Tridesetdvogodišnja Rosario Dawson nije poput drugih glumica u Hollywoodu. U dvadesetim joj je godinama dojadilo da ju se procjenjuje isključivo na temelju fizičkog izgleda, pa je na audicije počela dolaziti odjevena u ogromne veste. “Na audicijama bih davala sve od sebe, a redatelj bi rekao: ´Savršena si za ovu ulogu, ali najprije bismo te željeli vidjeti u nečem pripijenijem´”. Njen menadžer predložio je kompromis: može nositi veste i dolčevite, ali u odgovarajućoj veličini. “Rekoh, dobro ajde, ali problem je u tome što uopće postoji potreba za tako glupavim razgovorima. Ne vjerujte svemu što čujete – Hollywoodu opako nedostaje mašte”, smije se Dawson. Smeta ju što redatelji i dalje žele vidjeti u odjeći koja više otkriva negoli skriva, tim više što se u filmu Alexandar Veliki (Alexander, r. Oliver Stone, 2004.) pojavljuje gola. “Posjetite bilo koju ludu, nastranu web stranicu i moći ćete moju golišavu scenu pogledati na usporenoj snimci”. Smeta li ju to? “Ni najmanje. Ali smeta mi kada mi redatelji prigovaraju da ne znaju kako moje tijelo zapravo izgleda. Šalite se?!” Prisjeća se neukusnog komentara jednog filmskog producenta koji ju je opisao kao ´debeljuškastu´. “Ma nemoj, molim te! To je valjda zato što imam grudi… Provela sam nekoliko godina boreći se protiv takvih stavova. To me vjerojatno koštalo nekoliko sjajnih uloga, ali nisam si mogla pomoći, bila sam strašno ljuta!”
Bojala sam se da Dawson neće biti sposobna za razgovor. Na dan interviewa javila se s molbom da pomaknemo termin jer pati od jet lag-a. No na sastanak stiže pješice, brzo se namješta za fotografiju, sjeda i kreće s pričom. Godinama je aktivistica za ženska prava; dok mi objašnjava kako rezovi javnog proračuna utječu na žene u Ujedinjenom Kraljevstvu (Dawson ima stan u Londonu), shvaćam u kolikoj je mjeri predana feminističkoj borbi. Dugogodišnja je volonterka u klubu za djevojke na Manhattanu gdje je odrasla, a pojavljuje se i u feminističkom dokumentarcu Miss Representation (r. Jennifer Siebel Newsom, 2011.). Krajem mjeseca nastupit će u Londonu na dobrotvornoj priredbi Sjećanje, monolog, bljezgarenje i molitva (A Memory, a Monolgue, a Rant and a Prayer) kojom se želi prikupiti novac za ženske udruge “V-Day“ i “Women for Women International“ (Žene za žene). Priredba se temelji na tekstovima o nasilju nad ženama koje je uredila dramatičarka i aktivistica Eve Ensler, inače bliska prijateljica Rosario Dawson. Sama Dawson izvest će monodramu U sjećanje na Imette (In Memory of Imette) autorice Periel Aschenbrand. Riječ je prilično radikalnom komadu u kojem junakinja progovara o ubojstvu studentice koje se zbilo u blizini njenog stana. Naoružana “mrcinom od lovačkog noža”, spremna je, “ako treba, nekome otfikariti muda”. Pitam Dawson kakav je osjećaj zaigrati u takvom komadu – kaže mi da u potpunosti podržava temeljnu poruku, te da smatra kako bi i muškarci i žene trebali više razgovarati o silovanju. “Nemojte samo hodati ulicom i praviti se da je sve divno i krasno. Svaka treća žena postaje žrtvom silovanja, premlaćivanja, zlostavljanja ili ubojstva – to je naša stvarnost. Ignoriranje tih činjenica može biti vrlo opasno za žene, a muškarcima daje pravo da jednostavno ne obraćaju pažnju na ono što se događa ženama”. Ovo nije prvi puta da Dawson otvoreno progovara o problemu silovanja. 2007. godine producirala je film Descent koji je režirala njena prijateljica Talia Lugacy. U filmu Dawson igra Mayu, studenticu-žrtvu silovanja koja se odlučuje osvetiti (sam čin osvete predstavlja jedan od ekstremnijih prizora suvremenog mainstream filma). Pomno osmišljena priča prikazuje proces Mayine brutalizacije, ali i njene osjećaje nakon osvete. Dawson tvrdi da joj je uloga producentice pomogla da zauzme određenu distancu u odnosu na film: “U protivnom bi me lik potpuno preuzeo – bilo je prilično depresivno. Ali mislim da je važno da se otvori pitanje osvete, da se ljude potakne da razmišljaju o tome. Svi imaju neko vlastito shvaćanje osvete, no stvar je u tome da u konačnici ona nije ni najmanje trijumfalna – prije ponižavajuća i vrlo tužna”. Nedugo nakon što je film pušten u distribuciju, Eve Ensler ju je pozvala da se pridruži odboru V-Daya, pokreta čiji je cilj okončati nasilje nad ženama. “Točno se sjećam gdje sam bila i što sam radila kada sam primila Evein poziv”, kaže Dawson. “Bila sam strašno uzbuđena!”
Dawson smo dosad imali prilike gledati u sumornim dramama (He Got Game (r. Spike Lee, 1998.)), tinejdžerskim komedijama (Josie and the Pussycats, r. Harry Elfont i Deborah Kaplan, 2001.), mjuziklima (Rent, r. Chris Columbus, 2005.), komedijama za odrasle (Trgovci 2 (Clerks II), r. Kevin Smith, 2006.) i filmovima za djecu (Čuvar životinja (Zookeeper), r. Frank Coraci, 2011.). Kao dugogodišnja zaljubljenica u stripove objeručke je prihvatila ulogu u ekranizaciji kultnog stripa Franka Millera Sin City (r. Robert Rodriguez, 2005.). Na filmu je debitirala u ulozi Ruby u filmu Klinci (Kids, 1995.) Larrya Clarka. Riječ je o teškom, uznemirujućem filmu koji započinje scenom maloljetničkog seksa, progovara o drogi, krađi, nasilju, rasizmu i silovanju. Lik koji igra Dawson predstavlja usamljeni tračak nade i pobuđuje vjeru u iskupljenje. Iako nema mnogo toga zajedničko s Ruby, Dawson ju je mogla razumjeti budući da je i sama odrasla u radničkoj četvrti u jugoistočnom djelu New Yorka (Lower East Side). Njenoj majci bilo je svega 17 godina kada je ostala trudna. Njen partner nije želio imati veze s djetetom, no u osmom mjesecu trudnoće počela je izlaziti s dugogodišnjim prijateljem. Nakon što se par oženio, on je odlučio službeno posvojiti Rosario. “I dan danas kad razmišljam o tome cijela stvar mi se čini nerealnom”, kaže Dawson. “Mlad čovjek koji se odluči oženiti i prihvatiti dijete koje nije njegovo. On je jednostavno volio moju mamu, volio je mene, i ja sam voljela njega”. Biološkog oca nikada nije upoznala. “Neko sam ga vrijeme tražila preko Interneta – pronašla sam sedamdesetak osoba s tim imenom, za neke sam imala samo adrese, i na kraju sam pomislila: ´Zaboravi´”. Svjesna u kolikoj je mjeri trudnoća u tinejdžerskoj dobi ograničila opcije njen majke, Dawson je odrastala u paničnom strahu da i sama ne postane trudnom tinejdžerkom. S druge strane, žarko želi slijediti primjer svog oca i posvojiti dijete.
Dok je Dawson odrastala, obitelj je bila u teškoj financijskog situaciji. Najprije su živjeli “u najobičnijoj rupetini prepunoj štakora. Imali smo nakošene podove i kadu u kuhinji”. U blizini stana bila je tržnica gdje je njena majka često uzimala hranu iz kanti za smeće. “Hrana je bila svježa, ali ipak – jeli smo iz kanti za smeće. No dobro, barem smo na meniju imali organsku hranu”, smije se Dawson. Kada joj je bilo šest godina, a njenom bratu Clayu jedna, obitelj je prešla u skvot. “Živjeli smo u zgradi s ogromnom rupom u zemlji i plastikom prevučenom preko prozora. Mojim roditeljima nije bilo lako. Dugo godina brat i ja bili smo jedini klinci u skvotu – nitko drugi nije bio toliko lud da tamo dovede djecu. No ipak ne mogu reći da nisam imala lijepo djetinjstvo. Prije nego što je uvedena struja i voda, i prije nego što su se ljudi počeli useljavati u zasebne stanove, postojao je neki osjećaj zajedništva. Ljudi su zbilja trebali jedni druge”. Njena majka oduvijek je bila aktivistica: volontirala je u lokalnom kriznom centru za žene žrtve nasilja. Dawson je, pak, volontirala u organizaciji “Housing Works” koja je pomagala obiteljima i beskućnicima zaraženima HIV-om / AIDS-om. Jednoga dana, dok je sjedila na stepenicama ispred svoje zgrade, otkrili su je Harmoney Korine i Larry Clark. “Prišla su mi dva tipa i počela govoriti kako sam savršena za njihov film. Nisam imala pojma što se zbiva. Brzo sam otrčala po tatu: ´Tu su neka dva tipa i žele da glumim u njihovom filmu´”. Otac ju je odvezao na audiciju na svom biciklu. “Larry me pitao: ´To te dečko čeka vani?´ A ja sam uzviknula: ´Odurno!! To mi je tata! Koji ti je vrag?´” Sa zarađenim honorarom odlučila je obitelj odvesti na odmor u Texas, da bi naposljetku odlučili tamo se trajno naseliti. U to vrijeme Dawson još nije bila zagrijana za glumu: više su je privlačile matematika i biologija. No na kraju se ipak vratila na Manhattan i upisala na Institut za kazalište i film Leea Strasberga.
Oduševljena sam svojom sugovornicom: jedna je od osnivačica organizacije “Voto Latino” čiji je cilj potaknuti Latinoamerikance da glasuju; svesrdno podržava Ensleričin najavljeni marš protiv nasilja nad ženama; borac je za zaštitu okoliša i kraj lobiranja u Washingtonu; trenutno surađuje s redateljem Dannyem Boyleom na filmu Trance, a uskoro će se naći u ulozi aktivistice Dolores Huerte u filmu Diega Lune Chavez. Razgovor se vraća na dobrotvornu priredbu za ženske udruge. “Obožavam U sjećanje na Imette“, kaže Dawson. “Komad je doista izravan i beskompromisan. Nekada morate ljude natjerati da se osjećaju nelagodno, malo ih isprovocirati. Svake godine snimi se tako mnogo filmova strave i užasa – ali to je lažna strava. Mnogo je toga u stvarnom životu čega se trebamo bojati i oko čega moramo nešto poduzeti”. U maniri prave zaljubljenice u strip dodaje: “Meni je samo drago da vlastite moći mogu iskoristiti za dobro, a ne za zlo”.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
