Pod parolom ‘Još Hrvatska ni’ propala’ u subotu se održava 15. Povorka ponosa. Nakon prošlogodišnjeg širenja područja borbe, sluteći kakva nam se vremena spremaju, Zagreb Pride je u svoj fokus stavio antifašizam. Ove godine Organizacijski odbor Povorke ponosa nastavlja lanjskim stopama i poručuje da Hrvatska još nije propala dok antifašizam živi, odnosno dok smo još uvijek ovdje mi da bismo obranili izborena prava i slobode. Članice Organizacijskog odbora Povorke ponosa (OOPP) Jana Kujundžić i Jana Dora Horvat istaknule su za Libelu kako će ovogodišnji prajd marširati za antifašističko društvo, za društvo koje poštuje tjelesni integritet svake osobe i njezino pravo da samostalno odlučuje o svojem tijelu, za društvo nenasilja i poštivanja temeljnih ljudskih prava, za društvo bez cenzure, za društvo koje cijeni civilno društvo i organizacije civilnog društva koje se svaki dan bore za očuvanje ljudskih prava i sloboda (i koje često odrađuju posao državnih institucija!), za sekularno društvo i sekularno obrazovanje, za društvo koje stavlja ljude ispred profita, za društvo koje štiti radnička prava.
Počeo je Pride Week. Kakva događanja nas očekuju uoči subotnje Povorke ponosa, a što smo već propustile/i?
Jana K: Nakon samog otvorenja i filma Prajd za sve nas, pa super partyija u organizaciji DAS KVLTA i CROL moramo naravno spomenuti GRRRL! Speed Dating koji smo organizirale Jana H. i ja, zato jer smo prepoznale potrebu za eventom koji je namijenjen pretežno za queer žene, a meni se čini da je takvih eventa malo u Pride Weeku, ali i tijekom godine i jako voljela bih da se to promijeni, pa je naš speed dating mali korak u tom smjeru. Prije same Povorke nas još očekuju radionice transparenata, bubnjanja i vogueanja, ‘Roza hipnoza’, kviz i još svašta nešto. Ovogodišnji program je stvarno bogat i mislim da svatko može naći nešto za sebe.
Jana Dora H: Ako nam je suditi po ovih prvih par evenata Pride Weeka koji su već iza nas, a pritom aludiram na odličnu posjećenost i izrazito dobar feedback posjetitelja i posjetiteljica, pred nama je dinamičan i uspješan tjedan zagrijavanja za samu povorku! Dakako, tomu smo se i nadale, jer ove je godine program Pride Weeka posložen ambicioznije nego prethodnih godina. Skoro bih rekla da poprima nekakav festivalski karakter, što mi se jako sviđa. Ipak, uz sve nove planove i ambicije nismo zaboravile ni na evente koji su se tijekom proteklih godina već uspostavili kao određena ‘tradicija’. Tako nas u utorak čeka svima dobro poznata ‘Roza hipnoza’, a u četvrtak ‘Mama, možemo li malo popričati?’ – svima omiljen koncept razmjene iskustava roditelja LGBTIQ osoba. Ove godine smo samo, s obzirom na novu lokaciju, morale smisliti i novo ime – nije bilo lako, teško je nadmašiti ‘Mame u Mami’!
Pride Week je otvoren premijerom filma Prajd za sve nas, koji tematizira Povorke ponosa od prve do današnjeg dana. Tijekom 15 godina Povorke ponosa su se na različite načine organizirale i različiti ljudi su sudjelovali u realizaciji i očuvanju ideje da jednom godišnje se ulice Zagreba moraju obojiti u dugine boje. Koliko su se promijenili načini na koji se Povorka ponosa doživljava u društvu i medijima?
Jana K: Definitivno se vidi promjena medijskog diskursa prema samom Prajdu, više je pozitivnijih izvještaja koji koriste ispravnu terminologiju i koji prepoznaju prajd kao politički prosvjed za ljudska prava, a ne samo’šareni tulum’ ili ‘provokaciju’. Super mi je taj moment kada se Prajd prepoznao kao izrazito važan događaj unutar same LGBTIQ zajednice i kad se shvatilo koliko je važno istupati na taj način u javnosti kako bi se izborilo i za vidljivost i za neka temeljna ljudska prava kao npr pravo na život bez nasilja.
Jana Dora H: Dovoljno je pogledati trailer filma ‘Prajd za sve nas’ i vrlo se brzo moguće uvjeriti koliki je napredak postignut u proteklih 15 godina u Hrvatskoj po pitanju načina kako je Prajd doživljen i (ne)prihvaćen u društvu. Scene kakve su se 2002. godine odvijale na ulicama Zagreba danas mi se ipak, kao osobi koja je tada imala tek nepunih 10 godina, čine kao nešto što se neće ponoviti. Želim vjerovati da dok ovo govorim iz mene ne progovara mladenačka naivnost, već optimizam i odlučnost da nećemo dopustiti da se to ponovi. Previše se generacija aktivistiknja i aktivista prije nas borilo da bismo se sada samo na prve znakove pokretanja ovog društva u krivom smjeru predali, dapače, zbog njih se samo trebamo još srčanije nastaviti boriti. Jer kao što sam rekla, stvari su se u ovih 15 godina uvelike poboljšale, ali isto tako, vidim još puno, puno prostora za napredak. Zato nam svima želim još puno Prajdova!
Kako organiziranje Prajda izgleda iznutra? Koje su razlike u ovoj godini naprema prošlima?
Jana K: Osim same organizacije Povorke radi se i na raznim drugim projektima što se može vidjeti na web stranicama udruge. Ja sam osobno sudjelovala u projektu ‘Poštuj ljudska prava-gradi uključivo društvo‘ pa sam imala prilike sudjelovati u predavanjima na fakultetima i edukaciji policije što je bilo jedno super iskustvo. Budući da sudjelujem u organizacije Povorke tek od prošle godine ne mogu govoriti iz iskustva o prijašnjim godinama, samo ono što sam vidjela na filmu i čula od drugih aktivista i aktivistkinja. Ono što je meni nekako osobno bitno je da Organizacijski odbor Povorke ponose ostane otvoren, uključiv i progresivan; da se usmjeri na potrebe zajednice i da se educiraju buduće generacije mladih aktivista i aktivistkinja.
Jana Dora H: U Organizacijskom sam odboru tek drugu godinu za redom, pa ne mogu govoriti o periodu prije toga, već samo usporediti sadašnju situaciju s lanjskom. Ove je godine s obzirom na obilježavanje 15. obljetnice Zagreb Pridea i ambicioznije zamišljen cjelokupni program (posebno Pride Week) cijela priča kompleksnija za izvesti. Potrebno mnogo više logističke podrške i uključeno je više ljudi nego prošle godine, što iz same udruge Zagreb Pride, što iz prijateljskih inicijativa. Prošle je godine sve teklo opuštenije, a sam Organizacijski odbor imao je veću neovisnost, recimo to tako, jer je manje vanjskih parametara utjecalo na proces organizacije. Definitivno je riječ o dva različita iskustva, oba su zanimljiva, svako na svoj način.
‘Još Hrvatska ni’ propala – dok antifašizam živimo’ – poručujete ovogodišnjim sloganom. Kako živimo u vremenu i prostoru kada se antifašizam naziva floskulom, a u samom vrhu države nalaze se oni koji veličaju fašističke zločine, pretpostavljam da niste mnogo dvojili/e oko ovogodišnje teme Prajda?
Jana K: Zapravo smo se svi/e složili/e kako smo prošle godine imalie proročki slogan koji se onda ove godine nekako logički nastavio. Htjeli/e smo subverzivno upotrijebiti jednu hrvatsku budnicu kako bi podsjetilie da Hrvatska u kojoj mi želimo živjeti je antifašistička u svojoj srži.
Jana Dora H: Mnogo se na prvim ovogodišnjim sastancima polemiziralo oko toga jesmo li s prošlogodišnjom temom i sloganom utrčale pred rudo, kad bi ove godine tako dobro sjeli! Ipak, ja smatram da je prošla godina bila pun pogodak i da je zapravo poželjno za Prajd da na neki način uvijek bude korak ispred i anticipira nadolazeća vremena. Takvim ćemo razmišljanjem uvijek znati što nas čeka i moći brzo i efikasno reagirati. Ovogodišnja je tema prirodna nadogradnja na prošlogodišnju, isto kao što je prošlogodišnja povezana s onom 2014. Za mene je i poželjno stvarati kontinuiranu, smislenu priču, nije nužno svake godine iznenaditi s nečim potpuno novim. Iako, priznajem, i to nekad može biti dobro, ako je pravi trenutak.
U svom proglasu želite i tražite očuvanje određenih prava i sloboda u društvu. Za što se konkretno zalažemo na ulicama Zagreba 11. lipnja?
Jana K: Zalažemo se za antifašističko društvo, za društvo koje poštuje tjelesni integritet svake osobe i njezino pravo da samostalno odlučuje o svojem tijelu, za društvo nenasilja i poštivanja temeljnih ljudskih prava, za društvo bez cenzure, za društvo koje cijeni civilno društvo i organizacije civilnog društva koje se svaki dan bore za očuvanje ljudskih prava i sloboda (i koje često odrađuju posao državnih institucija!), za sekularno društvo i sekularno obrazovanje, za društvo koje stavlja ljude ispred profita, za društvo koje štiti radnička prava.
Jana Dora H: U subotu, 11. lipnja ponovno okupljamo široku frontu koja će, u srži svega, koračati za bolju Hrvatsku. Bolju za nas lezbe i pedere i trans i kvir osobe, bolju za sve naše saveznike i saveznice, za radnice i radnike, za obitelji u svim oblicima i veličinama. Koračat ćemo za bolju Hrvatsku čak i za one koji ne žele koračati s nama, jer i njima bi u našoj Hrvatskoj – Hrvatskoj slobodnog uma – bilo ljepše, samo oni i one to ne znaju.
S novom klerikalnom i konzervativnom vlasti je li se ugrozio položaj LGBTIQ osoba u Hrvatskoj?
Jana K: Meni se osobno čini da jest, imam neka neformalna saznanja o par napada na pripadnice LGBTIQ zajednice koji su se navodno odvili i uz ustaške povike. Klerikalna i konzervativna vlast svakako utječe na javno mnijenje i stvara atmosferu netrpeljivosti što zapravo potiče nasilje.
Jana Dora H: Uspjehom referenduma iz 2013. godine, a potom i nedavnom promjenom vlasti te učestalim problematičnim izjavama i pojavama u medijskom prostoru, de facto je dan vjetar u leđa raznim agresivcima. Neki su agresivni misaono i verbalno, u svojim stavovima, no još su alarmantniji oni koji svoju agresiju pretaču u djela. Sa subote na nedjelju na Trgu bana Jelačića dvojica muškaraca pokušali su spaliti Prajdova zastava, a ovakvih aktova zastrašivanja je u proteklim mjesecima bilo još. Zato ćemo 11.6. zajedno glasno poručiti kako nas nije strah i kako nas ne mogu ušutkati ni otjerati, jer dok smo mi tu, još Hrvatska ni’ propala!
{slika}
Kako komentirate najnoviju inicijativu Željke Markić da se ženama u Republici Hrvatskoj oduzme pravo na dostupan, siguran i legalan pobačaj?
Jana K: Samo najgorim psovkama. Nevjerojatno je da se uopće poteže nekakva rasprava o tome. Čak ni Franjo Tuđman i Andrija Hebranga, kada je bio HDZ-ov ministar zdravstva, nisu bili toliko blesavi da urgiraju zabranu pobačaja u Hrvatskoj bez obzira na svoje vlastite konzervativne stavove. Čini mi se kao da se Željka Markić pošto poto želi dokopati bilo kakve moći i utjecaja na politiku u Hrvatskoj pa povlači ovu temu, ne iz nekakve briga za nekakav navodni život, već iz vlastite samopromocije. Ma zapravo to mi je ista priča kao i s referendumom o braku, oduzimanje nečijih prava da bi se potvrdila već postojeća prava. Suludo.
Jana Dora H: Ne sjećam se u kojem se to trenutku hrvatski narod kolektivno pretplatio na teatar apsurda u produkciji gđe. Markić, ali predstave su nam uredno periodično servirane. Čak štoviše, mislim da ovu razinu apsurda ni Beckett, ni Ionesco i ostali nisu predvidjeli za taj žanr. Bilo kako bilo, ako netko otkrije kako poništiti pretplatu, molim neka mi prvom prilikom javi.
Budući da su neokonzervativne struje već napale i obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav, neprofitne medije i civilno društvo, ljudska i radnička prava, očekuje se kako će ovogodišnja Povorka ponosa biti jedna od najmasovnijih ikada jer građani i građanke će izići na ulicu i da pokažu protivljenje aktualnoj vlasti, klerikalizaciji društva i konzervativnim pokušajima ograničavanja ljudskih prava, a širenja liberalne tržišne logike. Koliko vam je važno i ove godine iskazati solidarnost s drugim manjinskim skupinama u društvu?
Jana K: Izuzetno važno. Ništa od toga što si spomenula nije partikularni problem i ne može ga se promatrati u izolaciji, sve se to tiče svih nas. Nema borbe za ljudska prava bez borbe za radnička prava, borbe za prava žena, LGBT prava, prava nacionalnih manjina, prava socijalno ugroženih i za sve one koji su na bilo koji drugi način diskriminirani ili se nalaze u posebno ranjivom položaju u našem društvu. Kada smo pisalei i prošlogodišnji i ovogodišnji proglas imalie smo to na umu i razgovaralie smo o tome kako su svi društveni problemi aktivistički problemi i kako želimo široku frontu borbe za bolje društvo.
Jana Dora H: Što više stvari sagledavamo iz različitih perspektiva i probleme adresiramo iz različitih kuteva, što se više solidariziramo s drugima i nadopunjavamo u svojim različitim (ili u srži istim, pitanje je) borbama, to ćemo bliže biti utopiji zvanoj harmonično i sretno društvo. Na kraju dana, svima bi nam to trebao biti cilj, zar ne?
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
