Đermana Šeta prije dvije godine objavila je knjigu pod nazivom ‘Zašto marama? Bosanskohercegovačke muslimanke o životu i radu pod maramom’ u izdanju Centra za napredne studije.
O tome što znači biti ‘drugi’ i ‘drugačiji’ i zbog čega nam različitosti najčešće predstavljaju problem Đermana je objasnila na portalu diskriminacija.ba, a mi razgovor prenosimo u cijelosti.
‘Meni je posebno važna bila kontekstualizacija cijele priče s maramom”, objašnjava Đermana. ‘‘Generalno, pitanje marame je postalo interesantno zbog globalne demonizacije islama, i meni je bilo zanimljivo promatrati žene u tom kontekstu Zapadne Europe. Međutim, u BiH je cijela ta priča drugačija upravo zbog konteksta – nema veze sa imigracijom, s kulturološkim razlikama, s idejom zadržavanja identiteta koji je ‘odnekud došao tu’. Na Zapadu, prva reakcija na maramu je strah, jer ona simbolizira taj ‘nepoznati islam’, nepoznati svijet u odnosu na koji Zapad još uvijek ne zna kako da se pozicionira. Kod nas, strah nije primarna reakcija, koliko neznanje, neobrazovanost. Marama je ovdje javni indikator religioznosti, koja je dugo bila sinonim za tradicionalnost, te je i prva natuknica koja se veže za maramu upravo to – zatucanost, neobrazovanost, žene koje žive na selu i slično”, kaže Šeta. “Dodatno, imamo taj problem mitologizirane kulture suživota, osjećaj da jedni druge poznajemo. To je ona priča kako smo se uvijek posjećivali za Bajrame, Božiće – što je vrlo površno. Mi ne znamo što znači Ramazan ili božićni post, što kome znači Uskrs ili Bajram. Ne poznajemo se u osnovi.”
D: Koliko je marama obaveza za muslimanke, koliko je tu riječ o nametanju određenih pravila, a koliko izbor same žene?
Đ.Š.: Marama ima svoje mjesto u različitim rodnim teorijama – od one koje govori o subordinaciji žena u odnosu na muškarce, preko one koja inzistira na komplementarnosti do one o egalitarnosti žena i muškaraca. Pitanje marame se najčešće razmatra u odnosu na prve dvije, no ja u svom istraživanju posebno inzistiram na promatranju marame u odnosu na teoriju egalitarnosti. Klasična islamska misao kaže da marama nije preduvjet za postajanje vjernicom. Odjevne prakse nisu preduvjet ni za žene ni za muškarce. Islam je u tom smislu vrlo jasan i jednostavan, zna se kako i kada se postaje muslimanom/kom. Mainstream ulema se slaže s tim da je riječ o islamskoj normi a vi dalje možete odlučiti da li to da primjenjujete ili ne.
D: Međutim, svjedočimo često neslaganju teorije i prakse?
Đ.Š: To je veliki problem koji se mora prvo riješiti unutar muslimanske zajednice, a onda i prema svijetu oko sebe. Prednost suvremene i klasične islamske misli je u tome što niko nema monopol nad tumačenjem vjere – pluralnost tumačenja postoji od samih početaka islama, i ono što se događa jest dijalogiziranje s tekstom i interpretacije. I one su raznolike – od liberalnih do vrlo konzervativnih. No, najčešće se suprostavlja taj protumačeni ideal koji je iščitan iz svete knjige, i ono kakve stvari zaista jesu u realnosti. I to je, rekla bih, glavni problem suvremene muslimanske misli. Na primjer, imate stavove da muslimanka koja zaradi svoj novac može u potpunosti njime da upravlja, ali to u praksi ne postoji, posebno u muslimanskim većinskim društvima. I to je ta diskrepancija koja postoji unutar muslimanske zajednice – vjerovanje da npr. žene i u praksi imaju prava i mogućnosti zagarantirane u teoriji u islamu – kako prije 14 stoljeća, tako i danas.
D: što je slična situacija i sa drugim religijama…
Đ.Š.:Upravo. Muslimanke danas, zajedno s drugim ženama – i muškarcima – imaju tu potrebu da dekonstruiraju te stavove i ideje, traže svoja prava i mjesto u sustavu. Postavlja se pitanje višestrukih identiteta, i to se događa svima nama. Mnogo više ima tih poveznica gdje žene zajedno iz različitih svjetonazora mogu tražiti svoja prava.
D: Koliko u svemu tome pomaže, odnosno odmaže feminizam Zapada, koji često ima patronizirajući odnos prema ženama u islamu?
Đ.Š.: Mislim da je to jedno od ključnih pitanja feminističke teorije koje se javlja unazad nekoliko desetljeća – s Afro-američkim ženama na primjer, koliko taj feminizam srednje bijele klase pije vode van svog konteksta u kome se razvijao. Za mene je – inače – ključna riječ kontekst. U tom smislu, najviše vrijeđa taj pristup – “ti ne znaš, niste svjesne svoje nesvijesti” i slično. Jako je bitno razumjeti da nitko od nas nije oslobođen utjecaja – svi smo odrasli s nekim normama i stegama, i neke prihvaćamo, neke ne. U tom smislu, i samo u tom, može se razgovarati i o hidžabu. Ali ne iz pozicije ‘mi sad sve znamo’ – nema dijeljenja lekcija. Naravno, postoje žene koje nisu imale izbora, koje su odgajane i žive u zajednicama u kojima je hidžab norma koja se ne smije kršiti. No, u tom slučaju, hidžab je tek dio problema – indikator da je ta opresija mnogo ozbiljnija i mnogo dublja od komada platna. Pokušaj ‘oslobođenja’ u Francuskoj je zapravo bio vrlo površan, jer ne možete vi znati koja žena želi nositi hidžab, a koja ne. Drugo pitanje koje se postavlja je kako točno zabrana nošenja hidžaba pomaže tim ženama da izađu iz geta, iz zajednice koja je eventualno rigidna i ograničavajuća prema njima? Nikako, zapravo – samo će naškoditi onima koje se trude da nešto promjene i pomire u tom kontekstu. Bojim se da će cijela ta priča imati onaj bumerang efekt, koji će i one emancipirane struje gurnuti u stranu i radikalizaciju.
D: Kako vidiš poziciju muslimanki u Europi? Koliko se uopće o pitanju marame i njenom kontekstualiziranju u Europi razgovara unutar islamske zajednice u BiH?
Đ.Š.:Pa, što se tiče naše Islamske zajednice, oni se nisu navikli baviti ženskim pitanjima, a ovo to jest. Meni je žao što se ovo pitanje ne promatra i šire. Živimo u društvu koje je vrlo segmentirano, u kome se svako brine za svoj interes. Kada je o religiji riječ, ključno je pitanje gdje je religiji mjesto u ovom društvu. Danas imamo dva radikalna pola – jedan je onaj koji vjeru potpuno gura u privatnu sferu, i drugi koji je oličen u toj ‘hiper-religioznosti’, koji vjeru stavlja u sve. Religija ima svoj kulturološki doprinos, ona se ne može potpuno isključiti niti potpuno joj se sve podrediti. Potrebno je vrijeme da se postigne balans, da oni koji su religiozni, i oni koji to nisu, prestanu se osjećati ugroženima. Ne radimo na tom jazu, i to su dva svjetonazora koja su u sukobu, koji se uostalom može vidjeti i u Turskoj, a smatram da je kod nas situacija u tom smislu ipak bolja.
D: Da li vezanost religije za nacionalno pitanje na ovim prostorima dodatno produbljuje taj jaz?
Đ.Š.:To je naš najveći problem – ključno pitanje nije da li idemo jedni kod drugih za Bajram i Božić, već kako razbiti tu spregu između nacionalnog i etničkog i religije.
D: U knizi napominješ da su žene koje nose hidžab u svojevrsnoj ‘sivoj zoni’ – nemaju baš vidljivu poziciju unutar islamske zajednice, a u široj su potpuno marginalizirane?
Đ.Š.: Da. Međutim, i same muslimanke moraju izaći iz te pozicije ‘šta ja imam kome da objašnjavam’ što sam i tko sam, da preuzmu odgovornost i uđu u dijalog o tim problemima. Ljudi imaju taj stereotip o muslimanki kao tradicionalnoj, konzervativnoj ženi. Ženski pokret u BiH bi također trebao pokazati više razumijevanja i otvoriti se ženama koje su pokrivene, a ne da se odmah reagira iz one pozicije neprihvaćanja, opresivne prakse i sl. Ne razgovara se uopće o raznim oblicima islamskog feminizma, na primjer. S druge strane, Islamska zajednica nije prepoznala niti napravila neku platformu za veće uključivanje žena u diskusiju o važnim pitanjima, dok međunarodna zajednica ima vrlo rezerviran stav kada je u pitanju financiranje projekata koji se različitim pitanjima bave iz ‘vjerske’ perspektive.
D: Koliko je pokrivanje izmjenilo tvoju svakodnevnicu?
Đ.Š.: U biti, ništa se ne promijeni u tebi, to je prosto mali segment tvog cijelog identiteta kojoj je religija važna i za koju je marama dodatni način da se taj identitet razumije i produbi. Ali, ono što se mijenja je odnos ljudi, okoline prema tebi. Reakcije su nevjerojatno slične. Većina žena koje se danas pokrivaju su mlađe, iz urbanih sredina, srednjih godina, i onda je prvo pitanje koje se gotovo svima i u mom istraživanju ponavlja: kako baš ti? Zanimljivo je i kako neki ljudi s kojima ste išli u školu, prestanu razgovarati s vama. Ima ljudi koji uopće nisu odreagirali, ali većina traži neku priliku da vam postavi pitanje … Mislim da je slično i sa svakim drugim izborom u životu.
D: Kao svojevrsni coming out …
Đ.Š.: Da. Samo što ovaj preko noći postane vidljiv. Mislim, i svaki drugi izbor postane vremenom vidljiv, morate se pozicionirati, u jednom trenutku ga verbalizirati. Tvoj identitet postane vidljiv, po njemu te ljudi prepoznaju i stereotipiziraju. Zanimljiva je bila i reakcija ateista: što ti to treba? Možeš se klanjati u svoja četiri zida, blokiraš sebi put … Kao vjernica, ja vjerujem da moj put određuje samo Jedan, ne blokira ga ulazak u EU. To je možda neracionalna, hrabra ideja da ću živjeti svoj život onako kako mislim da treba, a ne kako mi europske integracije to kažu. I uvijek je ista reakcija – ‘šta nas briga, što mi to moramo da znamo?’ Ne može se podnijeti različitost, ali ključno mi je pitanje zbog čega to ljudi doživljavaju kao napad na sebe? Možda zbog toga što je teško raščistiti sam sa sobom tko si i što si. Propitivanje identiteta nikada nije jednostavno. U BiH je bilo nekoliko argumenata protiv hidžaba – da ništa ne znači, da smo mi svi isti … ali to ništa ne znači. Mi možemo biti jednaki, ali ne i isti. Moramo naučiti živjeti s tim da netko nešto voli, netko ne. A ne da se uspavljujemo idejom da smo svi isti.
