medijskih radnika/ica, novinarstva kao feminizirane profesije i fondova koji nastoje financiranjem ‘ugurati’ sadržaje od općeg dobra.
Nažalost, kod nas je feminizam još uvijek ‘prljava’ riječ i u nastojanjima da se govori o rodnoj ravnopravnosti bez da se zapravo promiče i spominje ženski pokret dolazimo do situacije da takve emisije preuzmu nekakav koncept radijske verzije ‘ženskog štiva’. Žensko štivo (u smislu časopisa o ljepoti, modi, bez dodavanja dimenzije i drugih atributa doli fizičkih) samo po sebi nije loše i u redu je da postoji, no nije korektno izjednačavati rodnu ravnopravnost i odabir najbolje četke za dugu kosu. Karikiram, no banaliziranje tako važnih tema je izuzetno opasno za poziciju žena u današnjem društvu. Rezultati analize medijskog sadržaja Agencije za elektroničke medije pokazuju da su žene i dalje podzastupljene u stvaranju medijskog sadržaja. Naravno, sada se vraćamo na pitanje: je li forsiranje ‘razgovora o ravnopravnosti’ u medijima jedini ispravni način da se o toj ravnopravnosti zapravo i progovori i osvijesti građane/ke, donositelje/ice odluka itd. Ili time samo riskiramo poplavu ’emisija o ravnopravnosti’ koje svoj sadržaj ne temelje na feminizmu iako bi im to trebala biti glavna tema? Strože kontrole sadržaja od strane Agencije za elektroničke medije bi vjerojatno poboljšale situaciju, no sumnjam da će se to dogoditi. Sve što mi možemo je zauzimati prostor koji nam pripada i dijeliti ga sa ženama i muškarcima koji imaju nešto pametno za reći. {slika}
PaRiter sprema još nekoliko projekata za nadolazeću jesen. Upoznaj nas s planovima!
Ova jesen će biti i više nego zanimljiva. Počinjemo 14. rujna s otvorenim snimanjem prve emisije koja će biti emitirana 19. rujna na valovima Radio Korza u 15.15 sati. Nakon toga slijedi nešto posve novo, a to je kampanja 10 dana protiv urušavanja reproduktivnih prava koja počinje 22. rujna i traje do 3. listopada. Više informacija ćemo objaviti uskoro, i to na našem webu i Facebook stranici. Studeni je rezerviran za trening za mlade žene s područja Primorsko-goranske županije. U isto vrijeme provodimo i projekt Women Deliver organizacije, odnosno pišemo jednu kratku publikaciju i planiramo radionice o pravima za mlade.
Iako se sjajne društveno angažirane stvari događaju u Rijeci, kao i u brojnim drugim krajevima Hrvatske, čini se kako je na nacionalnoj razini najvidljivije, ako ne i jedino vidljiv otpor nepravdi, nametnutim društvenim normama koji se događa u Zagrebu. Kako svojim djelovanjem utječete na lokalnu sredinu? Jeste li se već i/ili planirate li se povezati s drugim organizacijama koje se bave istim i/ili sličnim temama?
Hrvatska je kompletno centralizirana, sve se događa u Zagrebu, pa što ne bi i aktivističke akcije. Zafrkavam se, aktivizam se događa posvuda i čini mi se da, kako vrijeme ide, sve više shvaćamo važnost umrežavanja i komunikacije. Na primjer, 28. svibnja su, na Međunarodni dan akcije za žensko zdravlje, aktivistkinje ‘uredile’ kipove žena lentama na kojima je stajalo Naše zdravlje. Naši životi. Naša prava! i to u čak pet gradova: Zagrebu, Rijeci, Opatiji, Splitu i Poreču. Mislim da je to sjajno: moramo biti solidarne. Ne vidim zašto takve suradnje ne bi bile češće. Aktivistički potencijal, doduše, nije svugdje jednako veliki, no kada se ruke slože svašta možemo učiniti. Vidljivost je moguće postići dobrom komunikacijom s novinarima i novinarkama, a za to treba nešto malo umješnosti i puno upornosti.
Ti si također suradnica The Plaid Zebre, jedna od 200 mladih liderica u globalnom projektu Women Deliver’s Young Leaders Program, savjetnica feminističkog fonda FRIDA, a surađuješ i s Astrom i Libelom. Prekarni rad, pogotovo ako je vezan uz aktivizam i ljudska prava, podrazumijeva multitasking i bavljenje različitim stvarima u isto vrijeme. Kako organiziraš svoje vrijeme i odrediš si prioritet? Može li se živjeti u Hrvatskoj od povremenih honorara koje zaradiš obavljajući poslove, u tvom slučaju, za najčešće internacionalne NGO-e?
Do prosinca 2015. godine sam imala stalan posao i u to vrijeme su dani bili strašno kratki. Sada, kada sam u PaRiteru je život ipak lakši. Rad u udruzi je super jer osim što si pišeš te neke projekte i trudiš se biti kreativna, u isto vrijeme tegliš kartone na prosvjede, lijepiš plakate, undercover istražuješ institucije i vrijeme je fleksibilniji pojam. Da, financijski aspekt aktivizma nije nešto na što s veseljem mislim, ali da se nekako skrpati. Aktivistički život je postao kao umjetnički: živim od honorara do honorara i planove gradim oko toga. Prioritet mi je kćer, a radim dok je ona u školi i na aktivnostima. Ustajem se jako rano i pišem popise što sve moram napraviti. Lupanje kvačica pokraj učinjenog je najbolji osjećaj na svijetu. Problem i sreća ovakvog života su česta putovanja, no imam genijalnu strukturu u vidu partnera i obitelji i organiziramo se.
Prije dvije godine zajedno s nekoliko djevojaka započela si i projekt Znaj znanje, koji se učinio izuzetno koristim za vrijeme u kojem živimo i koje smo preživjele. Naime, u svjetlu konzervativnih i klerikalnih napada na reproduktivna prava, pokušaja zabrane pobačaja na zahtjev žene i nemogućnosti uvođenja građanskog odgoja u škole, vi ste na svojim web stranicama pružale informacije o reproduktivnom zdravlju i reproduktivnim pravima žena, seksualnosti i kontracepciji. Što se danas događa sa Znaj znanje?
Znaj znanje je počeo kao mali aktivistički web o pravu na pobačaj. To je zapravo web stranica koja pruža informacije o pobačaju, kontracepciji i reproduktivnim pravima. U širem kontekstu, ona postaje čvorište feminističkog znanja o seksualnim i reproduktivnim pravima.{slika}
Znaj znanje i dalje postoji i kotrlja! Surađujemo s Europskim konzorcijem za hitnu kontracepciju i uz pomoć volonterki prevodimo tekstove, stavljamo na web, nastojimo što češće apdejtati Facebook stranicu za zanimljivosti iz domene pro-choice pokreta, kontracepcije i tjelesne autonomije. Zapravo me iznenađuje kako u Hrvatskoj ne postoje snažni pokreti ni za što, pa ni za reproduktivna prava. Imam dojam da smo puno ‘blaže’ u odnosu na kolegice iz drugih zemalja. Žao mi je što me je vrijeme malo satralo i aktivizam se pretvorio u govorancije po konferencijama, no i to ćemo promijeniti.
Kao jedna od prepoznatljivijih aktivistkinja takozvane novije generacije, koja se, baš kao ni brojne tvoje vršnjakinje, donedavno nije bavila aktivizmom radeći u nekom od NGO-a nego iz entuzijazma i u svoje slobodno vrijeme – kako vidiš današnju civilnu scenu, aktivizam, pretvaranje osjećaja borbe za jednakost i ravnopravnost u birokratizirano zadovoljavanje uvjeta natječaja i popunjavanje osnovnih uvjeta projekata?
Moj aktivizam je krenuo u Rodama pred skoro deset godina. Nakon Rode sam bila u jednoj ekološkoj udruzi i zatim počela pisati za Libelu i surađivati s Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. To su dva svijeta – NGO i aktivizam. U ovom NGO svijetu sam poprilično nova i istina je da frustrira ta birokratizacija i pisanje natječaja i paranoičnost određenih davatelja sredstava. Čovjek se zapita. PaRiter ima nešto više iskustva s inozemnim nego domaćim donatorima i iskustvo pisanja projekata za strankinje i domaće donatore je veoma različito. Ispunjavanje obrazaca vidim kao nužno zlo: ne možemo bez toga, ne da nam se s time, ali financirati se moramo.
Aktivistička scena se nekako budi – možda još nismo posve shvatile koncept međugeneracijske solidarnosti i intersekcionalnosti i još se nekako ‘držimo’ svojih korijena, imam osjećaj da se i to mijenja. Ne znam kakav je osjećaj u Zagrebu, no tu u Rijeci se članovi/ce udruge ‘miješaju’ i događaju se divne stvari, kao što je bio festival udruga ‘Gledaj (u)druge’. Oprečne ideološke strukture djeluju homogeno i surađuju na svim razinama i to je očito jako dobar recept za uspjeh i provođenje projekata, ne vidim zašto to ne bi preuzele i radile na isti način.
Dugogodišnja si suradnica Libele. Kako vidiš razvoj ovog portala, što se mijenjalo, gdje idemo?
Libela je ljubav! Drago mi je da smo zauzele određenu poziciju u svijetu neovisnih medija u RH i da nam nedavne promjene u Ministarstvu kulture nisu naškodile, što dokazuje da novinarke Libele pokreće čisti entuzijazam, ne financije.
